Tužitelj Haaškoga suda Kenneth Scott zatražio je u četvrtak 10. veljače 2011. (na Stepinčevo) od Sudskoga vijeća da šest vođa negdašnje Hrvatske Republike Herceg-Bosne osude na ukupno 220 godina tamnice: Jadranka Prlića, Brunu Stojića, Slobodana Prajka i Milivoja Petkovića na 40, Valentina Čorića na 35 i Berislava Pušića na 25 godina. Taj zahtjev sam po sebi malo govori, jer su vage i kantari kojima suvremeni suci – međunarodni i "narodni" – mjere pravdu doista nepredvidivi. Da je tomu tako, pokazat ću navođenjem dvaju apsurdnih sudskih odluka.
Prvo: Žalbeno vijeće Haaškoga suda u prvom postupku revizije sudskoga procesa poništilo je početkom prosinca 2010. godine vlastitu (!) presudu kojom je majora bivše JNA Veselina Šljivančanina osudilo na 17 godina zatvora za pomaganje i odobravanje smaknuća 190 ratnih zarobljenika na Ovčari 20. studenoga 1991. Nova i konačna presuda je samo 10 godina zatvora.
Drugo: Viši sud u Beogradu osudio je 25. siječnja 2011. godine 15 navijača Partizana na čak 240 godina zatvora za ubojstvo 28-godišnjeg Francuza Bricea Tatona na Obilićevom vijencu u Beogradu u rujnu 2009. godine.
Kad bi se uspoređivale te presude ispalo bi da slučajna smrt jednog Francuza "vrijedi" 240 godina, a planirana smrt jednog vukovarskog Hrvata svega 20 dana zatvora. Ostavimo, ipak, po strani tu zastrašujuću aritmetiku zločina i kazne i vratimo se haaškom tužitelju Kennethu Scottu. Spomenuti je tužitelj, naime, u okviru završnog obraćanja Sudu kao jedan od ključnih dokaza da je pokojni predsjednik dr. Franjo Tuđman bio idejni tvorac i "arhitekt", a Gojko Šušak "izvođač radova" udruženog zločinačkog pothvata stvaranja i etničkoga čišćenja fantomske velike Hrvatske prikazao "dokumentarni" film (navodnike ću pojasniti uskoro) istog naslova ("Greater Croatia"), kojeg su za britansku televizijsku mrežu Kanal 4 (Channel 4) davne 1993. godine snimile mlade autorice Belinda Giles (producentica) i Sarah Rutty.
Pismo autorica Velike Hrvatske
Vijest da je tužitelj Scott kao jedan od ključnih dokaza protiv mrtvog (!) prvog hrvatskog predsjednika dr. Tuđmana, šest haaških sužnjeva i mnogih drugih "znanih i neznanih" sudionika "udruženog zločinačkog pothvata" koristio navedeni film, prenio mi je jedan mladi novinar portala dnevno.hr. Ta me vijest podsjetila da su me tih davnih dana autorice filma zamolile za intervju koji sam dao u Zlatnom salonu zagrebačkog hotela Esplanade. Prisjetio sam se i da su mi cure poslale VHS kasetu "dokumentarca" nekoliko dana nakon što je prikazan na britanskoj televiziji. Tragom tih maglovitih sjećanja u kućnoj sam arhivi, među mnoštvom VHS kaseta, pronašao i onu na kojoj je pisalo: "Dispatches. Greater Croatia. Spool No 173540/060". Na moje veliko i ugodno iznenađenje, uz kasetu sam pronašao uredno složeno pismo koje ću ovdje citirati u cijelosti:
"Dragi Slavene,
sigurna sam da ste čuli da je naš film prikazan u Londonu 5. siječnja 1994. Privukao je puno pažnje u ovdašnjem tisku, uglavnom zbog toga što nam je dr. David Owen vrlo otvoreno govorio o nazočnosti tenkova i vojnika HV-a na bosanskom ozemlju. Ja shvaćam da hrvatski mediji kritiziraju (žigošu) naš film i da su ga planirali prikazati na HTV-u s posebnim 'komentarom'. Kanal 4 (Channel 4) je zaustavio taj plan, ne zbog toga što se čini da ga je HTV planirao emitirati 'piratski', već zbog toga što je naša politika ne prodavati naše programe zemljama na koju se oni odnose. Međutim, prošlog nam je tjedna naš suradnik faksirao jedan članak u kojem se spominje Vaše ime u svezi s filmom, pa sam sigurna da ste znatiželjni doznati kako smo iskoristili Vaš doprinos filmu. Znam da Vam nije strana kontroverza i da ste Vi svoje mišljenje glede Herceg-Bosne jasno izrazili na stranicama 'Globusa', pa se nadam da ćete nam oprostiti što Vaš doprinos nismo ograničili na samo nekoliko uvodnih minuta filma. Šaljem Vam kasetu, pa možete samostalno prosuditi. Ja smatram da smo ostvarili naš cilj: kritici smo izložili politiku hrvatske Vlade, bez napada na Hrvate kao takve. Zajedno s Dušanom Bilandžićem i nadbiskupnom Pulićem, Vaši su komentari iskorišteni kako bi se pokazalo postojanje pritajene oporbe unutar Hrvatske spram Tuđmanove hercegovačke politike. Stjepan Kljujić je također dao snažan doprinos.
Sjećajući se našeg razgovora u Zagrebu, mogu predvidjeti dvije osnovne kritike s Vaše strane: prvo, da smo Miloševića i međunarodnu zajednicu oslobodili odgovornosti; drugo, da smo bili prestrogi prema predsjedniku Tuđmanu.
Što se Srba tiče, mi smo naprosto odlučili da, nakon gotovo tri godine rata u bivšoj Jugoslaviji, svaki gledatelj koji izabere pogledati naš program, mora biti svjestan srpskih zločina, koje možemo uzimati kao 'stalni čimbenik'. Štoviše, nigdje u našim komentarima mi ne smjeramo umanjivanju srpskih zločina, niti sugeriramo da politika Herceg-Bosne na bilo koji način 'poništava' srpske grozote.
Uloga međunarodne zajednice zahtijevala bi tako mnogo pozadinskih objašnjenja da bi nam preostalo vrlo malo vremena za kazivanje naše glavne priče. Međutim, mi upravo pripremamo prijedlog za novi film (program) u kojem ćemo otkriti kako je važna bila uloga međunarodne zajednice u ovom sukobu.
Glede pitanja dr. Tuđmana, mislim da se moramo složiti da se razlikujemo u gledanju na njegovu osobnu odgovornost za izdaju Hrvata u srednjoj Bosni, za koju Belinda i ja osjećamo da je više bila cinizam, nego li pogreška.
Nadam se da ćemo se ponovno sresti. Obavijestite nas o Vašem mišljenju o filmu.
Iskreno Vaše
Belinda Giles & Sarah Rutty"
Haaška pravda
Smatrao sam svojom građanskom dužnošću da navedeno pismo dostavim haaškim sužnjima. Ne znam hoće li ga njihovi odvjetnici koristiti kao dokaz da "dokumentarni" film Velika Hrvatska nije uopće dokumentarni film, već film s tezom. Zapravo: promidžbeni film. Teško je proniknuti u logiku haaških tužitelja i haaške pravde, prema kojoj se mrtvima (Tuđmanu i Šušku) i živima (šestorici bosansko-hercegovačkih Hrvata) sudi za politički projekt iz nužde (dijelom i iz gluposti) koji nije ostvaren, dok se kreatori istinskoga, ostvarenoga zločinačkog pothvata – Republike Srpske i njihova "tvorevina" - amnestiraju od svake odgovornosti. |
