Kažu da je hrvatsko društvo pretežito konzervativno. Gledajući što se sve događalo u zadnjih dvadesetak godina mogu se složiti sa ovom tezom.

Imali smo jakog vođu i njegove sljedbenike, uveli nam diktaturu kapitala, povlaštenu kastu podobnih, bogaćenje po modelu prvobitne akumulacije i paranoičan strah od svega što iskače iz okvira nacionalnog. Klasičan obrazac konzervativnih društava.

U šest političkih mandata, na višestranačkim demokratskim izborima, pet puta „radnici i seljaci“ birali konzervativnu politiku.

Ima i za to objašnjenja. Dojadila ljudima „tamnica naroda“ i političke neslobode. Konzervativni HDZ zaigrao na kartu nacionalnih i vjerskih osjećaja i sve do 2000. godine, vladajući natpolovičnom većinom, opoziciju i civilno društvo tretirao kao „crvene, žute i zelene vragove“. Ništa nije moglo uzdrmati političku vlast konzervativaca, čak ni vidljive zloupotrebe i pljačke kroz procese pretvorbe i privatizacije.

Izdaja životnih interesa

Kad se uzme u obzir da su kroz čitavo to vrijeme političku potporu dobivali upravo od pripadnika dojučerašnje „radničke klase“ (danas obespravljene), može se zaključiti da su dobro znali iskoristiti specifične okolnosti tranzicijskih vremena. Nakon jednog mandata vladavine lijeve koalicije, 2003. godine Hrvatska ponovno daje potporu konzervativcima. Slijedi razdoblje vlasti koja se hrani na konfrontaciji ljevice i desnice te obilnom zazivanju podjela u društvu po principu – domoljubi naspram izdajicama. Nerijetko, poteže se za „avetima prošlosti“ lamentirajući o tome koja je strana ostavila iza sebe više žrtava ili masovnih stratišta.

Ovakvo ponašanje vladajućih na unutarnjem planu potpuno odudara od ponašanja na međunarodnoj pozornici. Oni kojima kod kuće ne silazi sa usana pojam nacije i nacionalnog, popuštaju pod najbanalnijim pritiscima moćnih interesa, bez da je moguće odgonetnuti zašto to čine. Već odavno pokušavam dokučiti kako to naša konzervativno desna vlast u procesima globalizacije čuva nacionalne interese kad svakodnevno svjedočimo izdaji životnih interesa radnika, seljaka, mladih, starih….., kako oni vole govoriti, Hrvata i Hrvatica te svih drugih građana koji žive u Lijepoj našoj.

Naravno, bez dogovora temeljenih na kompromisima nema uspješnog političkog vodstva i stabilne Hrvatske. Međutim, ne razumijem kako do sada nisu naučili razlikovati kompromise od slijepog podaništva i shvatiti da uključivanju Hrvatske u međunarodnu zajednicu (što podržavam!!) ne ovisi o povlađivanju baš svakom zahtjevu koji se postavlja pred Hrvatsku. Puno više pomoglo bi jačanje konkurentnosti, tržišnih kapaciteta, znanja i sličnih potencijala koje možemo pretvoriti u svoje komparativne prednosti.

Druga strana HDZ-ove medalje

Danas možemo reći da je vladajuća stranka potrošila sve svoje kapacitete. Na vlasti ih održava još samo interesna koalicija malih stranaka i manjinskih zastupnika.

Istovremeno, svjedočimo „buđenju“ novih konzervativno-desnih snaga na čije se čelo stavlja bivši visoki dužnosnik HDZ-a i MUP-a. Pokušava okupljati po modelu „pokreta“ i po onome što je predstavljeno, nudi još jedan nacionalni preporod. Sve ostalo je na razini populističkih parola, prilagođenih rastućem siromaštvu u Hrvatskoj. Drugo lice HDZ-ove medalje.

Legitimno, ali licemjerno. Kad kritika vladajućeg HDZ-a, te lopovluka i pljačke sa najviših razina dolazi od čovjeka koji je devedesetih bio zadužen za nadzor nad poštivanjem zakona, moramo se zapitati o čemu se zapravo radi. Kad proziva Državno odvjetništvo kao glavnog „neprijatelja hrvatskog čovjeka“ bilo bi zanimljivo znati što misli o resoru unutarnjih poslova i policiji u kojima je dugo bio u samome vrhu. Javna je tajna da je u to vrijeme i u policiji bilo „pokrovitelja i zaštitnika“ raznim vrstama unosnih lopovluka.

Na takvom ponašanju tadašnjih državnih institucija izrastale su sve ostale vrste lopovluka koje su nas dovele do obespravljenih i osiromašenih radnika, branitelja, umirovljenika…. poreznih obveznika.

Znam da zvučim prilično patetično. To je zato što mi je stvarno dosta gledati kako je u ovoj zemlji jednostavno i djelotvorno vikati : „Drž'te lopova, imamo Hrvatsku!“. I ništa više.

Radnička djeca

Naravno, ne isključujem da će se na tu konzervativno-desnu retoriku ponovno uhvatiti mnogi „radnici i seljaci“ koji s pravom očekuju promjene. Dosadašnja iskustva snaže moje uvjerenje da će još jedanput pogriješiti. Probleme poput nezaposlenosti i društvenog raslojavanja (nedostatka solidarnosti) neće nikad riješiti politika koja u svom fokusu ima tek naciju. Konzervativno desničarenje u Hrvatskoj u zadnjih dvadeset godina nije na žalost ponudilo ništa što bi nalikovalo njihovim europskim uzorima, od kojih neke treba istinski respektirati.

Duboko vjerujem da ova zemlja i velika većina njenih građana izlaz trebaju potražiti u politici koja u svom fokusu ima čovjeka-radnika. Politici kojoj profit nije cilj već sredstvo, kojim će korak po korak stvarati društvo jednakih šansi.

Pročitala sam neki dan na Facebook-u jednu rečenicu koja mi se čini prikladnom ako želim objasniti kako je isprazno desničarenje zamaglilo prostor i izmanipuliralo ljude koje osim rada nemaju drugog „kapitala“. Citiram: „I Purda bi bio za Radničku borbu da radi“. Iz ove se rečenice može iščitati možda najveći grijeh koji nam HDZ-ova desna garnitura ostavlja u nasljeđe. Uspjeli su na žalost, radnike pretvoriti u „stalež“ ovisnika o proračunu, socijali i pomoćima. Kratkoročno privlačno. Međutim, što će i gdje sutra raditi „radnička djeca“?

U tom prostoru vidim obveze i šanse hrvatske ljevice. Ako su za nama razdoblja u kojima se činilo da je ljevica „izdala“ radnike ili pak da su radnici „izdali“ ljevicu, možda je ovo krizno i naizgled bezizlazno vrijeme najbolji trenutak da se iznova prepoznaju, pronađu, razumiju i riješe većinu problema s kojima se Hrvatska suočava.