Dan uoči izricanja haaške presude hrvatskim živim i mrtvom generalima, ali i mrtvome predsjedniku Republike i vrhovniku dr. Franji Tuđmanu, govoreći 14. travnja 2011. godine na promociji knjige Zdravka Tomca "Hvalospjev ljubavi" u karlovačkom Gradskom kazalištu Zorin domu, vlč. Zlatko Sudac izrekao je rečenicu koja je povod ovom osvrtu: "Da moram birati, radije bih bio u koži Ante Gotovine nego Stjepana Mesića". Tjedan iza nas dao mu je sasvim za pravo, jer skandalozna je, nepravedna, drakonska haaška presuda zacrtala različite povijesne sudbine ljudi o kojima je govorio vlč. Zlatko Sudac: nepravedno osuđenom generalu Hrvatske vojske, vojskovođi i ratnom pobjedniku Gotovini, osigurala je trajno herojsko mjesto u narodnim srcima, a Stipu je Mesića u dušama i srcima milijuna dovela do samoga ruba nacionalnog izdajstva i narodnoga prezira.

Povijesne nepravde

Čak i oni krajnje naivni građani koji su punih deset godina slijepo vjerovali kako je predsjednik Mesić "časno odradio svoj mandat" (prof.dr. Zvonko Maković), i oni još naivniji što su se nadali da će "autoritetom" svjedoka-pokajnika Haaškoga suda osloboditi Antu Gotovinu i Mladena Markača, morali su zaključiti kako je njegova uloga u hrvatskoj povijesti tragikomična, štetočinska, da ne kažem veleizdajnička. To je najbolje pokazao njegov povratak iz Kine, kamo se privremeno sklonio – nešto zbog profitabilnog posla kojim se trenutno bavi, a više od straha od braniteljskog i narodnog gnjeva. Po povratku u Zagrebačku zračnu luku, Mesić se iz nje iskrao poput nevidljive sjene, zlokobne utvare. Dakako, nije ni laka ovozemaljska sudbina koja je zadesila Antu Gotovinu i Mladena Markača – prvostupanjskom presudom osuđeni su na 24, odnosno na 18 godina tamnice. Utjehu i snagu ipak mogu, i moraju, pronaći u poštovanju vlastitoga naroda, njegovoj tuzi, prkosu, osjećaju nepravde i poniženosti koja mu je ta presuda donijela. Bilo je u povijesti našega naroda mnogo tužnih, tragičnih i nepravednih presuda koje su prerasle u mitove i legende. Pada mi na um presuda danas blaženom, a već sutra svetom Alojziju Stepincu. Mogu zamisliti jad, čemer i tugu što su Hrvate zavile u crno nakon smrtne presude i odrubljivanja glava - u Bečkom Novom Mestu, prije 340 godina, 30. travnja 1671. godine - vođama zrinsko-frankopanske urote: hrvatskom banu, plemiću, vojskovođi i pjesniku Petru Zrinskom i njegovu šurjaku, također plemiću, vojskovođi i pjesniku Franu Krsti Frankopanu. Ipak, mi danas nikako ne možemo precizno izmjeriti i znati koliko su Hrvati bili tužni, bolni, nesretni, razočarani ili bijesni u doba ranijih povijesnih nepravdi, tragedija, ratova i stradanja (kad su smaknute vođe zrinsko-frankopanske urote, kad su ubijeni vođe HSS-a, kad je osuđen Alojzije Stepinac ili kad je osuđen i spaljen seljački revolucionar i vojskovođa Matija Gubec), no današnja generacija dobro zna, i ubuduće će znati, kako se mi danas osjećamo.

Mjerila tuge i poniženja

Naime, onog istog dana kad je izrečena presuda našim generalima (15. travnja) i sljedećeg dana (16. travnja), agencija Mediana Fides provela je anketu o, kako bi kazao slavni američki javni intelektualac Robert N. Bellah, "navadama srca" (habits of the heart) Hrvata. Anketa provedena na reprezentativnom uzorku od 700 ispitanika, s maksimalnom pogreškom plus-minus 3,7 posto, dala je ove rezultate: 95,4 posto građana smatralo je presudu nepravednom, a 86,9 posto se zbog nje osjećalo poniženo. Zbog presude koju narod smatra nepravednom, spremnost Hrvata da na referendumu glasuju za priključenje RH Europskoj uniji više je nego prepolovljena: smanjena je od 56,3 na 23,8 posto. Na stranu Ante Gotovine i Mladena Markača stali su i hrvatski biskupi. U posebnoj uskršnjoj izjavi o haaškoj presudi biskupi spominju "nemir u srcu", "nevjericu i tugu", "tešku uvredu hrvatskom narodu". Tvrde da nepravedna presuda "može postati opasna i indirektna potpora novom nasilju". Plaše se da će presuda negativno "utjecati na međunarodni ugled RH i hrvatskoga naroda u cjelini te na izgradnju mira i pravde u međunarodnim odnosima". Konačno, riječi ohrabrenja upućuju i uznicima i njihovim najbližima: "Izražavamo svoju kršćansku i ljudsku solidarnost s osuđenim generalima Antom Gotovinom i Mladenom Markačem i s njihovim obiteljima". Riječi pijeteta biskupi upućuju i "svim nevinim žrtvama i ljudima, bez obzira kojem narodu pripadali".
Plebiscitarna podrška generalima i dr. Franji Tuđmanu, i isto takva osuda nepravedne presude, posljedica je činjenice što Ante Gotovina i Mladen Markač nisu osuđeni zbog toga što su osobno počinili ili zapovijedili zločine koji su se neupitno dogodili (nakon operacije "Oluja" ubijeno je oko 600 ljudi), već zbog fantomske intelektualne i pravosudne konstrukcije o "udruženom zločinačkom pothvatu", koju samo Sud vidi u brijunskom transkriptu od 31. srpnja 1995. godine na kojem je donesena odluka o "Oluji".

Put u legendu

Nepravedno osuđenom - po mišljenju preko 95 posto građana Hrvatske – generalu Anti Gotovini osigurano je trajno mjesto u kolektivnom nacionalnom pamćenju. Njegov je životopis dobra osnovica za tkanje narodnih legendi i mitova: pustolov, zavodnik, ratni pobjednik, bjegunac od zakona, hedonist i domoljub, koji je pred Sudom izrekao svega desetak rečenica, od kojih je za svaku od sedam točki optužnice sedam puta ponovio riječi: "Časni sude, nisam kriv". Postoje, dakako, i oni ljudi koji naivno vjeruju da je haaška presuda okrnjila pobjedničku ratničku karizmu Ante Gotovine. Njihov je broj, međutim, barem kad je u pitanju hrvatska javnost, doista zanemariv, iako se njihov glas svakodnevno čuje: dr. Zoran Pusić, dr. Žarko Puhovski, Tomislav Klauški, Jelena Lovrić, Vesna Teršelić i Savo Štrbac. Njihovo je "vjerovanje" uzaludno jer povijesni primjeri potvrđuju kako se nacionalne legende i mitovi o vojskovođama ratnim pobjednicima grade na kontroverznim ličnostima koje su za jednu stranu u ratu (u ovom slučaju srpsku i srbijansku) često zločinci, a za pobjedničku (u ovom slučaju hrvatsku) junaci: Aleksandar Veliki, Periklo, Temistokle, Cezar, Ivana Orlensaka, Petar Veliki, Mustafa Kemal Ataturk, Richard Lavljeg Srca, maršal Bernard Law Montgomery i mnogi drugi.

"Sanaderovo prokletstvo"

Iako je vjerovao kako je uspio ostvariti edipovski san – ubiti "Oca domovine", da bi zauzeo njegovo mjesto – Stjepan Mesić, po svemu sudeći, nije uspio. Nakon dolaska u Predsjedničke dvore otvorio je i raskrčmio arhivsku dokumentaciju dr. Franje Tuđmana, velik je dio dostavio tužiteljstvu Haaškoga suda, na Sudu je više puta - protiv mrtvoga Tuđmana – lažno svjedočio. Tragove mu je pokušao uništiti uništavanjem mrežne stranice svoga predšasnika, a tražio je i kazneni progon cijele Tuđmanove obitelji. Narod mu je vjerovao, dva ga je puta izabrao za predsjednika Republike, a tijekom tih mandata popularnost mu nije nikad pala ispod 60 posto. Sad, kad bi mogao uživati u staračkom miru, pristiže ga "Sanaderovo prokletstvo". Naime, salzburški mu je uznik zakonski omogućio položaj "doživotnog bivšeg predsjednika", koji ogorčeni branitelji sada dovode u pitanje. Nepravedna presuda mrtvom Tuđmanu i živom Gotovini neće mu dati mira. Po reakcijama ratnika i naroda lako se može zaključiti da će Tuđmana i Gotovinu nadživjeti slava, a Mesića sramota. U tom kontekstu, proročkom treba smatrati izjavu mog dobrog i dragog prijatelja, karizmatika vlč. Zlatka Sudca: "Da moram birati, radije bih bio u koži Ante Gotovine nego Stjepana Mesića".