Teško mi je zamisliti čitatelja koji nije čuo za najpoznatiji svjetski spomenik, njujorški Kip slobode. Većina ga je ljudi vidjela: uživo, na televiziji ili na slici. Taj univerzalni spomenik ljudskoj i nacionalnoj slobodi (punoga naziva: Sloboda osvjetljava svijet - Liberty enlightening the World; francuski: La Liberté éclairant le monde) dizajnirao je slavni francuski kipar Frédéric Auguste Barthold, kao neoklasični spomenik rimskoj božici slobode Libertas, koja u podignutoj desnoj ruci drži plamen slobode, a u lijevoj ruci tabulu asanta – ploču koja simbolizira zakon, pravnu državu, na kojoj je upisan nadnevak potpisivanja američke Deklaracije o neovisnosti. Kip slobode bio je simbolični i znakoviti dar Republike Francuske i francuskoga naroda narodu SAD-a u povodu stote obljetnice potpisivanja američke Deklaracije o neovisnosti. Kip je visok 46.05 metara, težak je 225 tona, a s podnožjem je visok 93 metra. Arhitektonski i građevinski dio projekta djelo je tvrtke Gustava Eiffela, projektanta najslavnijega pariškog, francuskog i svjetskog tornja. Glava Kipa slobode javnosti je prvi put predstavljena na Svjetskoj izložbi u Parizu 1878. godine. Planetarna slava Kipa slobode imala je u 20. stoljeću – stoljeću diktatura, kolonijalnih i antikolonijalnih ratova, totalitarnih i zločinačkih poredaka, genocida i etničkih čišćenja – duboke društvene i emocionalne korijene. Dakako, borba ljudi i naroda za slobodu mijenja se kroz prostor i vrijeme i nikad neće biti završena, ali je početak 21. stoljeća u prvi plan stavio jednu drugu ideju i ideal – odgovornost. Odgovornost čovjeka prema samome sebi, bližnjemu, prirodi, planetu Zemlji, siromašnima i potrebitima, bolesnima i starima, djeci i budućim generacijama. Upravo zbog toga, a u povodu objave hrvatskoga prijevoda knjige sve priznatijeg psihijatra (bio je, zapravo, neurolog-psihijatar) Viktora E. Frankla "Čovjekovo traganje za smislom" (Planetopija, Zagreb, 2010.) odlučio sam napisati ovaj esej o spomeniku još jednoj ljudskoj i društvenoj vrejdnoti – odgovornosti.

Princip smislovanja

Naime, veliki psihijatar i mučenik Frankl (preživio je pakao nacističkih koncentracijskih logora Auschwitza i Dachaua, a živio je 92 godine: 1905. – 1997.), osmislio je sasvim originalnu filozofiju, pristup i vještine psihijatrijskoga liječenja duše koju je nazvao "logoterapijom". Prikladan bi hrvatski izraz za tu tuđicu bilo "smislovanje", jer je temeljna ideja logoterapije nastojanje psihijatra da pacijentu pomogne u pronalaženju izgubljenog, zaboravljenog ili novog životnoga smisla u situacijama kad je njegova duša izgubljena i ranjena. Čitatelju ovog eseja želim svakako kazati da pristup, koji u svojim seminarima koristi velečasni Zlatko Sudac i koji ne nailazi na dovoljno razumijevanja u hrvatskim medijima a, na žalost, ni u Crkvi, sadrži mnoge elemente "smislovanja" (logoterapije). Ostavljajući, zasad, po strani tu prevažnu tematiku (kojoj ću se zasigurno vraćati u budućim osvrtima), vraćam se temi odgovornosti. Naime, upravo u spomenutoj knjizi Viktor E. Frankl precizno je iznio ideju o kojoj je govorio na brojnim predavanjima u Americi prije točno pola stoljeća (1961. godine): da ideje slobode i zakona (pravde i pravednosti) koje su utkane u Kip slobode nisu i neće biti dostatne za očuvanje smisla ljudske egzistencije. Na tragu te misli, u knjizi je napisao: "Sloboda nije zadnja riječ. Sloboda je samo dio priče i polovica istine. Pozitivni aspekt slobode je odgovornost. Upravo zato sam predložio da se Kipu slobode na Istočnoj obali pridoda Kip odgovornosti na Zapadnoj obali." Iako su brojne knjige Viktora E. Frankla prevedene na tridesetak jezika, a njegova se knjiga "Čovjekovo traganje za smislom" u Americi smatra jednom od deset najutjecajnijih knjiga uopće, ideja o Kipu odgovornosti ostala bi mrtvo slovo na papiru da nije bilo nekolicine njegovih prijatelja koji je postupno privode ostvarenju. Naime, kad bi se podizali kipovi svim tradicionalnim vrijednostima koje gube na vrijednosti i padaju u zaborav, popis bi bio povelik: prijateljstvo, solidarnost, dobrota, poštenje, požrtvovnost, marljivost, radinost, povjerenje, vjera itd. Međutim, James Neuman, osobni prijatelj sve priznatijeg i sve slavnijeg (posmrtno, simbolički "pobjeđuje" kultne psihijatrijske velikane: Freuda i Junga) psihijatra, još za njegova života utemeljio je četveročlano vijeće za izgradnju Kipa odgovornosti u kojem su, uz spomenutu dvojicu, bili, i još uvijek jesu, Stephen R. Covey i Kevin L. Hall. Zajedno su osnovali "Zakladu Kip odgovornosti" (http://www.sorfoundation.org/).

Franklov Kip odgovornosti

Na čelu spomenute zaklade od 2002. godine nalazi se Kevin Hall i već je prilično jasno kako će Kip odgovornosti izgledati i da će doista biti postavljen. "Gabariti" Kipa slijede također Franklovu ideju, po kojoj su sloboda i odgovornost neka vrsta sijamskih blizanaca ljudske egzistencije. U skladu s tom idejom visina i proporcije Kipa odgovornosti bit će usklađene s Kipom slobode: s postoljem će biti visok točno 93 metra. Samu skulpturu - dvije ruke koje se uzajamno drže za zapešće, simbolizirajući time odgovornost i napor pojedinca i naroda koji je "gore" sa onom kojem prijeti pad u provaliju ili nevolju - izradio je, po posebnoj narudžbi Zaklade, kipar Garry Lee Price, poznat po realističkoj, "pulsirajućoj", ambijentalnoj skulpturi. Ovdje je Kip odgovornosti u glini, njegova maketa u prostoru (na vrhu je predviđen ogromni vidikovac) i jedna od brojnih realiziranih umjetnikovih skulptura.

Zagrljaj sloboda i prava s odgovornostima i obvezama

Povijesna srž druge polovice 20. stoljeća mogla bi se svesti na napore za rušenje totalitarnih, diktatorskih i zločinačkih poredaka – uime i za račun ljudskih, nacionalnih i manjinskih prava i sloboda. Kad se sva dramatična desetljeća 20. st. pogledaju trezveno, iz današnje perspektive, lako je zaključiti da je povijesno klatno između "ljevice", koja zagovara prava i slobode, i "desnice", kojoj su bliže obveze i odgovornosti, više boravilo na ljevici. Nove generacije u 21. st. morale bi težiti uspostavi ravnoteže i sklada između sloboda i obveza, prava i odgovornosti. To nipošto nije lagan zadatak, jer se ljudi lakše navikavaju na slobode i prava, nego na obveze i odgovornosti. Tome u prilog govori i činjenica što je malo mitologija i kultura koje poznaju bogove ili božice odgovornosti. Jedna je od tih rijetkih irska, odnosno keltska, mitologija i kultura u kojoj je Maeve (poznata i pod imenima Mebhdh i Mebdh), "otrovana žena": vrlo popularna božica odgovornosti. Upravo zbog toga čini mi se važnim da i hrvatski čitatelji i građani shvate da je vrijedno to što su osobni prijatelji i štovatelji Viktora E. Frankla jednu od brojnih njegovih "ne-psihijatrijskih" ideja oteli od zaborava i što je pretvaraju u spomenik – Kip odgovornosti. Naime, kao i većina drugih naroda, i Hrvati žive u stanju koje je Frankl nazivao "egzistencijalnim vakuumom". Ovako ga je na jednom mjestu opisao, a taj, ili sličan opis, pojavljuje se i u njegovim drugim knjigama: "Čovjek danas ne pati samo od osiromašenja nagona, nego već i od gubitka tradicije. Sada mu instinkti više ne kazuju što mora, a tradicija što treba. Uskoro više neće znati što hoće i počet će jednostavno oponašati druge." (Liječnik i duša, str. 16). Na drugom će mjestu napisati kako ljudi, koji su trajno izgubili (životinjske) nagone i odbacili tradiciju, lako prihvaćaju ideje neslobode, slijede diktatore i stvaraju kultove ličnosti. Teško je zamisliti boljeg opisa trenutnoga stanja hrvatskoga duha, nacionalne svijesti i karaktera. Umjesto da na pitanja tipa "kamo i kako dalje?" pokušavamo odgovarati na temelju vlastite korisne prošlosti i tradicije, naši nas vrli političari, samozvani "vrhovnici", uče i sile da se ponašamo u skladu s "oponašanjem (i nalozima!) drugih": činovnika iz Europske unije, tužitelja haaškoga Suda, pa čak i usputnim primjedbama koga-već-god.