 |
Posljednji izraelsko-palestinski pregovori o međusobnom uvažavanju, priznavanju, razgraničenju i priznanju države Palestine završili su identično svim dosadašnjima: bez ikakvih rezultata. Obamina administracija pokušavala je obuzdati nastojanja Natanyahuove koalicione vlade da nastavi s izgradnjom naselja na Zapadnoj Obali. Kao protuuslugu nudila je veto u Vijeću Sigurnosti ukoliko bilo tko pokuša pokrenuti inicijativu za priznavanje Palestine u bilo kom obliku.
Uzročno-posljednično izgradnja naselja je nastavljena, pregovori su obustavljeni, predsjednik Brazila Lulu u odlasku priznao je Palestinu, što bi moglo navući na isti potez i ostale latinskoameričke države. Koalicija u Izraelu je sačuvana. Bilo je pritisaka s desna na izraeskog premijera Benjamina Netanyahua. Ukoliko nakon moratorija gradnje na Zapadnoj Obali ne počme s izgradnjom nagoviješteno je da će desne i vjerske stranke napustiti koaliciju. Pritisci isto tako i s lijeva upozoravaju da će, ukoliko nakon isteka moratorija započme s gradnjom, Laburisti napustiti koaliciju.
Na žalost i za Izraelce i Palestince, ni nakon nepoznatog broja propalih pregovora nije se pomaklo ni milimetar u pozitivnom smjeru. Ako je pozitivan smjer pravedno razgraničenje i uspostava trajnog mira uz priznanje susjeda Izraelu na postojanje.
Glavne točke oko kojih za sada, a vjerojatno i još dugo, neće biti pokrenuto s mrtvila je pitanje povratka izbjeglica, Istočni Jeruzalem, židovska naselja na Zapadnoj Obali i pitanje razgarničenja. Minimum oko kojega bi mogli pristati Palestinci je linija razgraničenja „zelena linija“ iz rata 1967. godine. Izraelu ta linija ne odgovara jer smatraju Jeruzalem svojim glavnim gradom koji ne namjeravaju dijeliti ni sa kim. Poglavito ne s Palestincima.
Naselja koja sustavno i planski rastu na Zapadnoj Obali mogu se u pravilu iseliti i ponuditi kao kompenzacija Palestincima da ne inzistiraju na povratku izbjeglica u Izrael. No ono oko čega se definitivno lome koplja je Jeruzalem. Koliko veliki Izael žele izraelci najbolje govori zid/ograda razgraničenja koja bitno smanjuje palestinski teritorij gledano iz kuta „razgraničenja“ – „zelene linije“ iz 1967. Izraelsko naselje Ma'ale Adummim koje se nalazi istočno od Istočnog Jeruzalema potencijalni je detonator novog sukoba. Naime, ukoliko bi Ma'ale Adummim ostao u sastavu Izraela, a to je i namjera onih koji su pokrenuli njegovu izgradnju, ne samo da bi cijeli Jeruzalem ostao Izraelu već bi i podijelio Zapadnu Obalu na dva dijela ili, kako izraelci vole reći, na Judeju i Samariju.
Tako bi potencijalna Palestina koja je po Planu razgraničenja UN iz 1947. trebala biti ustupljena Židovima u udjelu 57%, iako su tada predstavljali 30% stanovništva. Palestincima bi pripalo 42.3 %. Preostalih 0.7% obuhvaća Jeruzalem i Betlehem, a predviđeno je kao Corpus Separatum pod međunarodnom upravom, preko Zelene linije iz 1967. godine gdje 78% pripada Židovima a 22% Palestincima.
Palestinci nemaju danas samo problem u odnosu sa Izraelom već i u odnosima svjetovnog PLO u kojem je dominantan Fatah. Fatah kontolira Zapadnu obalu, naravno onoliko koliko mu to upravo izraelci dozvoljavaju. Pri tom vjerski Hamas ima apsolutnu kontrolu i vlast u Pojasu Gaze. Kad bi potencijalna država Palestina bila minijatura od države podjeljena na tri enklave, one bi međusobnu vezu imale isključivo uz dobru volju Izraela. To je nerealan projekt i za same Izraelce koji su itekako svjesni da bi takva „država“ bila neodrživa.
Palestina iz tri djela i previše podjeća na nekadašnje pokušaje bijele manjine da u Južnoafričkoj republici uspostave Bantustane. Palestina kao tri razdvojena „arapostana“ neprihvatljiva je za bilo kojeg bivšeg, sadašnjeg i budućeg Palestinskog lidera i pregovarača. Ukoliko se stavrno želi postići održivi dogovor onda obje strane moraju biti podjednako nezadovoljne. No, zadnjih šezdesetak godina Izael je pokazao višestruku superiornost od vojnog, preko obrazovnog do proizvodno-tehnološkog segmenta, ali nije ostvario ključnu prednost. Dobio je sve bitke na vojnom polju, ali nije uspio ostvariti sigurno i prijateljsko okruženje da bi osigurao dugotrajnu opstojnost na teritoriju države Izrael.
Višedesetljetna okupacija Pojasa Gaze nije dala nikakvih pozitivnih rezultata. Tako ni sadašnja 43-godišnja okupacija Zapadne Obale nije dala odgovor što dalje niti je ukazala na ikakav pozitivni pomak. Hamas je pod blokadom- kopnenom, pomorskom i zračnom, ali ne odustaje od svog tvrdog stava! Ne priznaje Izrael niti njegovo pravo na postojanje.
Unutar PLO i Fataha pozicija Abu Mazena sve je slabija i samo je pitanje da li će otići prije ili poslije izbornog poraza. Unatoč prešutnoj podršci Izraela i njegove obavještajne zajednice, Abu Mazenu jednostavno nema snage unutar palestinskog korpusa izgraditi podršku jer ga vide premekanim i prepopustljivim spram Izraela.
Jedini palestinski Fatahov lider koji bi se možda mogao suprotstaviti i Hamasu i Izraelu i time imao podršku među Palestincima je Marwan Barguti, no on služi petorostruku doživotnu kaznu u izraelskom zatvoru. Iako je država Izrael osnovana 1948. godine, Palestinska još nije na vidiku. Kako bi Izrael mogao opstati, neophodno je upravo priznavanje održive i prijateljske Palestine za što, kako vrijeme prolazi, ima sve manje šansi. Izostankom Palestinske države i sam Izrael gubi u perspetivi mogućnost preživljavanja - kad SAD više ne budu svjetska vojna i gospodarska sila broj jedan! |
|||
