Malo je ljudi koji su gledali nekad kultni i sjajni film „Kruh i čokolada“. Taj talijanski film o životu stranih radnika u Švicarskoj potresna je priča o društvu koje se rascijepilo na dva pola. Jedna, brojem velika klasa su sluge i konobari, strani radnici s juga Italije, sobarice i prosjaci, nezaposleni i gladni. Druga, malobrojna, skupina su domaći bogataši. Oni žive lagodan život, bave se jahanjem, frivolnim razgovorima, malo nešto uče, vrijeme provode u svijetu u kojem su plahte čiste i mirisne, ulice pometene, čaše oprane blistaju, toči se fino vino i jedu mali sendviči. U filmu postoje ta dva paralelna svijeta. Radnici i siromasi sanjaju o kruhu s čokoladom, odaju se ljubavi, zaboravu na pola sata, jer ne mogu bez te strasti, vire ponekad u svijet bogatih ljudi, njihove glamurozne zabave. Ne vide zapravo ništa loše u svom podređenom položaju. Oni su prezreni na svijetu, sanjaju i štede da bi kupili koju stvar koja je za njih simbolom raskoši. I fizički se razlikuju. Oni su mršavi i ispijeni. Visoko društvo je skupina čistih, zdravih i uređenih. Djevojke iz visokog društva, za siromahe nedostupne, plave, prsate su i dugih nogu, visokih potpetica i kratkih suknjica. Siromasi će nositi majice sa natpisima klubova i igrača, razgažene cipele i stare košulje i jesti će mesnu i masnu hranu.

Sinoć sam vidio kako se Hrvatska rascijepila na pola. Otvaranje centra „Cvjetni“ bila je parada VIP gostiju. Muškarci u tamnim odijelima. Košulje prigodno bijele i raskopčane do trećeg gumba. Šiljate crne cipele, crni automobili. Djevojke vitke i lijepe, malo pretjerano uređene za još sunčani sumrak. Probrane i plaćene, sa silikonskim usnicama i malešnim torbicama. Dugih nogu i kratkih haljina. Mnoštvo čuvara s nacrtanom pticom na rukavu. Gomila policajaca u samurajskim oklopima i u luksuznim kombi vozilima (Mercedes?). Neizbježno, piše u današnjim novinama, došle su sve viđenije manekenke. Vidio sam i bogate poduzetnike i novinare, medijske vlasnike i neke opasne fizionomije ljudi koji su došli crnom limuzinom talijanske registracije. Nitko nije pitao za uporabnu dozvolu.

Vod plavih ninđa kornjača odgurao je prosvjednike

Nije baš sve izgledalo glamurozno. Fasade prekrivene ljubičastim i crvenkastim krepom, nezavršen pod prekriven crvenim tepihom. Još malo raskopani pločnici i uklonjena ona smijurija ostataka biciklističke staze.

Prosvjednici, mahom mladi ljudi koje znam po imenu i prezimenu jer su glumci, arhitekti, profesori, prosvjedovali su šetnjom pred ulazom u garažu. Neki od njih, zamislite, u običnim cipelama i tenisicama, neki sa djecom koju vode za ruku. Neki s ruksakom na leđima. Neki, još najgore, gurajući bicikl. Na njih je bijesno gledao zbor policajaca u oklopima koji su znali da ne smiju intervenirati, jer još nema naredbe. Naredba je pala i pored mene je protrčao vod plavih ninđa kornjača i odgurao prosvjednike. S opravdanjem da smetaju tom sjajnom događaju.

U novinama prigodni tekstovi o groznici kupnje. “Sad konačno možemo kupiti ono za što smo putovali u inozemstvo“ piše na baneru 24sata TV. Investitor Horvatinčić daje izjavu da je u centru zaposlio mnoge mlade ljude, a da se nijedan prosvjednik nije javio za posao. Već se raduje novcu od prodaje stanova, mediji kažu „sa senzacionalnim pogledom“. Novinar Žutelija pita, naravno samo u obliku retoričke figure, „na što će se sada baciti Horvatinčić“. Investitor sada hladnokrvno kaže da je izgradnja trgovačkog centra javni interes. Kako? Pa sasvim drugačije piše u odluci u kojoj mu je Zagreb poklonio dio pješačke zone. Sjećam se kako se pozivao da je sve zakonito i kada je gradonačelnik tvrdio da je to dobar posao za grad. Sada u medijima sve u slavu boga Merkura ("conspicuous consumption", pisao je T. Veblen). Gdje su sada dušebrižnici koji govore o obiteljskim vrijednostima i vrijednosti rada. Što to rade mladi zaposleni ljudi u centru? Oni su prodavačice, čuvari, konobari i hostese. To je poduzetništvo rasipne potrošnje (zašto Veblen nije preveden kod nas?). To je poduzetništvo sumnjivog novca, namještenih natječaja, prilagođenih urbanističkih i prometnih planova, kupnje utjecaja i bahatog razmetanja reklamama u medijima.

Mlade curice trebaju dućane, dame trebaju torbice

Pravo građanstva i društveno priznanje dobila je podjela na bogate, moćne, skupe i lijepe, na one koji mogu sve, i podjela na one koji naivno vjeruju u institucije, socijalnu pravdu, prodike i domoljublje. Oni su naivni, siromašni i bez perspektive. Oni su marginalci i sirotinja. Budući čobani s diplomama i znanjem književnosti. Znaju jezike, pa onda neka idu drugdje. Voze se na biciklu. Ne jedu sushi i ne razlikuju ni vrste ni godišta poznatih vina. Razlikuju bijelo, crno i pivu. Za njih nema pomoći. Hrvatska se podijelila i sramota postaje ne biti u tom uglednom društvu mangupa koji su se obogatili pranjem novca, vezama s moćnim političarima. Smeta me što se od društvene privilegije stvara vrlina, pogodovanje smatra slobodnom utakmicom. Prema njima se pišu zakoni, mijenjaju planovi i radi ekonomska politika. Oni su ulagači i investitori, viša klasa. Ostali su rulja i kupci.

Novinari se čude što danas s prosvjednicima rade žene iz „Kamenskog“. Zašto se čuditi? Pa to je ista borba. Njihova je tvornica uništena jer je na dobroj lokaciji. Njihov krojački rad uništen je uvoznom jeftinom robom. Njihovo odricanje da bi tvornica opstala, ismijano je svakom izjavom da se u centru može naći jeftina roba za svakoga. Naivne curice koje žele šarene pamučne topiće, jeftine majice, iznevjerit će svoje roditelje koji su ostali bez posla i bez plaća. One će sanjati o crvenim tepisima, jeftinom šampanjcu i poznanstvu sa starijim ili mlađim, no svakako imućnim sponzorima. Sanjat će garažno mjesto za „Smart“ ili neki mali Mercedes, apartman i kasnojutarnje buđenje uz svježi sok naranče. Sanjat će živote iz magazina i životu žene nogometaša. Pročitat će knjigu o životu visokog društva i prepoznati se u jeftinim sapunicama. I još će popiti kavu i prebirati po majicama na sniženju. Kakav feminizam, društvena kritika ili odgovornost, solidarnost ili moral. Sve to treba nestati jer mlade curice trebaju dućane, dame trebaju torbice, mladići u crnim cipelama trebaju tu gužvu, mjesto zaborava za nedostatak perspektive i budućnosti.

Penzioneri još preturaju po kontejneru, još ima mladića bez posla

Kakve li razlike između lažnog sjaja za neke i tmurne stvarnosti za mnoge. Ne radi se o malograđanštini već o snu stanovnika zemlje u rasprodaji, društva u kojem sve ima cijenu a ništa nema vrijednost. Kako osuditi njihovu bezbrižnu naivnost i neznanje da se to plaća, da iza njihove bezbrižnosti i frenzije kupnje, stoji nečiji rad, nečiji iscijeđeni znoj i prodana mladost, nečija obaveza vraćanja kredita, nečija prodana budućnost. Ne osuđujem takvu kokošju pamet i mentalitet zgrtanja, već mračne tipove u pozadini koji se vesele profitu, koji smjeraju nove zahvate, koji se raduju kad su djeca u trgovini a ne u školi, koji žele da studenti liječe mamurluk njihovim kofeinom, koji žele da se novac vrti, vino toči a glazba svira. Ti kapetani industrije i poduzetništva najradije bi vozili „Titanik“. Osuđujem one koji vode društvo, koji se hvale glasovima koje su dobili, one koji propovijedaju visoke vrijednosti a prešutjeli su bahato i sramotno slavlje i podjelu hrvatskog društva na VIP klasu, ovisnike o kupnji i malobrojne prosvjednike. Za ove pak imaju ti mračni tipovi samo frazu „tko gubi ima pravo da se ljuti“ kao da se radi o sportskoj igri a ne zaradi na namještenim pravilima i namještenim rezultatima, planovima odlukama i šutnji suca koji brani takvu mafiju. Osuđujem državu koja policijom brani razmetljivost neke više vladajuće klase koja uživa u pretvaranju grada u područje svojih igara profita.

Mogao sam birati. Dobio sam nepismeni poziv da se pridružim njima, novoj zlatnoj klasi. To je cinizam. Međutim u mom kvartu još susjedi hrane mačke, još penzioneri preturaju po kontejneru, još ima mladića bez posla. Nose se crne majice sa natpisima o pivi. Odlazi se doktoru i živi skromnim životom u oskudici. Obrti prestaju, radnje se zatvaraju. Sanja se o kruhu i čokoladi. Moje je mjesto u tom društvu, s ove strane policijskih ograda koje štite vladajuću mafiju. Netko je na plakatu kojim se reklamira „Cvjetni“ (ugao Trnjanske i Hrvatske bratske zajednice) malo ispravio tekst pa sad piše: „Cvjetni vaš urbani stid“. Točno.