Sad više nema nikakve dvojbe: presuda Haaškoga suda hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču udruženi je pravosudni zločinački pothvat u kojem su – poslužimo li se žargonom samoga Suda – sudjelovali mnogi znani i neznani pojedinci iz Hrvatske i Europe.

Monstruozna presuda

Drakonsku, zapravo monstruoznu zločinačku presudu, u kojoj se oslobođenje naše zemlje u vojno-redarstvenoj operaciji "Oluja" proglašava "udruženim zločinačkim pothvatom" na čelu kojeg je (prema prvostupanjskoj presudi) stajao prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman i cijeli državni i vojni vrh, formalno je donijelo Sudsko vijeće u sastavu Alphons Orie (predsjedavajući, Nizozemska), Uldis Kinis (Latvija) i Elizabeth Gwauza (Zimbabwe). Prema presudi, "udruženi zločinački pothvat" osmišljen je i dogovoren na tajnom sastanku državnoga i vojnoga vrha na Brijunima 31. srpnja 1995. godine, a proveden je u otprilike 60 dana: od početka kolovoza do kraja rujna te iste godine. Ključni, da ne kažemo jedini, corpus delicti o postojanju "udruženog zločinačkog pothvata" transkript je brijunskoga sastanka koji je Haaškome sudu dostavio – da apsurd bude potpun – predsjednik države (Stjepan Stipe Mesić) koja je sada osuđena za najstrašnije ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. U tom transkriptu stoji nekoliko rečenica koje je predsjednik Tuđman izrekao na početku sastanka o načinu rješavanja problema okupacije Hrvatske. Evo tih famoznih rečenica na temelju kojih je jedna veličanstvena, pobjednička, pa i saveznička vojno-policijska operacija proglašena (međunarodno-pravno) strašnim zločinom: "Riješiti. Na koji način? To je sada tema naše današnje rasprave: da nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu, odnosno, da ono što nećemo odmah zahvatiti, da mora kapitulirati u nekoliko dana." Iako je svakom iole razumnom čovjeku jasno da je Tuđman govorio o rješavanju problema vojne okupacije i oslobođenju naše zemlje, Sud je njegove riječi pretvorio u "udruženi zločinački pothvat". Uvelike su mu u tome pomogla svjedočenja svjedoka-pokajnika koje je Haaški sud tretirao kao "očevice": Stipe Mesića, Josipa Manolića, Mate Laušića, Dušana Bilandžića. Zato njih i mnoge druge haaške svjedoke možemo smatrati sudionicima "udruženog pravosudnog zločinačkog pothvata".

Posljedice presude

Sad kad su poznate drakonske presude hrvatskim generalima, hrvatskoj državi, pa i hrvatskom narodu, pravo je vrijeme da čitatelje ovoga portala upoznam s dijelom e-prepiske koju sam tijekom 2004. i 2005. godine imao s profesorom Sveučilišta Yale dr. Mirijanom Damaškom koji je, u međuvremenu, postao savjetnikom predsjednice Vlade RH za odnose s međunarodnim sudovima i pravnim zastupnikom RH pred Međunarodnim sudom pravde u postupku koji naša zemlja vodi protiv Srbije za zločin genocida počinjen tijekom agresije i okupacije. Ta prepiska na neki je način zlokobno proročanstvo onoga što se u Haagu doista dogodilo 15. travnja 2011. godine. Prepisku smo počeli 25. ožujka 2004. godine, nakon što su dr. Ivo Sanader i njegova Vlada odbili moj prijedlog da Haaškome sudu upute zahtjev da se pred njim pojave, kao izravno zainteresirana strana, u svojstvu "prijatelja suda". Piše mi profesor Damaška: "Upravo sam saznao od nećaka da ste se u Saboru zakačili s Vladom po pitanju potrebe za podneskom amicus curiae. More power to you! Osim u slučaju da doista postoje dokazi da je haaška optužba osnovana, nije mi uopće jasno zašto se Vlada opire podnošenju tog zahtjeva. Na optuženičkoj klupi se de facto nalazi hrvatska država i njen 'otac'. Teško je zamisliti da bi u toj situaciji Sud odbio primiti amicus podnesak." U pismima koja slijede, profesor Damaška iznosi razmišljanje o čitavom nizu negativnih, pa i katastrofičnih posljedica koje bi presuda o "zločinačkom pothvatu" mogla imati za naš narod i zemlju.
Danas, kad je poznata prvostupanjska presuda, ponovit ću ključna Damaškina zlokobna "proročanstva", koja treba staviti na račun nesposobnih i državnički neodgovornih hrvatskih vladara iz prvog desetljeća 21. stoljeća: Stipe Mesić, Ivica Račan i Ivo Sanader.
Prvo (u slučaju da se Tuđman, generali i "mnogi znani i neznani" osude za udruženi zločinački pothvat): "Ako nađu dobre odvjetnike, svi Srbi koji se nisu vratili u 'Krajinu' mogli bi tražiti odštetu. Financijski učinak te odštete na državni proračun mogao bi biti vrlo neugodan."
Drugo: "Slažem se s Vama da bi eventualna presuda da su 'Bljesak' i 'Oluja' plodovi zločinačkog pothvata značila da se 'Hrvatska rodila u grijehu'. To bi moglo imati odjeka ne samo na međunarodni legitimitet hrvatske države, nego i na hrvatsku nacionalnu samosvijest i samopoštovanje."
Treće: "Stvaranje čvrstog nacionalnog identiteta zahtjeva da se na nastanak države gleda u pozitivnom svjetlu! Kad bi se George Washington tretirao kao zločinac – a po ondašnjem engleskom pravu on je to bio – to bi se sasvim sigurno negativno odrazilo na američku psihu. S tim u vezi, tvrdnja da je predsjednik Tuđman bio jedan od zločinaca-urotnika posebno je neugodna, a u nekoj mjeri i neukusna. Radi se zapravo o indirektnoj optužbi osobe koja se više ne može braniti, jer je mrtva. A to je – iako pravno moguće – etički problematično."
Te tri zastrašujuće posljedice o kojima mi je Damaška pisao 2004. i 2005. mogle su se izbjeći da su hrvatski političari državnici od formata, a ne ono što su bili Stipe Mesić, Ivica Račan i Ivo Sanader – političari i politikanti malog i srednjeg intelektualnog i političkog dometa. O etici i moralu da i ne govorimo.

Zločin je biti rođen

Veliki francuski filozof (možda treba kazati i Židov) Alain Finkielkraut objavio je 1997. godine u Zagrebu (naklada Ceres) knjigu znakovita naslova "Zločin je biti rođen" u kojoj, između ostaloga, objašnjava zašto je - kao jedan od prvih francuskih, židovskih i svjetskih intelektualaca – odlučio braniti pravo Hrvata na slobodu, samoobranu, državu i demokraciju. Zbog prepoznavanja zlokobne naravi velikosrpske agresije na Lijepu našu i zbog obrane naših prava i pravica, kaže, u Francuskoj su ga prozvali FinkielCroat. Hrvate je odlučio braniti kao pripadnik židovskoga naroda koji je iskusio brojne progone, pogrome, pa i holokaust tijekom Drugoga svjetskog rata. Između ostaloga i u NDH!
Branio nas je i zbog tradicije Francuske revolucije, ali, piše u uvodu, i zbog toga što je od Milana Kundere naučio da su male europske nacije – smještene između Rusije i Njemačke – uvijek ugrožene. Citira zatim Kunderu: "Mala je nacija ona čije postojanje može u bilo kojem času biti dovedeno u pitanje, koja može nestati i toga je svjesna. Francuz, Rus ili Englez nemaju običaj postavljati si pitanja o opstanku svoje nacije. Njihove himne govore o veličini i o vječnosti. No, poljska himna počinje stihom: 'Još Poljska nije propala'." Odluka Haaškoga suda, kojom je osporeno pravo Hrvatske na slobodu i oslobođenje od okupacije, navela me na razmišljanje nisam li i sam pogriješio kad sam 2004. uznastojao i uspio nagovoriti vodstvo Hrvatskoga sabora da s repertoara skladbi koje se izvode na svečanim sjednicama ukloni budnicu Ljudevita Gaja (stihovi) i Ferde Livadića (glazba) "Još Hrvatska ni' propala". Umjesto te budnice otad se pjeva "Moja domovina".

Još Hrvatska ni' propala!

Haaški sud svojom je presudom hrvatskim generalima i hrvatskoj državi pokušao povijest vratiti u doba okupacije i terora zločinačke, fantom države Republike Srpske Krajine. U prilog tog zaključka govori i obrazloženje sudca Oriea da je Oluja bila "međunarodni ratni sukob". Ta sramna, zločinačka presuda, kojoj je kumovao i odvjetnički tim Ante Gotovine koji je enormnu energiju i sredstva (trebalo bi znati kolika!) uložio u strategiju obrane koja nije dala baš nikakve rezultate, zahtijeva od nas Hrvata i svih naših prijatelja da kliknemo: Još Hrvatska ni' propala dok mi živimo. Autistična vlast i odvjetnički timovi moraju shvatiti da su nesposobni i da razum i znanje za povratak na put pobjeda – gospodarskih, međunarodno-pravnih, diplomatskih i inih - postoje, ali da taj razum i znanje treba htjeti i moći prepoznati i iskoristiti.