Ovaj među-mrežni portal dao je i prvi knjiški plod: u srijedu, 2. ožujka 2011. godine točno u podne, u prostorijama Tribina grada Zagreba na Kaptolu 27. u Zagrebu, promovirali smo knjigu Zorana Vukmana "Pogled iza obzorja". Kako je autor knjige - novinar, pisac, prevoditelj, brižni otac troje djece i nježni suprug Zoran – odnedavna moj dragi virtualni susjed na portalu www.velecasnisudac.com, s velikim veseljem prihvatio sam zamolbu da o knjizi kažem prigodno slovo. Kako sam govorio "iz glave" (na temelju prigodnih bilješki), pokušat ću po sjećanju zabilježiti što sam kazao, uz nadu da mi neće biti zamjereno ako napišem koju riječ i rečenicu manje ili više:

O naslovnici i autoru

Počašćen sam prilikom da nešto kažem o ukoričenim podliscima Zorana Vukmana, novinara koji je u posljednjih deset godina prošao vlastitu profesionalnu kalvariju, jer je 2001. godine, kao nepodoban i neželjen, izgubio posao u "Slobodnoj Dalmaciji". Autor koji nam naslovom knjige želi kazati kako mu je i to iskušenje omogućilo da gleda, i vidi, i iza obzorja, mogao je izabrati i neki drugi naslov ili podnaslov. Podnaslov mu je mogla zapravo biti prva rečenica koja glasi: "Što razborit čovjek može reći, učiniti ili napisati u doba ludosti?". Mogao je iz te rečenice slobodno izvući čak i naslov: "Doba ludosti".
Grafički i vizualno minimalistički zamišljena naslovnica kojom dominiraju tri simbola – križ, pustinja i silueta usamljenog pješaka po pustinji koji smjera prema obzorju – zasigurno je zamišljena kao starozavjetna metaforička prispodoba. Kako ova knjiga, očito je, ima dobru "karmu", nove su prilike – arapske "pustinjske" revolucije – naslovnici pridodale sasvim novu simboliku. Mene je, primjerice, ta naslovnica podsjetila na tužnu činjenicu da je naš bivši predsjednik Stipe Mesić ostao posljednjim prijateljem i "apostolom" ratnoga zločinca Muamera Gadafija. Nakon njegovih izjava kako ne vjeruje da je njegov prijatelj naredio ubijanje prosvjednika i izjave: "Neka oni prosvjeduju, a ja idem sklapati unosne poslove u Libiju," postalo je jasno da je naš lokalni faraon zakoračio u duhovnu pustinju. A zatim je i doslovce nestao iz javnosti, jer se pobojao da bi se njegove faraonske prinadležnosti (doživotno korištenje palače bivšega predsjednika, savjetnici, osiguranje, zakonski osigurana milijunska proračunska apanaža) mogle naći na udaru opravdanog gnjeva Facebook prosvjednika, koje sam svojedobno nazvao generacijom noći.

Naš virtualni domaćin

Red je da koju riječ kažem i o našem virtalnom domaćinu, čovjeku koji udomljuje Zoranove dnevničke i moje tjedničke zapise: velečasnom Zlatku Sudcu. Poslanje koje je dobio od Crkve i posao kojim se bavi – briga o ljudima čije su duše ranjene, zalutale ili izgubljene – zaslužuju puno više razumijevanja u javnosti i Crkvi. Kako se obično govori o antipoduzetničkoj klimi, ja bih kazao da u Lijepoj našoj postoji i antidušebrižnička klima. Ne ulazeći uopće u poslanje Crkve, kao medicinski sociolog mogu kazati da je svaki oblik brige o ranjenim dušama, primjerice, bivših ratnika i ratnih stradalnika, javnozdravstveno dragocjen. Upravo zbog toga Zlatko treba, i zaslužuje, znatno više praktične i emocionalne potpore svojih nadređenih i više potpore medija koji ga najčešće portretiraju kao čudaka i proroka-samozvanca.

Vrijeme pobune

Trenutak u kojem se pojavljuje ova knjiga savršeno je odabran. Iza nas je tjedan buna i pobuna: preplašenih i unezvjerenih bivših ratnika i zatočenika srbijanskih i srpskih sabirnih logora, mladih ljudi, bijesnih i opasno (gotovo smrtonosno) nasilnih nogometnih navijača i radnika/radnica koji gube posao i plaše se za vlastitu budućnost. Prilika je to da nešto osobno kažem o bunama i pobunama. Kako pripadam studentskoj generaciji Hrvatskoga proljeća, a ove je godine 40. obljetnica te utopijske pobune, bilo bi od mene nečasno da ne pružim potporu pravu na javna okupljanja i izražavanja mišljenja ljudima koji danas imaju otprilike onoliko godina koliko smo mi imali 1971. godine. Pobuna mladih diljem svijeta ima čvrste egzistencijalne temelje. Bune se mladi ljudi koje sociolozi vide kao sadašnje i buduće akademske građane bez budućnosti. Ako zanemarimo subotnji nasilnički pohod nogometnih navijača na Gradec, druga okupljanja mladih ljudi imaju nekoliko specifičnosti u odnosu na studentske pobune šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Izdvojio bih četiri ključne razlike:
1. Oni nemaju utopijsku već kontra-utopijsku viziju budućnosti.
2. Nemaju vođu, ili vođe, već ih vodi "mreža".
3. Ne plaše se policije, već se s njom poigravaju – to je kompliment policiji.
4. Imaju različiti bioritam od policije: spavaju danju, pa mogu izluđivati policiju noću.

O knjizi "Pogled iza obzorja"

Zoran Vukman je neka vrsta virtualnog svjetovnog propovjednika koji u općem ozračju beznađa i tame traži izlaz: prostor obasjan blagim svjetlom nade. Kako izgleda njegov diskurs najbolje ću ilustrirati podliskom koji je na ovom portalu objavio na sam dan promocije njegove knjige. Već je sam naslov indikativan za njegovu narav i za njegovo autorsko uvjerenje: "Hrvatska ima budućnost!".
Evo i za Vukmanov kolumnizam karakterističnog odlomka: "Svjedoci smo svakodnevnog oslobađanja negativne energije u hrvatskom društvu. Već godinama živimo samo u negaciji. Bijes se akumulira. Vrijeme afirmacije i stvaranja nikako da dođe. Postali smo zatočenici gorčine. Ona poput otrova rastače duhovnu snagu. Kako se osloboditi? Kako pobijediti nasilje i laž? Sve opcije su potrošene a rješenja nigdje! Zar smo zaboravili? Vratimo se Bogu. Pronađimo u Njemu izvor svoje snage. Ne da bismo se povukli u sebe, ne u nekakav kvijetizam, nego da bismo se obnovljeni u Duhu vratili na pozornicu svijeta i živjeli kao slobodan, Božji narod! Depresija i malodušje su rak-rana našega društva. Ne daju nam naprijed, upali smo u mračni bezdan samookrivljavanja, međusobnih borbi i optužbi. Ne vjerujemo više nikomu. To je opasno stanje: ne vidjeti svjetlo izlaza, ne vidjeti cilj. Vidimo da je sve nekako sivo, bez energije, bez entuzijazma."
Koje su osnovne karakteristike Vukmanova stila i diskursa? Njegove su rečenice kratke, pitke, smirene i svakom razumljive. Kroz njih proviruje ono što Susan Sontag naziva "estetikom tišine". U tim rečenicama ima znatno više vjere u praktičnu vrijednost svetih knjiga za rješavanje svakodnevnih hrvatskih svjetovnih nevolja nego je ima kod mene kao promotora. Ipak, ono što mu svatko mora priznati jest neosporna činjenica da Zoran u vremenu općeg nemira, tjeskobe, verbalne nesnošljivosti i političke panike, svojim riječima nastoji širiti ozračje pozitivnog mišljenja i nade.

Na kraju: o strahu i njegovim prividima

Kad neki budući kulturni genetičar ili antropolog bude izučavao naše vrijeme lako će zaključiti kako smo tjeskobu koja "krasi" prijelaze tisućljeća doživjeli uz stanovito, desetljetno zakašnjenje. Uz trunčicu ironije, mogli bismo kazati da je razdoblje od 2009. do 2011. godine razdoblje zakašnjele apokalipse. Osnovno obilježje toga razdoblja je – strah. U Lijepoj našoj strah se širi poput zaraze svinjskom gripom. Zaposleni se plaše gubitka posla, a nezaposleni da ga neće pronaći. Stari ljudi se plaše siromaštva kao takvog, a još i više siromaštva u bolesti. Vjerovnici se plaše kako neće moći naplatiti potraživanja, a dužnici da neće moći platiti dugove. Vlast i oporba plaše se Europske unije. Bivši ratnici plaše se Haaškoga suda i DORH-a. Bogataši se plaše Mladena Bajića, a Mladen Bajić se također plaši – vlastite žene ili majke. Moj virtualni susjed Zoran Vukman i naš virtaulni domaćin Zlatko Sudac ponavljaju riječi svih razumnih ljudi, napose Prorokovih: ne bojmo se. Upravo zbog toga što je strah često puki privid i iluzija, još ću jednom citirati riječi Ive Andrića iz "Travničke kronike" koje sam na ovom portalu već ranije objavio:
"Tada su nastupila ona vremena u kojima svatko nastoji biti malen i nevidljiv, svatko traži zaklon i skrovište, tako da se tada u čaršiji govorilo da 'i mišja rupa vrijedi tisuću dukata'.
Strah je legao na Travnik kao magla i potisnuo sve što diše i misli. To je bio onaj veliki strah, nevidljiv i nemjerljiv, ali svemoćan, koji s vremena na vrijeme nailazi na ljudske zajednice i povije ili pootkida sve glave. Tada mnogi ljudi, obnevidjeli i zaluđeni, zaborave da postoji razum i hrabrost i da sve u životu prolazi i da život ljudski, kao i svaka druga stvar, ima svoju vrijednost, ali da ta vrijednost nije neograničena. I tako, prevareni trenutnom magijom straha, plaćaju svoj goli život mnogo skuplje nego što on vrijedi, čine podla i niska djela, ponižavaju se i sramote, a kad trenutak straha prođe, oni vide da su taj svoj život otkupili po suviše visokoj cijeni ili čak da nisu bili ugroženi, nego su samo podlegli neodoljivoj varci straha."