Letica Slaven

26.04.2011

Velečasni Zlatko Sudac

Tweet

Poduži uvod bio mi je nužan jer se u ovom osvrtu bavim ranim znacima i zamecima nematerijalne korupcije – kvarenja ljudske naravi te isticanja i prevladavanja loših vrijednosti u njoj – u nedavnoj javnoj polemici znanstvenika, sveučilišnoga profesora i predsjednika Republike dr. Ive Josipovića sa svjetski priznatim povjesničarom i, ruku na srce, ne odveć uspješnim liberalnim političarom, dr. Ivom Bancom. Polemiku je započeo dr. Ivo Banac u intervjuu objavljenom u sarajevskom dnevnom listu "Oslobođenje" 11. siječnja 2011. godine. Povod polemici, a vrijeme će uskoro pokazati i bijesu predsjednika Josipovića, bio je odgovor koji je Banac dao na ovo novinarsko pitanje: "Vaša usporedba zajedničke aktivnosti Josipovića i Tadića s dogovorom Tuđman - Milošević naročito je uzburkala duhove. Je li razgovor o trećoj državi bez predstavnika te države (i) stvar političke kulture?" Na to je pitanje Banac ovako odgovorio: "Jasno sam i diferencirano rekao da, na neki način, vidim ponavljanje istog modela, kao u dogovorima Cvetković - Maček i Milošević - Tuđman. Naravno, nikad ništa nije isto. Nismo u ratu, ni pred ratom, Maček i Tuđman posve su različite pojave, ali ono što danas radimo, onemogućit će nove sukobe ili, suprotno, učiniti ih neminovnim." Bilo je u intervjuu i nekoliko drugih pitanja i odgovora koji su mogli biti, ili su bili, poticaj za Josipovićev polemički i ljudski gnjev, ali je njegova teza kako aktualni Predsjednik ponavlja obrazac pregovaranja srbijanskih i hrvatskih vođa o Bosni i Hercegovini - bez stalnoga i ravnopravnog bošnjačkog sudjelovanja - opasno je ojadila i razbjesnila hrvatskoga Predsjednika. U polemičkom intervjuu "Nesporazum nije nastao u Zagrebu", koji je objavljen u "Oslobođenju" nakon samo tri dana (14. siječnja 2011.), Ivo Josipović progovorio je jezikom koji odudara od slike koju uporno gradi o sebi više od godinu dana: staloženog, odmjerenog, uljuđenog i – što je najvažnije – snošljivog političara, znanstvenika, skladatelja, intelektualca i državnika. Umjesto da argumentirano pokaže i dokaže (čitateljima "Oslobođenja" i široj javnosti) kako njegovi razgovori, druženja i dogovori s Tadićem nemaju baš ništa, ili vrlo malo, zajedničkog s tragičnim povijesnim razgovorima, druženjima i dogovorima Cvetković – Maček i Tuđman – Milošević, Josipović se odlučio na javnu demonstraciju sile: podcjenjivanje i vrijeđanje svoga sveučilišnog kolege i uglednoga povjesničara.

Evo, uostalom, što je o kolegi – znanstveniku i sveučilišnom profesoru – kazao u "Oslobođenju":
Prvo: "Dr. Ivo Banac u političkom smislu ne predstavlja nikoga u Hrvatskoj, ne znam u kojem je svojstvu iznosio svoje stavove i zaključke, pretpostavljam kao građanin."
Drugo: "Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ma koliko se meni činilo nesuvislim."
Treće: "To što govori gospodin Banac prije svega nije točno i predstavlja političku besmislicu koju jasno želim nazvati trovanjem odnosa između BiH i Hrvatske, trovanjem odnosa među tri konstituivna naroda u BiH."
Četvrto: "I eto Banca da ih etiketira (posebne razgovore s Miloradom Dodikom i Borisom Tadićem – op. S. L.), da kaže kako s njima ne treba razgovarati i surađivati. Što je sljedeće? Možda poziv da se zapuca po njima!?"
Peto: "Srećom, Banac je, valjda i zbog takvog načina razmišljanja, propao u politici, pa je to što govori uglavnom irelevantno."
Nije nipošto dobro - za sadašnjost i budućnosti civilizirane političke, znanstvene, intelektualne i javne rasprave, za koju se, navodno, zalaže aktualni Predsjednik Republike - što Josipović svjetski priznatoga znanstvenika, sveučilišnoga profesora i kolegu dr. Ivu Banca javno proglašava političkom propalicom, irelevantnim javnim govornikom, nesuvislim misliteljem, trovačem konstitutivnih bosansko-hercegovačkih naroda i potencijalnim organizatorom atentatora na Milorada Dodika i Borisa Tadića. Čineći to samo potvrđuje uvodno navedenu misao Lorda Actona iz 1887. godine: "Vlast (moć) korumpira, apsolutna vlast (moć) korumpira apsolutno."

Dakako, predsjednik Republike Josipović nema, niti izdaleka, apsolutnu vlast, ali masovni mediji već mjesecima postupno i kapilarno stvaraju kult njegove osobnosti: državničke mudrosti, uljuđenosti, staloženosti, snošljivosti i obrazovanosti. Način na koji je "polemizirao" s dr. Ivom Bancom pokazuje da je vlast neočekivano i vrlo brzo (nakon godinu dana mandata) teško korumpirala (pokvarila, iskvarila, izopačila, razmetnula, razbahatila i učinila previše samosvjesnim i agresivnim) našega Predsjednika. Upravo zbog toga, da shvati kako je njegova trenutna popularnost od 87 posto malčice previsoka za njegovu, vlašću kvarljivu, ljudsku narav, umjesto bilo kakvoga zaključka, nudim poznatu izreku staroga Židova iz potkarpatskog kraja, koji ovako razmišlja o ljudskim svađama, sporovima i raspravama:

"Ako se dvojica svađaju,
i jedan je dobrih 55 posto u pravu,
to je vrlo dobro,
i nema razloga da se kida.
A ako je 60 posto u pravu?
To je divno, to je velika sreća,
i neka Gospodinu Bogu zahvaljuje!
A što reći za 75 posto prava?
Mudri ljudi vele da je to vrlo sumnjivo.
Dobro, a 100 posto?
Takav koji govori da je 100 posto u pravu  -
gadan je nasilnik, strašna lopuža, najveća hulja."

(Navedeno prema: Časlav Miloš, Zarobljeni um, BIGZ, Beograd, 1985., str. 5.).
Dr. Ivo Josipović sve češće nastoji biti u pravu od 87 do 100 posto, a to, ako je vjerovati židovskoj mudrosti iz karpatskoga kraja, nije nikako dobro: ni za njega, ni za nas.
Zato bi bilo dobro da je dr. Ivi Bancu, dokazanom prijatelju Bosne i Hercegovine, i jednom od najboljih poznavatelja njene najstarije, stare i suvremene povijesti, priznao da je barem 30 ili 40 posto u pravu.