Mnogo mudriji i manje oholiji ljudi od mene rekli su da je oholost prirodna mana svih koji dolaze poslije i ne moraju stati oči u oči s kaosom i kontigencijom povijesne stvarnosti nego se, preko ramena, osvrću na njezin posmrtni red; onih koji bez vlastitih zasluga stječu privilegij da joj konačno sude. I bit će da nema gore oholosti od postkomunističke, od aktera koji se čude kako oni prije njih ništa nisu znali, vidjeli i razumjeli. Doduše, na ovim prostorima jednako dobro funkcionira i ona “komunistička” oholost, koja misli da sve ono što se pojavilo poslije njih ne vrijedi ništa i da su “novi” u kratkom vremenu uspjeli upropastili sve ono što su oni desetljećima gradili.
Ekspres lonac
“Komunistička” oholost prisjetit će se vremena bez nacionalnih podjela i strasti, a ovi “postkomunistički” će iz prve optužiti komunističku vladavinu za višegodišnje nepravde koje su sustavno nanošene njihovoj “ugnjetavanoj” naciji. Billig smatra da je tema povratka (potisnutog) nacionalizma postala opće mjesto u radovima akademskih socijalnih znanstvenika, bez obzira procjenjuje li se taj povratak “iracionalna opasnost” ili novo “proljeće naroda” koje se javlja nakon duge i surove zime komunizma. No, nažalost, ne počivaju svi pristupi “povratku potisnutoga” na analizama već na ideologiji: “Najčešće objašnjenje američkih novinara i političara bilo je da je kraj “komunizma” dao maha starim mržnjama koje je partijska vlast suzbila. I zaista, teorija o starim mržnjama je toliko žilava da se druga objašnjenja i ne uzimaju u obzir” (K.Verderi). Ili, kako je jedan drugi teoretičar konstatirao: “Potisnuto se vratilo i njegovo ime je nacionalizam” (M.Ignatieff)! Na istom tragu su i teze koje cijeli problem artikuliraju u metaforama o “pokvarenom frižideru” i “ekspres loncu bez poklopca”. Nešto (nacionalističke ideologije i prijepore) je netko (komunizam) na duže vrijeme zaledio i to zaleđeno je, nakon odmrzavanja, čudesno očuvano. Na isti način, ali uz nešto “topliju” konotaciju funkcionira metafora ekspres lonca prema kojoj je komunizam poput hermetičkog poklopca kontrolirao i skrivao unutarnje “ključanje” koje se sada nekontrolirano razlijeva i manifestira u svoj svojoj “vrelini”. Neki ovaj “lonac” interpretiraju i kao “bure baruta”, koje je u stanju cijelu regiju (čitaj: Balkan) pretvoriti u katastrofičan etnonacionalni pakao (R.Brubaker).
Izmišljena stvarnost
No, vratimo se našim “oholistima”. I uistinu, kao i svi štreberi, oni uvijek znaju najbolje; uvijek nepogrešivo znaju što je istina, a što zabluda. I dok oni mirno i spokojno žive u “svijetu istine”, svi mi opasno bludimo u ideološkim iluzijama. Stoga nas ne treba čuditi što su ti “genijalci” svakim dan sve glasniji i glasniji. Nakon što su sva teška i neizvjesna povijesna zbivanja završena, odlučili su, sukladno starim običajima, suditi prije svake istrage, sudskog/institucionalnog pravorijeka - optuženi nema pravo na obranu, a svjedoci nemaju pravo ne znati već su dužni potvrditi njihove ideološke konstrukcije, viziju svijeta i povijesti... Oholi si uzimaju pravo da izmišljaju stvarnost, ali ta njihova monstruozna fikcija postaje obvezujuća. Naime, unutar te fikcije nitko nema pravo na “prigovor savjesti”, nitko ne može reći da o nekim događajima ili ljudima ne može govoriti jer o tome nema pouzdanih spoznaja i da mu savjest ne dopušta da sudi samo na temelju nepouzdanih glasina, kavanskih tračeva, privatnih objeda... Takvo ponašanje u “oholističkom” svjetonazoru predstavlja herezu, i kao takvo je nedopustivo. |
