Iza nas je još jedan "pravoslavni" - radi se zapravo o blagdanu svih istočnih crkava koje vrijeme računaju po Julijanskome kalendaru – Božić. Kako je Božić (što je zapravo umanjenica riječi "bog") za sve kršćane simbol mira, životne radosti, ljubavi i Isusova rođenja (simbolički je to i slavlje svih novih početaka), prisjetio sam se da sam prije otprilike dvije godine u kućnoj biblioteci pronašao fascikl, uredno složen među knjigama, na kojem je pisalo "War Letters" (ratna pisma). Unutra je bilo desetak dokumenata među kojima i fotokopija ratnoga dnevnika na kojoj piše (velikim slovima, ćirilicom):  "Komandir odelenja Stojković Branislav". Ispod toga, uz rubriku "razred", stoji rimski broj III., a u produžetke rubrike "škola" napomena autora: "životna".

Dnevnik srpskog dobrovoljca

Pronađeni dokument podsjetio me na činjenicu da je moj stariji sin 1995. godine, u koautorstvu s poznatim američkim sociologom Thomasom Cushmanom, radio na rukopisu knjige radnoga naslova "Ljudska strana rata: pisma i dnevnici". Prikupljajući autentične ratne dokumente i dokumente iz doba rata (pisma, dnevnike, ratne razglednice, školske sastavke djece iz ratnih područja), primijetio je da je u "Globusu" objavljen "Dnevnik srpskog dobrovoljca koji je patio za domom" (nadnaslov), pod naslovom "Četrnaest ratnih dana 'Belog orla'", pa me zamolio da mu pokušam pribaviti originalni dokument. Dokument, preciznije fotokopiju rukopisa, dao mi je novinar Vlado Vurušić, autor teksta u "Globusu", uz napomenu da je Dnevnik pronađen kod "poginulog srpskog vojnika" u nekom napuštenom i razorenom selu požeškoga kraja. Vurušić je bio mišljenja da je vojnik poginuo jer je Dnevnik pronađen, kako je napisao u prigodnom uvodnom tekstu, "pored lokve krvi".  Iako je Vurušić mislio da je vojnik mrtav, to ne mora biti slučaj. Ono što je poznato jest adresa na kojoj je u Beogradu stanovao: Ulica Radmile Rajković 12. Kako u Dnevniku na jednom mjestu piše: "Fali mi Milan i njegovo gukanje i smešak, fali mi kuća," može se pretpostaviti da piše o dječaku koji mu je jako blizak. Ako mu i nije bio sin, jer bi vjerojatno napisao "moj Milan", onda mu je zasigurno bio bliski rod. U Dnevniku spominje da je 1977. rukovao puškom u JNA, pa se može pretpostaviti da je 1991. godine imao više od 30 godina. Ako je gospodin Stojković poginuo, moralno pravo na posjedovanje njegova ratnoga Dnevnika pripada njegovim roditeljima (ako su živi), braći ili sestrama (ako ih ima), ili Milanu o kojem je mislio u ratu (danas sigurno ima više od 20 godina). 

Gospodari smrti

Dnevnik je vrijedan dokument o načinu razmišljanja i psihologiji srbijanskih vojnika koji su, kao četnici-dobrovoljci, došli ratovati u Lijepu našu koju su doživljavali kao svoju Veliku Srbiju. Drugoga dana nakon dolaska u Hrvatsku "Beli orao" Stojković osjeća ponos i snagu: "Dobili smo municiju. 'Strašan' osećaj – puška i municija u ruci. Gospodar smrti." Trebalo mu je samo trinaest dana rata, rušenja i smrti, pa da sasvim promijeni mišljenje. Zadnje riječi koje je zapisao u Dnevnik mogu se pročitati kao slutnja uzaludnosti njegova ratničkoga poslanja i prokletstva svih, a posebice osvajačkih ratova: 
"Nikakvog ovde herojstva i velikh dela ne može biti. Pucamo na ustaše koje još nismo videli.
Kao da ratujemo sa duhovima.
Samo da ovo jednom prođe.
Sve je tako blatnjavo, mokro i hladno."
Ako nije preživio vrijeme u kojem je napisao Dnevnik, Branislav Stojković je od "gospodara smrti" sam postao - smrt. Iako je Vlado Vurušić bio mišljenja da je "Beli orao" poginuo (u pakračkome kraju), uvijek, a posebice u ozračju Božića, tinja nada da tome nije tako. Čak ako je i poginuo, mislim da bi njegovi najbliži, a prije svega, u ono doba maleni Milan, željeli znati o čemu je razmišljao, maštao, strahovao i pisao u "blatnjavim, mokrim i hladnim" slavonskim ratnim danima. Upravo zbog toga, u ozračju i nadahnuću pravoslavnog Božića, pišem ovo slovo, u nadi da će ga pročitati netko tko bi rodbini gospodina Branislava Stojkovića mogao priopćiti da kod mene postoji kopija ratnoga Dnevnika "gospodara smrti", kojemu je uredništvo "Globusa" pridodalo naziv "Beli orao". Taj Dnevnik bih im rado uručio, ako mi se netko javni na: slletica@inet.hr.