Kad god vidite da netko pali zastavu, sjetite se biserne niske vatroglasnih misli Vladimira Šeksa. Dobro ih zapamtite, pa kad god plamen  iz upaljača zahvati komad umjetne svile strgnut s nekog jarbola, odrecitirajte isto ono što je prekjučer krasnoslovio potpredsjednik Hrvatskoga  sabora:

»Svaka piromanija nosi u sebi snažnu simboliku.« Pa onda duboko udahnite, jer vam slijedi dugačka rečenica za beskrajno dugo  pamćenje: »Činovi paljenja zastava, paljenja određenih simbola, prethode uvijek u povijesti paljenju knjiga, nakon toga se ide i na spaljivanje ljudi i kuća.«

Možete isto tako staviti ruku u vatru da Šeks  nije tako naivan da bi povjerovao kako je palež knjiga tek hir lokalnih knjižničara

A potom, u istom dahu ili bez njega – ako vam je prethodna misao Vladimira Šeksa izbila sav zrak iz pluća – dovršite recitaciju kratkom ali upečatljivom kadencom: »I to je vrlo opasno.«

Zanemarite sad blijed umjetnički dojam koji je na vas ostavio Vladimir Šeks, izgovarajući te sentence kao da ih je friško naštrebao i kao  da ni sam ne vjeruje u njih, i imajte na umu da u čitavoj Hrvatskoj nema  pozvanije osobe za priču o kauzalitetu i simbolici piromanskih ispada.  

Nemojte misliti da Šeks iz svoga bogatog iskustva ne zna kako sve  počinje paljenjem neke zastave, na stadionu ili na ulici, posve svejedno.  

I da je to tek priprema vatre na kojoj nešto kasnije planu proturežimske  novine na gradskim trgovima. Budite sigurni da je Šeksu do u tančine  poznato da se takve javne lomače ne daju potpaliti bez aktivista koji  imaju placet da javnosti prenesu vatrenu poruku državnoga vrha, a koji  će se uzgred pobrinuti da piromani svoju zadaću odrade pod budnim  okom policije na terenu.

Tko bi, ako ne Vladimir Šeks, mogao tako dobro znati da se plamen  aktivira i puno godina nakon što glavna vatrena stihija mine?! 

Možete isto tako staviti ruku u vatru da Šeks  nije tako naivan da bi povjerovao kako je palež knjiga, izbačenih iz javnih biblioteka zbog svoga nepoćudnog sadržaja, nepoćudnog pisma ili  jezika na kojem su odštampane, tek hir lokalnih knjižničara.

Zna on itekako dobro da je to vješta pirografija onih što u jednoj ruci drže  knjižničare i knjižnice, a u drugoj šibicare i šibice.Duboko su proživljene i njegove riječi o prelasku na spaljivanje ljudi i  kuća, čim se za to stvore uvjeti. A uvjeti se stvaraju sustavnom zaštitom onih koji se prvi odvaže na palež, grabež i ubojstva. Poslije toga je  dovoljno samo održavati temperaturu u usijanim glavama iz kojih se uskoro, na ponos i zadovoljstvo kontrolora požarišta, počinju cijediti rastaljene misli poput one da »Hrvati ne pale kuće, oni ih raskužuju«. A  tada i viđeniji pripadnici vladajućega ganga razvežu jezike i bez zadrške  izjavljuju kako »stoje pokraj jedne spaljene kuće, ali su ponosni jer su  sve ostale čitave«.

Tko bi, ako ne Vladimir Šeks, mogao tako dobro znati da se plamen  aktivira i puno godina nakon što glavna vatrena stihija mine?! Kome je,  ako ne njemu, tako kristalno jasno kako se i zašto strada od podmetnute vatre?! Jer tko je, ako ne on, likvidaciju Milana Levara popratio riječima: »Moguće je da u Hrvatskoj bude još ubojstava ako se nastavi s  kriminalizacijom HDZ-a.«?! Stoga, kad čujete da Šeks govori o požarima i piromaniji, budite na oprezu. Jer to što pucketa u pozadini podsjeća na staru matricu, ali smrdi na novu vatricu.