 |
Odmjeravanje snaga SAD-Kina na strateškoj razini, na terenu razigravaju Sjeverna Koreja-Južna Koreja. Ne prvi, a zasigurno ne i zadnji put. Odnosa snaga itekako je svjestan i Japan koji će u potencijalnom sukobu također biti dio kolateralne štete. Sjeverna Koreja nije oličenje demokracije niti zemlja voditeljica zaštite ljudskih prava, a ima nuklearno oružje koje Sadam Husein nije imao kad je George W. Bush odlučio demokratizirati ih. Pokušaj „demokratizacije“ sjevera Koreje mogao bi puno više koštati „osloboditelje“.
Sjeverna Koreja sa svojim nulearnim programom provlači se između američkih želja za dominacijom i kineskih želja da se razvija, preuzme prvo mjesto na svjetskoj gospodarskoj ljestvici i istovremeno sačuva što više saveznika kako bi igrali i što značajniju međunarodnu ulogu. Kina je, naime, jedna od rijetkih zemalja u kojima zadnja riječ nije ona američkog ambasadora. Možda u tu grupu moćnih spadaju još Ruska federacija, Brazil i Indija. Kod svih ostalih američki ambasador je više-manje u funkciji guvernera kojeg je vrlo skupo ignorirati.
Mnoge zemlje u Europi osjetile su razne vrste pritisaka koji su im ukazali da se ne radi o suverenim državama. Eventualno - o državama s „ograničenim suverenitetom“ što je promovirao Brežnjev, a realizirao američki imperij. Koliko su države u Europi suverene, najbolje se vidi na Europskoj uniji, koja je gospodarska sila s više od 400 milijuna stanovnika, ali politički patuljak. Toliko malen i sitan da ga u ključnim trenutcima Washington ni ne pita za mišljenje. Jedini izuzetak je London, ali to je već jedna druga i jako dugačka priča.
U samoj Europi Njemačka je gospodarska sila No1, u svijetu No3, ali politički patuljak koji, čim pokuša formulirati svoje stavove, na nos dobije vlastite greške i poraze iz dvadesetog stoljeća.
Sjeverna Koreja sa 23 milijuna stanovnika i s vojskom od preko 700 tisuća vojnika, koja lako i brzo preraste u vojsku od jedan milijun vojnika uz pripadajući arsenal s dalekometnim raketama i nuklearne glavama te imajući stalnu potporu Kine - nije baš mekan orah. Pa čak ni za SAD koji je, u svakom slučaju, znanstveno-tehnološki i na bilo koji drugi način svjetska sila broj jedan. Činjenica je da znaju vrlo brzo pomesti sve pred sobom i zauzeti teritorij, ali nisu u stanju zadržati isti na duže vrijeme bez većih gubitaka. Bez neke velike razlike radi li se o Iraku ili Afganistanu.
Južna Koreja ima 49 milijuna stanovnika i vojsku od 400 tisuća vojnika koja se lako može duplirati. No, rat za Južnu Koreju znači velike gospodarske gubitke. Njima rat u bilo kom pogledu ne odgovara - za razliku od sjevernog susjeda! Koliko su njihovi odnosi skladni najbolje govori podatak da nakon rata 1950-1953. nisu nikad potpisali ni ratificirali mir niti su se razdvojene obitelji imale priliku sresti izvan strogo kontrolirane demilitarizirane zone, uz susrete tek na nekoliko sati.
Sukobljene strane od 1953. do danas izmjenjuju napete odose s povremenim oružanim incidentima.
George W. Bush 2002. godine u obraćanju naciji proglasio je Sjevernu Koreju uz Irak i Iran - osovinama zla.
Sjevernoj Koreji sukob odgovora iz najmanje dva razloga. Pokazuje prema vani čvrstoću prema SAD, Japanu i Južnoj Koreji, čije manevre ne namjerava mirno promatrati. Tako ojačava i svoju pregovaračku poziciju. Naime, Sjeverna Koreja je pod sankcijama zbog nuklearnog programa, ali nema ni traga odustajanju.
Na unutarnjem političkom planu Kim Jong Il ojačava poziciju svom sinu Kim Jong Unu kako bi i zadnjima u vojnom vrhu koji sumnjaju u njegovog 26 godišnjeg sina, nedavno unaprijeđenog u generala, ukazao na istog kao sigurnog, sposobnog i odlučnog nasljednika Dragog, ali itekako bolesnog vođe.
Kineski prijedlog da se ide na novi krug pregovora u standardnom sastavu Kina, SAD, Rusija, Japan, Sjeverna Koreja i Južna Koreja jedan je u nizu pokazatelja da Vijeće Sigurnosti nema nikakvu učinkovitu funkciju. Osim donošenja rezolucija koje se, uglavnom, odnose na one koje se nemaju čime braniti. Koju to rezoluciju i koje to sankcije Vijeće Sigurnosti može donijeti, a da već nisu donijeli, čime bi spriječili Sjevernu Koreju u daljnjem razvoju nuklearnog programa? Nijednu! Zato Vijeće Sigurnosti u svakoj sličnoj situaciji razvlači odluku o zasjedanju i još više donošenje bilo kakve odluke. Vijeće Sigurnosti je ionako relikt bipolarne podjele svijeta koja ne postoji otkako je blagoupokojen SSSR.
To bi napokon mogli vidjeti i veliki zagovornici NATO-a u Hrvatskom slučaju jer – baš nitko nas neće braniti ako se sami nismo u stanju obraniti! Možda je još bolji pokazatelj Izrael koji se uvijek sam obrani, a tek kad im to uspije dobiju pomoć od SAD-a. Kad bi samo jednom izgubili, SAD ne bi imao kome i kamo poslati pomoć.
Tko je branio Hrvatsku kad se raspala Austro-Ugarska? Kraljevina Jugoslavija? SFRJ?
No, autisti u Hrvatskoj, svih boja, ionako vide samo svoj, a nikada hrvatski interes. Zanimljivo je da se u Hrvatskoj, ali ne samo u Hrvatskoj, sud o nekom događaju donosi na osnovu informacija iz samo jednog izvora, samo jedne strane.
Sjeverna Koreja sigurno ne može biti bilo kakav primjer demokracije u zapadnom smislu riječi, ali svaka država ima pravo braniti svoje interese. Tko ima pravo zabranjivati bilo kome razvoj bilo čega pa i nuklearnog oružja koje i sam ponosno posjeduje, a da u svijetu već ima desetak zemalja s razvijenijim i učinkovitijim arsenalom nego li ga danas razvija Sjeverna Koreja ili Iran? Utrka u naoružavanju za vrijeme Hladnog rata prestala je uslijed raspada SSSR-a. Bipolarni svijet je zamijenio Mulitipolarni koji više nitko ne može kotrolirati. Svijet je svakim danom sve nesigurniji. Ma koliko se Washington trudio zadržati kontrolu. I stari Rim se rasuo kad više nije mogao kontrolirati ono što je smatrao da treba kontrolirati. Koreja je već jednom cijela bila razvaljena po dužini, širini i dubini. Vojnog rješenja nema, a u ovom trenutku ni političko nije na obzoru. Ujedinjenje je pokušavano još od vremena Drugog svjetskog rata kad su Koreju podjelili SAD i SSSR po čuvenoj 38. paraleli.
Sjevernokoreanci su mislili da brzim ratom mogu riješiti pitanje ujedinjenja i pobjede socijalizma. Kriva procjena. SAD je sa snagama UN-a pokušao razriješiti krizu 1950. no u srazu s Kinom i s tadašnjim SSSR-om rezultat je ostao neriješen. U interesu je Korejskog naroda da im danas ne pomažu ni SAD ni Kina. Pomoć bi ih mogla koštati milijuna mrtvih. Dolazak američkog nosača aviona George Washington u Žuto more samo je daljnje odmjeravanje snaga koje se ne sviđa Sjevenoj Koreji, a baš nije po ukusu ni Kini koju se više nikada neće moći ignorirati. Barem ne dok se ne raspadne u sukobu između tržišnog gospodarstva i svog zastarjelog diktaturnog političkog okvira.
Dvije Koreje, jedan narod, ratom mogu samo biti žrtve, a nikako pobjednici. I to ne prvi put! |
|||
