Kao u kakvom nadrealnom, apsurdnom kazališnom komadu, po zlu (među Hrvatima i Bošnjacima) najslavniji četnički "đeneral", ratni zločinac Draža Mihailović, uspio je početkom dvadeset i prvoga vijeka - do krajnjih granica razuma - izbezumiti i na smrt posvađati desetak članova Hrvatskog društva pisaca (HDP).

Objava rata literata

Povod tom tragikomičnom verbalnom ratu hrvatskih majstora pera i tipkovnica bila je jedna jedina rečenica koju je cehovski vrhovnik Velimir Visković izgovorio u intervjuu tjedniku "Vijenac": "nemoguće je naći Hrvata, osim možda Miljenka Jergovića, koji bi našao opravdanje za reafirmaciju četništva u Srbiji". Zbog te je rečenice osobni Jergovićev prijatelj i pisac Ivan Lovrenović istupio iz HDP-a, napisavši: "Ne pamtim kad sam pročitao kraću i opakiju tvrdnju jednoga književnoga i javnog uglednika." Bila je to svojevrsna objava verbalnoga rata literata čiji je apsurdni (be)smisao zasad najbolje definirala novinarka Marina Tenžera u sarkastičnom podlisku "Raskol oko mrtve šubare iz davne povijesti": "Gle, tko bi rekao da Draža Mihailović u šubari hoda Zagrebom, kucajući sabljom na vrata Hrvatskoga društva pisaca! 
U ostatku svijeta je 21. stoljeće, znanstvenici otkrivaju tajne života, svemirske sonde sve su dalje u beskraju, Hawking ruši zakone fizike, medicina je na pragu liječenja smrtonosnih bolesti, tehnologija se razvija brzinom svjetlosti, ali u Hrvatskoj još klopoću četnički noževi, ustaške kame i partizanske pušketine!" ("Vjesnik", 31. siječnja 2011.). U obranu časti i dobrog javnog glasa Miljenka Jergovića odmah su ustale njegove kolege Boris Dežulović, Vlaho Bogišić, Zlatko Gall, Nenad Rizvanović i Ante Tomić, zahtijevajući od Viskovića javnu ispriku uvjereni kako njegove riječi mogu poznatom piscu ugroziti čak i život. Javnu potporu svom kolumnistu dao je i glavni urednik "Jutarnjega lista" Mladen Pleše – Pilaš.
Ratoborni Visković, uvjeren kako njegove u "Vijencu" objavljene riječi drže vodu, odbio je zahtjev za isprikom, pojasnivši kako Jergovićevo očijukanje s četničkom nostalgijom u srbijanskom medijskom i tržišnom prostoru nije bio izraz njegovih ljudskih uvjerenja, već kombinacija otkupa njegovih navodnih negdašnjih srbofobnih grijeha i – merkantilnog računa. Na stranu Viskovića ubrzo su ustala dvojica viđenih i vrlo pismenih novinara-pisaca: Edo Popović i Denis Kuljiš. Nakon toga, moglo bi se kazati, formirana je još jedna idejno-književna "fronta" koja ima puno više "promatrača" nego protagonista.

Jergović i četništvo

Kako mi ne pada na kraj pameti svrstavanje na neku od strana "barikade", ovdje ću pokušati tek pokazati o čemu se zapravo ratoborni "hibridi" (pisaca i novinara) spore i je li baš točna konstatacija Ivana Lovrenovića kako je Viskovićeva rečenica "najopakija" u vremenu na koje bi se moglo odnositi njegovo sjećanje. Evo, dakle, izvornoga teksta Miljenka Jergovića, na temelju kojega je Velimir Visković utemeljio tvrdnju da bismo poznati pisac možda našao opravdanje za reafirmaciju četništva u Srbiji: "Od takozvanih velikih istorijskih ličnosti, u mojim knjigama se pojavljuje samo jedna, i to kao epizoda. To je Draža Mihailović u Dvorima od oraha. Moram priznati da, kada sam to pisao, bilo me je malo strah šta će ljudi u Hrvatskoj reći i ko će me i kako zbog tog Draže Mihailovića napasti. Jer, on nije prikazan kao sotona, što bi iz hrvatske perspektive bio red i obaveza, nego je prikazan kao jedna prilično tragična ličnost. No, dogodilo se da to niko živ nije primijetio. Iz toga zaključujem da su tu knjigu čitali ili ljudi koji su mi naklonjeni pa su razumjeli o čemu pišem, ili su mislili da je to neka moja ekscentričnost, ili nisu shvaćali o čemu je i o kome tu zapravo riječ. O Draži sam mogao pisati jer sam razumio njegove motive. Naravno, to ne znači da o njemu mislim ni pozitivno ni negativno. Jednostavno, on je trodimenzionalna ličnost, koja je imala i svoju tragiku i motive i biografiju, sve ono što Milošević i Tuđman nisu imali." ("Između gradova", "Vreme", br. 959, 21. svibnja 2009.). Ako se ima na umu činjenica da je Viskovićev zanat teorijsko razumijevanje i analiziranje teksta, teško je osporiti njegov zaključak da bi čovjek koji o Draži Mihailoviću "ne misli pozitivno ni negativno" i koji ima razumijevanje za navodnu "tragiku, motive i biografiju" tog masovnog ratnog zločinca (čiji su zločini iz Drugoga svjetskog rata bili polazište i nadahnuće četničkim zločincima iz ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini), možda mogao naći i opravdanje za reafirmaciju četništva u Srbiji. A ta se reafirmacija, da ne bude nesporazuma, već dogodila i ozakonila!

Opake i opasne rečenice

Što se, pak, sjećanja Ivana Lovrenovića na opake rečenice tiče, mora se, na žalost, zaključiti kako ga pamćenje ne služi najbolje. Polemički stil i estetika koju Miljenko Jergović prakticira u svojim retoričkim ratovima ne obvezuju njegove protivnike na građanske obzire. Od niza polemika koje je vodio posljednjih godina, pažnju čitatelja usmjerit ću na njegov javni spor s piscem, prevoditeljem i urednikom Draženom Katunarićem. Nabrojat ću tek osnovne "etikete" kojima je Jergović - u članku "Katunarić nije liberalni intelektualac nego poludjeli šegrt Hlapić" ("Jutarnji list", 8. travnja 2006.) – velikodušno počastio svog cehovskog kolegu: "patetični fašist", "ljudski jad i nesoj", "poludjeli šegrt Hlapić", "karijerni sinekurac", "veliko nedarovito ništa", "rosno dupe", "razmaženi pomladak" ("jugoslavenskih diplomata, udbaških ubojica i raznih dužnosnika, dedinjskih čuvara poretka"), "crveni dječak s Radio Jugoslavije", "jugoslavenski nako", "Topčiderac domovine sin", "biće (rasističkih) stereotipa", "ucjenjivač" i "denuncijator" (koji "urla, kriči, prijeti preko telefona novinskim urednicima, ucjenjuje i denuncira kako Jergović sarajevizira i muslimanizira Zagreb, a svejedno kaže da voli Sarajevo"), čovjek "skromne uobrazilje i oskudne fantazije" kojem se stalno priviđa "jedan golemi Kuran, koji poput one sise iz Woodyja Allena nasrće na Europu i prijeti njezinoj kasnoj časti i nevinosti, suhoj dražici, goloj stražnjici i liberalnom parlamentarizmu". Kako već spomenute i druge etikete nisu utažile Jergovićevu glad i žeđ za ponižavanjem polemičkog protivnika, posljednje ostatke ljudskosti pokušao mu je oduzeti javnim prokazivanjem njegove rasne nečistoće: "Problem je samo u tome što svaki fašist, bio on jugoslavenske, hrvatske ili srpske temeljne inspiracije, na sebi nosi neki takav sramni žig, majku Srpkinju, brak s inovjerkom, dijete s alijenom, ali dok hrvatski i srpski fašisti iza sebe, ipak, imaju neku, barem naslućenu patnju, njihovi jugoslavenski istovrsnici nikada nisu plaćali svoja uvjerenja." Konačno, nakon što je svom protivniku u javnoj raspravi oduzeo posljednje zrnce ljudskosti, članak završava "prosvjetiteljski" – predlaže mu da se naprosto ubije: "Dražen Katunarić krupna je pojava na hrvatskoj i francuskoj javnoj sceni. Toliko krupna da bi estetska razina hrvatskoga pjesništva bitno poskočila, a proračuni za kulturu Republike Francuske i Republike Hrvatske ostvarili veliku uštedu, kada bi Katunarić izvukao revolver iz ladice i pucao si u sljepoočnicu. Pa učini to, Dražene, ne boj se, neće ništa boljeti! Bit će kao da te je po glavi blago pomilovala ruka tatinoga druga Marka, Aleksandra Rankovića."

Umjesto zaključka

Vjerujem da Ivan Lovrenović naprosto nije pročitao Jergovićevu polemiku s Katunarićem. Da ju je pročitao, prema njoj bi morao usmjeriti riječi koje je uputio na adresu Velimira Viskovića i DHP-a: "Ne pamtim kad sam pročitao kraće i opakije tvrdnje jednoga književnoga i javnog uglednika". Upravo zbog toga što je doista tragikomično što su se živi hrvatski pisci na smrt posvađali zbog mrtvih četnika i u Srbiji sve življeg četništva, osvrt ću završiti još jednim citatom Marine Tenžere: "U svijetu se postavljaju nove granice romana, spajaju se sve moguće umjetničke forme, na Baltiku dva grada upravo predstavljaju novu vrstu teatra, ali u Hrvatskoj jedno društvo pisaca najavljuje raskol oko mrtve četničke šubare. 
Pa ako ste mislili da živite u 21. stoljeću, grdno ste se prevarili. Nije bitno što je pola Hrvata na rubu siromaštva, što je Europska unija vrlo problematičan sklop pun teških problema, što je bivši premijer stvorio masovnu depresiju, ostavivši poražavajuće posljedice svog stila vladavine koji bi zadivio i talijanske mafijaše i što na posljetku traje prosvjed u Vukovaru s intencijom seljenja u Zagreb zbog hapšenja branitelja. Ne to je sve nebitno."