Kriza identiteta i vjerodostojnosti političkih stranaka u Zagreb i državi traje već duže vremena i sasvim je sigurno da će upravo u predstojećim parlamentarnim izborima izborima doći do punog izražaja.

U Zagrebu i Hrvatskoj kontinuirano raste neraspoloženje prema političkim strankama: građani ne samo da ih smatraju nepoštenim i korumpiranim već izražavaju sve snažniju volju i tedenciju da se njihov utjecaj u političkom životu drastično smanji.

Kriza vlasti i u Zagrebu i na državnoj razini otvorila je pitanje funkcioniranja političkih stranaka i politike kao društvenog sustava te političara kao osoba u tom sustavu. Zašto je tome tako, zašto je politika političarima postala cilj, a ne sredstvo pročitajte u ovoj kolumni.
Posljedice krize stranaka ogledaju se u rastućem nepovjerenju i udaljavanju građana od političkih stranaka, te posvemašnjoj izbornoj apstinenciji. Stoga je očita potreba njihove transformacije što podrazumijeva prilagođeni tip organizacije i obrazaca upravljanja, kao i preoblikovanje stranačkih programa u skladu s značajnim socioekonomskim promjenama u društvu.

Polazeći od razmjera ekonomske, političke, moralne i upravljačke krize te krize sustava vrijednosti u nas- slobodno se može zaključiti da se naš politički sustav samo naziva demokracijom,a u najboljem slučaju imamo stranački pluralizam. Mi smo glavne institucije sustava- izbore, odlučivanje zastupnika, djelovanje vlade- podredili političkim strankama.

Upitan je i stranački pluralizam, naprosto zbog činjenice jer političke stranke nemaju jasne programe i ne drže se predizbornih obećanja. Razlikuju se prvenstveno po vođama i taktičkim potezima.

U samim strankama ima malo demokracije, što ne treba čuditi jer je njihovo članstvo malobrojno i pasivno, a aktivni su samo njihovi vrhovi i osobe zadužene za odnose s javnošću.

Takav sustav, u kojem vladaju stranke u kojima nema demokracije, gdje političari vide politiku kao priliku za bogaćenje, socijalnu promociju i bolji status, potiče ljudske slabosti.

Rezultat toga je blokirano društvo u kojem vrh ne želi odgovornost, sredina aparata ne želi promjene, a velika većina društva samo pasivno može čekati čuda. No, kako čuda nema, zamjenjuju ih kratkotrajna obećanja. U pristojnim demokracijama ne živi se od politike, već se živi za politiku, poltika nije cilj već sredstvo.

Samo u predizborno vrijeme i kad se raširi strah da građani i birači ne cijene cinične političare, oni se kratko vrijeme zaplaše. Tada obećavaju skromnost umjesto bahatosti, obećavaju da će raditi za sve, a ne samo za sebe, a nakon izbora zaborave na dana obećanja ili nas izdaju.

Temeljni problem velikih političkih stranaka, kako u Zagrebu tako i u Hrvatskoj je taj što stranke žive u raskoraku između vlastitog oligarhijskog (nedemokratskog) ustroja i potrebe organizacije demokracije, pa je očito da se iz oligarhijski uređenih stranaka teško može izvesti doista demokratska država i vlast. Etička razina uzroka krize proizilazi iz posljedica korupcionaških afera, skandala, klijentelizma i nepotizma koji su neizostavni u djelovanju političkih stranaka. Političke stranke učestalo koriste laž kao tehniku političkog komuniciranja, te ona postaje bit političkog jezika kojim stranke kreiraju lažnu političku stvarnost.

Političke stranke imaju nizak ugled u javnosti i zbog činjenice da nisu iskazale dovoljno odlučnosti i političke volje da razriješe navažnije temeljne probleme hrvatskog društva zbog kojih se ono razvija daleko sporije nego bi trebalo i moglo. Jedan od razloga za takvo stanje je i unutarnja oligarhijski postavljena struktura političkih stranaka koja uporno održava političku elitu upitnih moralnih i stručnih kvaliteta što za posljedicu ima slabljenje identifikacije birača i njihovo nepovjerenje u političke stranke, te tzv. volatilnost, tj. promjenjivost glasačkog opredjeljenja birača. U Hrvatskoj su česti i pojedinačni ili grupni prijelazi političara iz stranke u stranku, uglavnom motivirani materijalnim ili drugim probitcima.

Eto to su samo neke od činjenica i razloga zbog čega je došlo do krize identiteta i vjerodostojnosti političkih stranaka i političara u nas. Zbog čega su nas pogodile sve ove krize. Zbog čega su Sanader, Bandić i drugi ''šerifi'' uspostavili nedemokratski paralelni sustava vladanja državom i Zagrebom. Sanderov je djelomično srušen, a Bandićev i dalje djeluje.