Riječi koje čovjek pošalje u javnost susreću se s različitim ljudima i shvaćanjima, tako da se nikad zapravo ne zna kako će biti prihvaćene i protumačene. Da je tomu tako imao sam prilike puno puta shvatiti, a posljednji put u zadnjih dvadesetak dana. Naime, riječi koje sam uzgredno izgovorio u petak navečer, 4. veljače 2011. u emisiji "Peti dan", postale su predmetom žestoke kritike i osporavanja novinara "Slobodne Dalmacije" Damira Pilića. Da bi moj čitatelj shvatio u čemu je prijepor citirat ću što sam izgovorio. U okviru razgovora o revoluciji u Egiptu spomenuo sam osobnu emocionalnu vezu s tom velikom zemljom, njenim narodom i bogatom civilizacijom. Rekao sam da me uz Egipat trajno veže činjenica što je moj tromjesečni brat Slaven Vicent Letica umro u izbjegličkom logoru El Shattu u Sinajskoj pustinji. Zatim sam - namjerno intelektualno provokativno - kazao: "Nikad, recimo, nije istražen ratni zločin vođenja 30.000 Dalmatinaca u pustinju na Sinaju. To je uvijek interpretirano povijesno iz pozicije titoističkog, antifašističkog herojstva." Na polemički prigovoru Velimira Viskovića da je i njegova majka bila tamo i da je iz El Shatta donijela ugodna sjećanja, odgovorio sam: "Naravno da je to za njih bilo zanimljivo povijesno iskustvo, ali razloga za tu evakuaciju nije bilo." Zauzeo sam se zatim za nova znanstvena istraživanja okolnosti u kojima se zbio zbjeg i odluka koje su do njega dovele. Na stranicama "Slobodne Dalmacije" s mojim je riječima boj zadjenuo spomenuti novinar. Ovdje objavljujem, pod izvornim naslovima (uredništvo je odredilo druge, možda i zanimljivije naslove), moje dvije polemike s njegovim stavovima. Rado bih čuo i mišljenja čitatelja ovoga portala, pa ponovno prilažem adresu e-pošte: slletica@inet.hr

Prvi polemički osvrt: El Shatt i Jasenovac

U kratkom, pomalo bijesnom i sasvim nesuvislom osvrtu na moje sudjelovanje u emisiji HTV-a "Peti dan" ("S onu stranu razuma: Letica izvrće povijest i vrijeđa Dalmatince", "Slobodna Dalmacija", 11. veljače 2011.) novinar Damir Pilić javno me optužio za "prekrajanje povijesti", zbog moje usputne televizijske izjave da bi u novim povijesnim okolnostima povjesničari trebali istražiti krajnje zanimljiv fenomen zbjega 29.199 Dalmatinaca-Hrvata u sinajski pustinjski logor El Shatt. Tom sam prigodom iznio i hipotezu kako se možda radi i o britanskom ratnom zločinu (!?). Osobno imam barem jedan dobar razlog za sumnju u povijesne dogme o toj navodnoj "epopeji". Naime, moj mali brat Slaven Vicent Letica rođen je za vrijem tog zbjega (u Tarantu u Italiji, 21. siječnja 1944.), a umro je u logoru u El Shattu već 24. travnja 1944. godine. Sama ta činjenica nije po sebi dvojbena; ljudi, pa i djeca, umiru i bivaju ubijeni u ratovima, progonstvima i izbjeglištvima, ali je itekako dvojbena činjenica - za sve normalne ljude, možda ne i za Damira Pilića - da je ime mog malog brata koji je skončao u Sinajskoj pustinji, zajedno s imenima više stotina sinajskih pokojnika, velikosrpska i komunistička propaganda pola stoljeća vodila kao žrtve ustaškog sabirnog logora Jasenovac: o tome je vrlo iscrpno, navodeći sva imena u El Shattu umrlih Podgorana, koji su vođeni kao žrtve ustaških klanja, pisala ugledna novinarka Smiljana Šunde. Štoviše, čitatelj može još uvijek na mrežnim stranicama "Jasenovac Research Institute" pronaći ime mog malog brata - i svih sinajskih (!) pokojnika - uz falsificirani podatak da je rođen 1940. godine (vidi: https://cp13.heritagewebdesign.com/~lituchy/victim_search.php?field=lastname&searchtype=contains&data=letica&submit=Go).
Dosadašnja istraživanja povijesnih okolnosti u kojima su donesene odluke o zbjegu odvijala su se u okviru vladajuće ideologijske paradigme koja se svodila na tezu da je zbjeg organiziran "zbog velike njemačke ofenzive". Osobno ne odbacujem ni tu hipotezu, ali bi bilo nužno provesti naknadna istraživanja, koristeći britanske i ine povijesne arhive, kako bi se precizno rekonstruirao sam proces odlučivanja o organizaciji zbjega i svi čimbenici koji su do njega doveli. Što se, pak, tiče pokušaja g. Pilića da moj navodni pokušaj "prekrajanja povijesti" stavi u širi kontekst rasprave o "masovnim grobnicama iz Drugog svjetskog rata", od toga se nemam namjeru braniti. Naime, ja sam doista pripremio i u saborsku proceduru poslao "Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. godine", koju je Hrvatski sabor usvojio 30. lipnja 2006. godine. Tu sam "Deklaraciju" napisao na temelju sličnog dokumenta koji je ranije usvojila Parlamentarna skupština Vijeća Europe. Temeljna je svrha tih dokumenata stvaranje svijesti – koja je miljama daleko od svijesti Damira Pilića – da su totalitarni komunistički poredci, pa i jugoslavenski titoistički poredak, imali odlike zločinačkih poredaka. Prema podacima "Crne knjige komunizma", ukupan je broj žrtava komunističkih poredaka oko sto milijuna (najveći je u Kini – 65 milijuna i bivšem SSSR-u – 20 milijuna). Radi usporedbe: ukupan je broj žrtava nacističkih i fašističkih režima oko 25 milijuna. U tom smislu, mnoge dogme komunističke prošlosti treba doista "prekrajati". To upravo ovih dana ima prilike shvatiti i gospodin Josip Manolić. Koliko do jučer, on je zasigurno istinski vjerovao da je bio glavni tamničar "monstruoznom" ratnom zločincu Alojziju Stepincu, a danas bi možda mogao početi shvaćati da je bio tamničar jednom – budućem svecu. Kažem "možda mogao" zbog toga jer istraživanja psihologije zla pokazuju da mnogi ljudi nikad ne prekorače granicu nijekanja zločina. Paradoksalna igra sudbine mogla bi samog Josipa Manolića uskoro posjesti na potencijalno zločinačku optuženičku klupu. Dakle, da zaključim: gospodinu Damiru Piliću ne bi štetilo da vlastiti um oslobodi okova titoističkih dogmi koje nisu strane ni velikoj naraciji o Velikom zbjegu. Što se primjedbe Jakše Miličića "Letica je lud čovjek" tiče, on svakako 1944. godine nije bio lud: dok su drugi mladići, znatno mlađi od njega, odlazili braniti Dalmaciju i Hrvatsku, on je mudro, sa 17 godina, šmugnuo u – sinajsku "epopeju".

Drugi polemički osvrt: Doista nisam znao da je Damir Pilić bio žrtva zločinačke JNA

Nakon pučkoškolskog novinskog sastavka "Slaven Letica: sociolog koji proganja vještice" ("Slobodna Dalmacija", 21. veljače 2011.) nekako mi je laknulo. Naime, prije tog članka, zbunjivalo me što je novinar Damir Pilić u raspravu o mojoj tezi (iznesenoj u HTV-ovoj emisiji "Peti dan") da su još uvijek nužna ozbiljna znanstvena (!) istraživanja povijesnih okolnosti koje su dovele do zbjega 29.199 Dalmatinaca-Hrvata u sinajski pustinjski logor El Shatt uveo čitav niz "argumenta" koji nemaju veze sa Sinajem: Zakon o udruženom radu iz 1976. godine, proces stvaranja hrvatske države 1990-tih godina, moj savjetnički rad u uredu dr. Franje Tuđmana, moju razornu polemiku s feministkinjama koje nikako nisu željele prihvatiti istinu da je silovanje (Hrvatica i Bošnjakinja) bilo važan instrument velikosrpske politike etničkog čišćenja, a danas je i vrapcu na zemlji, i grani, jasno da je bilo tako. Nakon novog polemičnog "bisera" Damira Pilića jasno je da nesretnik nije kriv što mu se sve smiješalo u glavi, pa je izgubio osjećaj za stvarnost, elementarnu logiku, pa i zdrav splitski razum. Objašnjenje koje je nesvjesno ponudio čini se da sve objašnjava. Tvrdi da je bio žrtva (ne piše o kakvim se zlodjelima ili montiranom postupku radilo) zločinačke Jugoslavenske narodne armije (JNA). Piše nesretnik: "Za razliku od njega (tj. mene), ja ne samo da nisam mogao birati mjesto (služenja JNA), nego sam u toj JNA kažnjen i vojnim zatvorom." Iako sam po obrazovanju i primarnom zanimanju ekonomist (doktorirao sam na Ekonomskom fakultetu i još uvijek predajem zdravstvenu ekonomiku), kao priučenom sociologu sad mi je mnogo toga jasnije. Posljedice kazamata u koji je zločinačka JNA – po njegovom osobnom javnom priznanju – strpala nesretnog novinara, ostavile su trajne posljedice na njegovu sposobnost prosuđivanja, razmišljanja i zaključivanja. O rupama u znanju i stilskom siromaštvu ne treba ni govoriti. I one su, pretpostavljam, posljedica zatočeništva u kazamatu JNA.
Sve u svemu, moja usputna rasprava o Sinajskoj pustinji, zbjegu, mogućem britanskom ratnom zločinu, "epopeji" i epopeji 29.199 Dalmatinaca-Hrvata ima sretan završetak. Moja malenkost i svi čitatelji - meni drage – "Slobodne Dalmacije" doznali su da je Damir Pilić bio jedna od brojnih žrtava zločinačke JNA. I to prije 1990. godine. U tom pogledu Damiru Piliću možda dugujem i ispriku.

Umjesto zaključka: Smisao eksperimentalnih misli

Zalažući se za oslobođenje vlastitih (i tuđih) misli od okova uvjerenja, veliki poznavatelj teorije književnosti i još veći pisac Milan Kundera pledira u "Iznevjerenim oporukama" za "eksperimentalnu misao" koju pronalazi u Nietzscheovoj filozofiji (korektno taj pronalazak priznaje Hannah Arendt). Argumente u prilog eksperimentalnog mišljenja (u odnosu na dogmatsko) ovako pojašnjava: "Onaj koji razmišlja ne smije nastojati uvjeriti druge u svoju istinu; našao bi se tako na putu sustava; na bijednom putu 'čovjeka s uvjerenjem'. Ali, što je to uvjerenje? To je zaustavljena misao, a 'čovjek uvjerenja' ograničen je čovjek. Eksperimentalna misao ne želi uvjeriti već nadahnuti. Nadahnuti drugu misao, navesti na razmišljanje; zato romanopisac mora sustavno desistematizirati svoju misao, nogom rušiti barikade koje je sagradio oko svojih ideja." "Barikade" sagrađene oko "epopeje" o El Shattu i mnogim događajima iz naše titoističke prošlosti "zaustavljaju mišljenje" koje je odavna okamenjeno u dogmatskim i stereotipnim uvjerenjima. Jedna moja "eksperimentalna misao" o El Shattu navela je na razmišljanje mnoge sudionike forumskih rasprava u "Slobodnoj Dalmaciji". Ne i Damira Pilića: njegova je misao okamenjena kao kakva biokovska ili mosorska klisura koja nije sklona, ni sposobna, misliti.