Bili vlast ili opozicija, ili tek dobronamjerni komentator prilika u zemlji, složiti ćete se da je jedan od naših glavnih problema strmoglavi pad gospodarskih aktivnosti. Bez obzira što ćemo se puno teže usuglasiti oko toga što nas je dovelo u ovakav položaj, zamjetno je da se svi trude osmisliti i/ili realizirati projekte koji bi trebali okrenuti trendove i vojsku nezaposlenih usmjeriti u stvaranje novih i konkurentnih vrijednosti.

Svima je jasno da treba pokrenuti investicijski ciklus i ulagati u projekte koji će, ne samo vratiti uloženo, već i otvoriti prostor za ubrzani razvoj. Iako ne žele priznati, u Vladi su shvatili da su protratili puno vremena pa nam po skraćenom postupku ( hitnoj proceduri!!!) nude projekte, natječaje i ugovore koji će ˝preporoditi zemlju˝.

Nije mi namjera da budem dežurni skeptik i da u pitanje dovodim dobre namjere državnih vlasti ( ma koliko god bile zakašnjele), niti ih želim kritizirati tek zato što se radi o projektima sa popisa namjera političke opcije koju držim potrošenom i dokazano neefikasnom. Naprotiv, želim da svaki od projekata pobrojenih u tzv. hrvatskom New Deal-u uspije i doprinese razvoju zemlje i blagostanju građana.

Međutim, između pokretanja projekata i sumiranja pozitivnih rezultata dug je i rizičan put. Svjedoči o tome i projekt izgradnje Zračne luke Zagreb koji je pokrenut još daleke 2003. godine, a koji se ovih dana najavljuje i predstavlja kao velika i nova investicija. Iako se definitivno ne radi o novoj investiciji, samo zbog isprazne samopromocije Vlade ne bi se odlučila na pisanje ovog teksta. Progovaram javno jer me muči lakoća i površnost kojom Vlada pristupa ovom dugoročnom i važnom projektu. Malo kronologije pomoći će da svi shvate o čemu govorim i zbog čega sam skeptična prema modelu izgradnje za koji se odlučila hrvatska Vlada.

Prešutno mirovanje

Na razini Vlade i resornog ministarstva priča je započela 2003. godine, da bi 2004. godine sav posao planiranja izgradnje bio stavljen u nadležnost same Zračne luke. Kroz naredne tri godine izrađene su različite studije i projekcije u koje su bili uključeni brojni domaći i strani stručnjaci i konzultanti. Od studije isplativosti, preko studije o zašiti okoliša pa sve do uporabne dozvole. U listopadu 2007. godine Vlada je prihvatila Protokol o izgradnji novog putničkog terminala ZL Zagreb i odlučila se za model vlastitog ulaganja. Činilo se tada da se došlo do pred samu realizaciju izgradnje. Analizirane su tehničke, pravne i financijske komponente ugovora o izgradnji koji je trebao uslijediti. Procijenjena vrijednost iznosila je 220 milijuna eura. Krediti za takve investicije u to vrijeme bili su dostupni po izuzetno niskoj kamati, a računalo se i na sredstva iz EU fondova. Za ilustraciju, 75% cijene zračne luke u Bukureštu financirano je sredstvima iz istih fondova.

Međutim, dogodio se nagli preokret. Održivost projekta počela se dovoditi u pitanje. Dolazi do iznenadne promjene u Upravi Zračne luke i projekt izgradnje po modelu vlastitih ulaganja 2008. godine prešutno je stavljen u mirovanje.

Od tada pa do danas prošli smo kroz burno političko razdoblje. Izgubili smo premijera, a dobili premijerku. Bilo je pokušaja ˝udara˝ u vladajućem HDZ-u, a sve je završilo sa bivšim premijerom u austrijskom zatvoru. Skinuta je slovenska blokada sa EU pregovora i ozbiljno smo se približili svom velikom cilju. Napredak u pregovorima oko Poglavlja 23 temelji se na otvaranju brojnih istraga o kriminalu i korupciji u samom vrhu političke vlasti i upravama najvećih javnih poduzeća. Oni koji o ˝državnom reketu˝do sada nisu ništa znali i slutili (ha, ha!?) suočeni su sa neviđenim razmjerima pljačke, mahom vezane uz velike državne investicije.

Sjajno zvuči, ali je šuplje

Vraćam se na temu. Investicija izgradnje ZL Zagreb ponovno je ˝oživjela˝ prije osam mjeseci u srpnju 2010. godine kada Vlada stavlja izvan snage sve svoje ranije donesene odluke. Istovremeno zadužuje resorno ministarstvo da izvrši sve pripremne radnje za raspisivanje natječaja za financiranje izgradnje novog terminala ZL Zagreb. Ovaj put ista Vlada donosi oprečnu odluku. Odustaje od vlastitih ulaganja i priklanja se javno-privatnom partnerstvu te odabire model koncesije.

Kako se krenulo gotovo od početka (a približavaju se izbori!), radilo se ubrzano. Odmah je imenovano Stručno povjerenstvo za koncesiju koje je svoj prijedlog trebalo izraditi u roku 45 dana. S obzirom na zahtjevnost posla, taj smiješni rok ipak je pomaknut na veljaču 2011. godine (5 mjeseci), nakon čega Vlada donosi odluku i raspisuje natječaj o davanju ukupne koncesije za građenje novog terminala te upravljanje starim i novim terminalom kroz narednih 30 godina. Natječaj je upravo u tijeku i tokom travnja možemo očekivati kako će se Vlada pohvaliti velikim interesom stranih investitora za ulaganje u Hrvatsku i naše zračne luke.

Sjajno zvuči, ali je šuplje. Stručne podloge na kojima se temelji posao ne dovodim u pitanje jer o njima, ni meni ni javnosti, nisu dostupne relevantne informacije. Međutim, usprkos nedostatku informacija lako je uočiti da je Vlada propustila projekt sagledati kroz prizmu cjelovitih nacionalnih, razvojnih pa čak i sigurnosnih interesa.

Koncesija nacionalnog interesa

Ako Zračnu luku Zagreb zajedno sa svim njenim djelatnostima (postojeći dio odmah, a novoizgrađeni za tri godine) predamo u ruke koncesionaru (najvjerojatnije strancu) na narednih 30 godina, morali bi imati procjenu kako će to utjecati na budućnost hrvatskog turizma, civilnog zrakoplovstva te vojnog zrakoplovstva koje ima važnu ulogu u sigurnosti zemlje. Koliko u ovim granama ima neodgovorenih pitanja povezanih sa budućim dugoročnim upravljanjem Zračnom lukom, izgleda da je jasno svima osim članovima Vlade. Hrvatska Vlada, kojoj je jedna od najvažnijih zadaća usklađivati različite interese i potrebe zemlje i građana, ne prepoznaje složenost projekta i moguće implikacije na nacionalne interese kroz dugi rok.

Bojim se da se povijest ponavlja i da iz dosadašnjih iskustava neki nisu ništa naučili. Olako, nepromišljeno i interesno premreženo ˝ulijetanje˝ u velike investicije koštalo je hrvatske porezne obveznike velikih novaca. U pozadini su mahom stajali lakomost i izborno- propagandni interesi vladajućih. Prije četiri godine blokirali su pažljivo pripremljen projekt izgradnje zračne luke jer su shvatili da im je promaklo u projekt ugraditi instrumente preko koji bi, iz 200 milijuna eura teške investicije, izvukli svoj dio. Danas im je jedino važno da baš oni budu ti koji će potpisati ugovor sa koncesionarom. Nije ih previše briga kakav će taj ugovor biti, ni kakve će biti posljedice tog ugovora nakon izbora, a još manje nakon deset, dvadeset ili trideset godina.

U Zagrebu imamo zračnu luku koju je preraslo vrijeme i razvoj zračnog prometa. U Zagrebu imamo i ljude sa znanjem i iskustvom koji su pokazali da se i takvom zračnom lukom može upravljati sa profitom i na način da raste broj putnika. Zašto tako olako odbacujemo vlastite snage? Zašto se bojimo ući u investiciju 200 milijuna eura i zašto olako prepuštamo strancima svoje strateški i dugoročno važne interese?

Nova investicija, stara pitanja. Kao i do sada, gotovo sam sigurna da na njih nećemo dobiti odgovore.