Lijepi, topli dani kasne zagrebačke jeseni i miris kestena koji se širi ulicama, opasno me podsjećaju na djetinjstvo i na neki drugačiji, prisniji, topliji grad, grad po mjeri čovjeka koji zauvijek ostaje u srcu. Jesam li postala sentimentalnija ili me samo dotakao miris kestena s mirisom djetinjstva? Grad mog djetinjstva bio je, kao i sad, pun automobila parkiranih na svakom raspoloživom mjestu. Svaka ulica imala je svoje automobile i susjedi su znali čiji je koji. Da je kojim slučajem bilo 'pauka', a srećom nije, susjedi bi odmah dotrčali javiti o neprijatelju na našem teritoriju. Istina, uvijek je bilo i slobodnog mjesta kako bi prijatelji koji dolaze u posjet imali gdje ostaviti auto. Vozilo se čak i po Trgu bana Jelačića, tadašnjem Trgu Republike, doduše, jako davno. Ne samo vozilo, nego i parkiralo nasred Trga. Sada je drugačije, sve je ispražnjeno. Bandić uvodi red točno prenoseći sliku onog što mu je ostalo u sjećanju na njegovo djetinjstvo u Poganoj Vlaki u kojoj nije bilo automobila sve dok ne bi stigao stric iz Njemačke u mercedesu za čiji je parking imao na raspolaganju cijelu livadu.
 

Gundulićeva, Mesnička, Katarinin trg, sve je sablasno prazno. Još se vide iscrtane crte nekadašnjih parking mjesta, ali ništa od parkiranja. Čak ni na petnaest minuta da istovariš burse iz auta. Kao da si odjednom ušao u devetnaesto stoljeće, dok ulicama kruže parapolicijske formacije nove Bandininijeve akvizicije - komunalnih prometnih redara. Sve kršni momci koji još uče kako se zove koja ulica u gradu, ali su naučili naplaćivati kazne na licu mjesta i vikati – zabranjeno. Svi redom na čelu sa svojim voljenim 'capom di tutti capi' preziru svako podsjećanje na urbanu kulturu koju, ne samo što ne poznaju, već ju bijesno pokušavaju istjerati iz grada. Hoće li Zagreb šaptom pasti? Ili je već pao pa svi šute od srama?

Pred Banskim dvorima nema parkinga ali je totalni 'muving'. Šefove oporbe na izlasku sa sesije o Sporazumu sa Slovencima dočekuju novinari okrećući se prema Milanoviću koji izlazi potpuno opčinjen samim sobom. Zadovoljno objašnjava da ne prihvaća takav dogovor jer je štetan za Hrvatsku. Je li sličan onom sporazumu Drnovšek – Račan, pitaju strpljivo novinari. Ovo je ublažena verzija toga, objašnjava s visoka Milanović. I sad ga ti znaj, odbija li Milanović potpisati ublaženu verziju jer hoće onu lošiju koju je predlagao Račan, ili misli da je Račan predložio lošu verziju zato jer je bolja? Kako se ovo sve dešavalo jučer, a sutra je novi dan, k tome petak i početak vikenda, možda se Milanović sa samim sobom do sutra predomisli. Nije lako usuglasiti stavove nekom poput Milanovića koji ima samo jednog jedinog suradnika i savjetnika kojem bez razmišljanja vjeruje. Samog sebe. O tome kako će se slagati sa samim sobom u sljedećim danima, ovisi i odluka koju će donijeti o Sporazumu s hudićima. Ipak, ne bih se kladila na njega jer Jadre ima jako dobre živce.

Za to vrijeme Sanader je sve nervozniji jer mu se ova situacija ni najmanje ne sviđa. Nitko ga više ne shvaća ozbiljno. Bio je uvjeren da će sama činjenica što je postao savjetnik kanadske bogatašice biti dovoljna da ga zovu sa svih strana tražeći savjet. Osobito Jadre. Kad tamo, nitko ga nije doživio pa ni zvao. Jadre ima pametnijeg posla. Zato sad tipuje na neke velike poduzetnike, poglavito građevinske, koji su novog mesiju prepoznali u Bandiću. Sanader je s Bandićem kao prst i nokat, zbog čega mu je i dao za protukandidata u Zagrebu dečka koji nije imao šanse ni kod najvjernijih hadezeovaca. Sad bi Bandinini trebao vratiti uslugu i nastaviti zacrtane planove. Na njegovom mjestu ja se ne bih baš uzdala u Bandininija, a i teška su vremena došla jer Jadre očekuje od Bajića rezultate i samo rezultate, bez obzira kuda i do koga oni doveli. Možda mu je ipak sigurnije da na trajno ode u Kanadu.

Toliko iz Zagreba do povratka u Grad, koji je usprkos tome što svaki dan moram voziti pored Doma zdravlja, definitivno grad potpuno po mjeri čovjeka. Eto vas.