 |
Najjača i najobuhvatnija strukturalna kriza trese same temelje kapitalizma, trenutno nešto slabije negoli 1932. godine. Ako se nastavi sadašnja pohlepa ionako prebogatih pojedinaca i pripadajućih transnacionalnih korporacija, može se očekivati i prelazak strukturalne krize besmisla pohlepe u definitivni slom kapitalizma, ne samo kao sustava već ideologije same!
Negdje na marginama, oduvijek nekako sa strane, skrivaju se neuralgične točke povijesti kapitalističkih posezanja za tuđim. Mjestima gdje su i trenutni gospodari samo namjesnici nekadašnjih i sadašnjih velikih sila. Tako egzistira i problem Kurdistana, razvlači se već stoljećima. Problem jednog naroda koji otprilike broji do dvadeset i pet milijuna stanovnika, a nema svoju državu. Živeći na brdovitom području uspjeli su kroz povijest očuvati etnički identitet naspram Arapa i Turaka, a i naspram Iranaca koji su im daleko srodniji. Po vjeri su muslimani, uglavnom suniti.
U Turskoj Kurdi čine značajnu zajednicu od skoro petnaest milijuna ljudi. U Siriji Kurda ima nešto manje od milijuna, u Iraku ih ima skoro pet milijuna, a u Iranu preko šest milijuna. U susjednom Azerbejdžanu, Armeniji i Gruziji (Georgiji) ima ih oko dvjesto tisuća. U Zapadnoj Europi, SAD-u i Kanadi ima ih gotovo milijun. No, zajedničko je svim državama da ih nikada nitko nije popisivao. Više su se trudili kako ih zauvijek eliminirati. Oduvijek su gledani samo i jedino kao remetiteljski čimbenik koji treba riješiti neutralizacijom.
Kroz povijest mnoge su pobune Kurda bile „potaknute“ izvana kako bi se destabiliziralo određeno područje, tj režim. Kad bi se ostvarili interesi „poticatelja“, Kurdi su u pravilu ostajali sami na ledini. I zadnji bombaški napad u Iranu, dok je trajala vojna parada, poruka je Zapada Teheranu - da u sukobu s Izraelom neće samo biti nereda u Libanonu i Gazi već i u samom Iranu. Što će za tuđe interese opet ginuti Kurdi, manje-više je uobičajeno.
Sami Kurdi smatraju da nad njima bdiju četiri psa: irački, iranski, sirijski i turski! Irački pas danas je više nego mrtav. Još ga trgaju i ne zna se dokle će. Turski je danas u pasjoj kućici i ne smije mahati ni repom. Sirijski pas primirio se jer danas ima puno većih problema negoli su to Kurdi. Iranci prkose SAD-u i Zapadu nuklearnim programom; u ovom trenutku Kurdi su u takvoj konstelaciji snaga nevažni. A sutra…. to je već nešto drugo.
Invazijom SAD-a na Irak narušeni su odnosi s Turskom jer Ankari ne odgovara nikakav Kurdistan: ni federalni, ni ovisan, a još manje neovisan. Čak i dok su bile zabrane leta nakon prvog američko-iračkog rata 1991. Godine, Turska je vojska više puta rubno intervenirala i u samom Iraku, uz prešutnu suglasnost SAD-a.
Intervencijom izraelskih specijalaca i pogibijom nekolicine turskih aktivista prilikom pokušaja deblokade Gaze, odnosi SAD s Turskom dodatno su se ohladili. Ipak, ni SAD ne može dodatno pritiskati Tursku koja je članica NATO-a desetljećima, a istovremeno pokušava neuspješno postati članicom Europske unije. Promjene koje zahtjeva Europska unija dodatno bi destabilizirale Tursku. Inzistiranje da vojska prestane biti jamac sekularnosti opasno dovodi u pitanje budućnost Turske kao sekularne države. Postavljati ista pravila za zemlje s posve različitom poviješću i različitim korijenima samo je pokazatelj sljepoće europske birokracije.
No, Kurdi i dalje ostaju jedan od većih naroda koji nema svoju državu, ali preko kojeg je vrlo lako destabilizirati četiri države! U vrlo kratkom vremenu moguće je proizvesti požar koji bi dugoročno dodatno zakomplicirao ionako složenu situaciju na Bliskom istoku. Kurdi, koji bi trebali biti most prema susjedima, već su stoljećima kamen spoticanja. Nitko im ne želi dopustiti bilo kakvu samostalnost niti se njihovo pitanje postavlja u Ujedinjenim narodima! Kurdi su, nažalost, narod kojem se još uvijek ne nazire nikakva mogućnost državnog osamostaljenja, barem ne u ovim okolnostima. Čak i u Iraku, gdje imaju značajnu autonomiju, (slučajno ili ne) glavna naftna polja oko Kirkuka i Mosula ostala su izvan njihove kontrole i nadzora. Kroz povijest su se uvijek drugi igrali s njihovom sudbinom. Danas, u dvadeset i prvom stoljeću, nisu ništa bliže državnom osamostaljenju negoli su to bili na početku dvadesetog stoljeća.
U njihovu slučaju nitko ni ne spominje ljudska prava, kudikamo pravo nacija na samoopredjeljenje. Sadam Husein optužen je za genocid nad Kurdima kad ih je njegov rođak, poznatiji kao Kemijski Ali, zasipao plinom iz helikoptera. Pobijene su tisuće Kurda. Kemijski Ali i Sadam Husein osuđeni su na smrt i smaknuti. Oni koji su potakli Kurde na pobunu, kao i oni koji su Sadamu prodali i plin i helikoptere, u presudi nisu spomenuti niti u fusnoti. Možda to opameti kurdske vođe da se prvenstveno okrenu sebi, a tek onda „međunarodnim sponzorima“ kojima je ipak na prvom mjestu nafta! Ljudska su prava ionako kolateralna žrtva profita. |
|||
