Nedostaju mi rasprave mudrih ekonomista na televiziji. Čini se da je vrag uzeo šalu. Nestali su nekakvi bradati čudaci koji govore o globalnim kretanjima, olako kritiziraju neodlučnost u rezanju troškova vlasti. No činilo mi se da oni govore drukčije od vlasti i glasnije od oporbe. Nedostaju mi Gligorov, Jurčić, Santini ili Bičanić, najviše mi nedostaje Lokin. Ne, nisu oni za ova ozbiljna predizborna vremena, nisu nasmiješeni optimisti i ne vjeruju na riječ, već koriste dosadne statistike. Zato ih nema. Pojavljuju se svakakvi ministri, pomoćnici premijerke koji ne govore i ne izgledaju impresivno. Jako su ozbiljni. Svaki čas iz torbe zamisli izvade neko čudo i obećanje. Nova, najbolja do sada, zaduženja. Kao da je rasprodaja i zaduženje ekonomska strategija. Najavljuju se velike investicije u energetiku. Proglašava se spas za brodogradilišta koja ne smiju izvoziti brodove. Spas za ribare kojima su mreže prazne i more usko, no i oni padnu na obećanja o plavom gorivu. Najavljuje se veliko sezonsko zapošljavanje, kao da su radnici lički medvjedi koji rade ljeti, a zimi spavaju zimski san. Nedostaju nam kadrovi na blagajnama, sobarice i konobari. Nema dosta policajaca i svećenika. Takva smo zemlja i takva nam je budućnost. Ne trebaju učitelji. Stručnjake obrazujemo da bi otišli raditi drugdje.

Naša ekonomska politika politika je osmjeha. Premijerka se s osmijehom vrati iz Moskve, Šuker iz Washingtona, organizira se primanje za poslodavce, sve lijepo i dobro. Često se upriličuju skupovi na kojima predstavnici vlade obznane neki novi uspjeh, projekt ili zamisao. Nova ravničarska pruga, najduži tunel most, na Pelješac, plinovodi i naftovodi, sustav navodnjavanja, zaštite od poplava, sve lijepo i dobro. Na puteljku smo prema putu , u smjeru i na putu ekonomskog oporavka. Vlada, kada se njih pita radi dobro, neskromno rečeno odlično (istraživanje javnog mnijenja ne daje ni čistu dvojku već 1,88). Nedostaje Kalmetin zavodnički osmijeh, Popijačeva britka analiza ekonomije, Daličkina odlučna prijetnja bankama da će se vlada kod njih još zadužiti, Čobankovićeva odlučnost da ne ide iz Zagreba, sve to je malo prema energičnim („naravno, zapravo, doista“) odlučnim nastupima gospođe premijerke. Televizija ih slika kad izlaze iz automobila ili kad su okruženi svojim nasmiješenim suradnicima. Nema mjesta za katastrofičare i kritičare. Nema mjesta za nezgodne statistike. Politička pozornica u glumljenju ekonomije je prepuštena ministrima.

Tumačenje s osmijehom

Zapravo sliče na obitelj Trotter iz čuvene serije „Mućke“. Ne bih se sjetio toga po njihovom izgledu koliko po njihovim uvijek svježim ekonomskim zamislima. Istina, gospodin Popijač sliči malo na Rodneya, ne samo fizički već i prema stilu govora i jakom nastupu. Romantičan je i zanesen. Del Boy pun je poduzetničkog optimizma kao da je član hrvatske vlade.

Roba koju prodaju, ispod pulta i na sajmu, po njihovim riječima je europske kvalitete, svjetskog dizajna i cijena kakve su na benkovačkom sajmu. U stvari radi se o etiopskoj kvaliteti, o benkovačkom dizajnu a svjetsku cijenu plaćamo mi njihovi zablenuti kupci i prevarene mušterije. Više i ne znam vrijedi li ova rečenica za Vladu ili za Trottere.

Ideja o usporedbi došla je slučajno. Slušao sam govor Eda Milibanda, prije dva dana u britanskom parlamentu, koji je usporedio politiku britanske vlade sa „Del Boy ekonomijom“ radi povećanja poreza i cijena goriva. Britanska vlada stalno obećava izlazak iz krize, i time opravdava restriktivne mjere: “o te stara priča konzervativaca: šteti ali ne uspijeva (it's hurting but it isn't working.)" . Tako je (i kod nas) sa takozvanim antirecesijskim mjerama: štete ali ne djeluju. Poboljšanja se glume, statistike demantiraju obećanja. Posljedica propalih obećanja su nova obećanja. Umjesto pokliča naprijed, naprijed, naprijed stvarnost je da se pada dolje, dolje, dolje.

U početku mi je bilo zabavno. Sličnosti sofisticirane retorike naših vladinih ekonomskih gurua i jednostavnih formulacija gospodina Trottera takve su da se čovjek mora smijati. Usporedbe prestaju biti uvredljive, ne samo zato što isto čine i u britanskom parlamentu, no jednostavno: ekonomija mućki dobar je izraz za stvarnost hrvatske ekonomije i ekonomske politike vlade. Na kraju krajeva situacija je ozbiljna ali je treba s osmjehom tumačiti.

Naša Del Boy ekonomija, kako i ime kaže, počiva na neprestanom zaduživanju i posuđivanju. Onako kako Rodney posuđuje u pivnici od prevarantskih lihvara tako i naša Vlada posuđuje novac radi otplate dospjelih dugova. Uvijek u zadnji čas i uvijek pod najboljim uvjetima. Pa neće ga oni vraćati! Dug se ipak tako stalno povećava i plaćamo samo kamate. Kao i Del Boya uhvatili su nas u mrežu neprekidnog zaduživanja, glume da ćemo sve vratiti. Kao i Vlada, stalno smišljaju Trotteri neke sheme brzog bogaćenja; kupuju da bi zaradili preprodajom, ne plaćaju porez, ne drže riječ, hvale svoju lošu robu kao prvoklasnu. Konkurenciju se izaziva praznim riječima i bahato podcjenjuje, razbacuje se novcem glumeći bogataša i velikog poduzetnika i vlasnika Trotters Independent Traders (T.I.T.). Da su u Trotteri u vladi govorili bi da će turisti otići iz Tunisa u Šoltu i Brač, da Istra bilježi porast noćenja i da nećemo dozvoliti masovni turizam i da ćemo im izvući svaki euro i dolar. Najavili bi plinofikaciju Dalmacije a istovremeno prodali plin Talijanima. Najavili bi poticaje poljoprivrednicima, no zapravo potiču uvoznike, ne smo sjemena već svega: od paprika do đuveča, začina do graha i češnjaka. Da su Trotteri vlast ne bi se javljali na pozive vjerovnika, a masovne prosvjede mirno bi trpjeli i čekali da prođu kao da se radi o nepogodi a ne političkom neuspjehu i ekonomskom kravalu. Kao da je vrijeme karnevala a ne vrijeme odluka.

Vladin program su 'Mućke'

Trottere na vlast. Delboya za premjera a Rodnya za ministra gospodarstva, ljubavi i razvitka. Delboy bi bio premijer i radi sjajnog i tečnog francuskog. Starog djedu treba postaviti za ministra međugeneracijske solidarnosti. Dečke iz kafića za državne tajnike. Cassandru za investicijske projekte. Žena ima ukusa i zna trošiti. Dobri su ljudi. Imaju pozitivan način razmišljanja. Imaju dobar i konkretan program izlaska iz krize. Istina izraz „prodaja obiteljskog srebra“ možda bi imao drukčije značenje, no u biti radi se o istoj stvari, rasprodaji onoga što se ima.

Trottere na vlast. Oni imaju iskustva. Njima ljudi ne vjeruju, sto puta su prevarili, ali ljudi ponovno nasjednu slatkim obećanjima i pričama. Njihova ekonomska politika možda nema perspektive, no ima rješenja za danas, za malo pive ili šampanjca, za trošak romantične večere. Imaju sjajno društvo i prijatelje i mogu potrošiti sve što imaju i oni i drugi. Volimo ih jer nas uveseljavaju i zaboravimo turobnu stvarnost. Trotteri imaju međunarodnu reputaciju i iskustvo stečeno u Europi. Njihov program su „Mućke“. Koje li razlike u odnosu na program naše vlade!