Prošla je još jedna, 29. obljetnica smrti pisca, enciklopedista i javnog, zapravo, političkog intelektualca Miroslava Krleže: rođen je u Zagrebu, 7. srpnja 1893., u istom je gradu umro 29. prosinca 1981. godine. Iako ga brojni, ne i bezbrojni, štovatelji još uvijek označavaju kao "najvećega hrvatskoga književnika", ni njemu neskloni književni znalci ne mogu zanijekati empirijski neospornu činjenicu da je najplodniji i najsvestraniji hrvatski pisac. U povodu obljetnice smrti, dan ranije, 28. prosinca 2010., njegov veliki poznavatelj, štovatelj i intelektualni prijatelj Predrag Matvejević napisao je u Jutarnjem listu prigodni osvrt "Krleža: sjećanje i pamćenje genija". Ključna je misao tog osvrta napisana pomalo zagonetno: "Možda nisam posve u pravu kad tvrdim da je danas Krleža nedopustivo marginaliziran. Kao da ipak nije sasvim. Ali jest više nego bi takva ličnost smjela i trebala biti." Da je Krleža "marginaliziran", ostavljen po strani – od strane nakladnika, čitatelja, umjetnika i brojnih strukovnih udruga za koje je "proizvodio" svoja djela – nije teško dokazati. Matvejević je tezu o "marginalizaciji" pokušao potkrijepiti minimalističkim lirskim dojmovima s posjeta Krležinom mirogojskom grobu. Evo njegova opisa tih mirogojskih dojmova:
Devedesete godine XX. stoljeća: "Prolazeći kroz Zagreb devedesetih godina, svraćao bih na Mirogoj da posjetim Krležin grob. Bivao je često neuredan. Na mramornoj ploči, koja po želji pokojnikovoj ima oblik bogumilskog stećka, trunuo je sasušen stručak ruža, nekoć crvenih. Nazirao se smeđ i ljepljiv trag koji su ostavili uveli cvjetovi."
Desete godine XXI. stoljeća: "Prije nekoliko dana, u prosincu ove tmurne dvije tisuće i desete godine, pođoh na Mirogoj i zatekoh na Krležinu grobu dva svježa buketa. Njihove su ruže ovaj put bile svježe, neusahle."
Teško je, dakako, na temelju broja i svježine stručaka ruža donositi sudove – kako to Matvejević zagonetno čini – o razini "marginalizacije" pisca kojeg on označava kao genija. Bolje bi bilo to činiti na temelju podataka o tiskanim, prodanim, prevedenim i iz knjižnica posuđenim knjigama, ili izvođenim kazališnim predstavama. Sve bi te složene statističke analize ipak pokazale da je Predrag Matvejević u pravu kad tvrdi da je interes današnje hrvatske javnosti za lik i djelo Miroslava Krleže razmjeran broju i svježini stručaka ruža na njegovu stiliziranom mirogojskom stećku.
Krležina epoha i Mamićevo doba
Vrijeme u kojem živimo naprosto nije Krležino doba! Desetak godina nakon Titove (1980.) i njegove fizičke smrti (1981.), komunizam, titoizam, Jugoslavija i jugoslavensko hrvatstvo umrli su u ozračju Krležinih romana i drama: prepunih ratova, podlosti, izdaja, nasilja, zločina, krvi i smrti. S njima su skončali i ideali uime kojih je pisao i stvarao Miroslav Krleža. Važan dio njegova životnog opusa, enciklopedijski, također je obezvrijeđen rušenjem Jugoslavije, a preostali je dio doveo u pitanje razvoj informacijskih tehnologija. Društvenom mrežnom generirana on-line enciklopedija Wikipedija ima na njegovo enciklopedijsko nasljeđe učinak koji je imala pojava zvučnog na proizvođače nijemog filma. Sve u svemu, nakon fizičke i idejne smrti, privremeni zaborav logična je, treća Krležina smrt. Opseg i veličina njegova opusa zasigurno će u desetljećima koja slijede djelomično obnoviti nakladničko, čitalačko i stvaralačko zanimanje za njegovu umjetničku, pa i idejnu ostavštinu, ali je uzaludno i nepravedno roniti suze nad brojem uvelih i svježih ruža na njegovu grobu. Punih 36 godina Miroslav Krleža bio je državni (država se zvala Jugoslavija) i režimski (pisac i pjesnik komunističke, lenjinističke revolucije) pisac i, što je još važnije, pisac pri dvoru apsolutnog gospodara ljudskih i nacionalnih sudbina Josipa Broza Tita. Njegovo djelo i on sam danas se simbolički nalaze u civilizacijskom "čistilištu" iz kojeg će se njegova književna djela vratiti "očišćena" od političke i vlastodržačke sile i pompe kojom su bila štićena, izdavana, "tržena" i slavljena. Dakako, pitanje je ususret kakvoj civilizaciji trenutno, i u sagledivoj budućnosti, idemo ili srljamo? Ako zametke te buduće "civilizacije" pokušamo nazrijeti i izmjeriti na kantaru virtualne zbilje, vrijeme ne radi za Miroslava Krležu. Naime, na samu obljetnicu njegove smrti izmjerio sam njegovu virtualnu popularnost i usporedio je s onom njegovih simboličkih antipoda. "Guglanjem" imena i prezimena "Miroslav Krleža" na Internetu sam 29. prosinca 2010. godine pronašao 19.000 "svježih ruža" (dokumenata), uz ime i prezime "Zdravko Mamić" 26.2000, uz "Antu Tomića" 38.400, a uz " Mladena Bajića" čak 259.000 "svježih ruža". Dakle, u današnjoj Republici junaci dana nipošto nisu pjesnici, pisci i enciklopedisti tipa Miroslava Krleže, već junaci njegovih mračnih romana i drama.
Prokletstvo krležijanske apologije
Konačno, čak ni najveći štovatelji lika i djela Miroslava Krleže ne doprinose, već odmažu obnovi zanimanja suvremenog čitatelja za njegovu poeziju i prozu. Sredinom godine na izmaku medvjeđu mu je uslugu napravio slikar Josip Vaništa, koji je u knjizi "Skizzenbuch 1932.-2010.: iza zatvorenih vrata", objavio sadržaj privatnih razgovora koji je s Krležom vodio o njihovim suvremenicima, odreda poznatim i cijenjenjim hrvatskim umjetnicima. Iz objavljenih je razgovora i manje upućenima postalo jasno ono što su bolji poznavatelji Krleže ionako znali: da je "veliki pisac" prezirao sve ljude koji nisu bili moćni hohštapleri tipa Josipa Broza Tita. Pogledajmo, uostalom, kako je, prema Vaništi, Krleža ocijenio neke od ponajboljih hrvatskih umjetnika i pokojeg političara: "jedna luda" (Tin Ujević), "slikarski nedarovit", "nije mogao naslikati akt, ruku, lice" (Ljubo Babić), "teče i teče jedan slap" je "besmislica" (o pjesništvu Dobriše Cesarića), "dara za literaturu nije imao" (o Augustinu Cesariću), "primitivac sa Širokog Brijega" (A. B. Šimić), "čovjek bez talenta, arivista" (I. G. Kovačić), "da nije dobio Nobela, Andrić bi bio mali, nepoznati pisac" i "pred mnom je drhtao kao žaba pred zmijom, u strahu da ga u jednom času ne dohvatim" (o Ivi Andriću), "u gradu propada" (Vjekoslav Kaleb), "dosadni profesor, mason" (Antun Barac), "prve Nazorove pjesme, to je najbolje što je napisao" (o pjesništvu Vladimira Nazora), "kalfa, darovit, nedarovit, tko bi znao" (Josip Račić), "nije bio Hrvat, dijete slovenskih roditelja, koji su se pohrvatili, nešto najgore" (Vladko Maček). Na samom kraju godine Krležene je štovatelje ražalostila scenografkinja Latica Ivanišević kad je u "svojoj" knjizi (veći dio knjige su memoarske zabilješke i zapisi njenoga djeda, bake i mame) "Slušaj i gledaj Latice" (Naklada Ljevak) otkrila jednu tajnu za čije otkriće nije imala odobrenje brojnih pokojnika – svoga djeda, liječnika Josipa Šilovića, Miroslava i, posebice, Bele Krleže: "Kad je obitelj Singer (koja ga je jako zadužila) odlazila u Izrael, zamolili su Krležu da posvoji dječaka Milana, kojeg su oni odgajali kao sina, a nisu ga mogli povesti sa sobom. Krleža im je to obećao, ali obećanje nikada nije ispunio. Vrlo često se vraćao na taj razgovor jer ga je mučio osjećaj krivnje. Milan je bio zaposlen kao službenik u spavaćim kolima i kasnije se nježno brinuo o njima, no Krleža je smatrao nezamislivim da ga prizna kao sina. Ta ga je istina mučila godinama. Razgovarali smo i o Belina tri pobačaja, koja je obavio moj djed, a znala je to i asistirala im samo Irena." (str. 512-513).
Zaslužena zagrobna samoća
Kad se na Matvejevićev opis sasušenih i svježih ruža na Krležinu mirogojskom stećku pogleda iz perspektive običnoga smrtnika, ali i iz perspektive njegovih brojnih kolega koje je prezirao, između ostalog, i zbog toga jer se nisu družili s njegovim omiljenim junakom Titom kojem je napisao smrtopis "Ode Tito preko Romanije", zaključak koji se nameće nakon citiranog svjedočenja Josipa Vanište i Latice Ivanišević mogao bi glasiti ovako: logično je, ljudski pošteno i pravedno što nema nikoga tko bi Beli i Miroslavu Krleži odnio cvijeće na grob. Jer, koliko se da razabrati iz eseja Predraga Matvejevića, čak ni on nije osjetio ljudsku potrebu da mu na grob odnese stručak cvijeća. Odlazi tamo iz znatiželje – da vidi koliko je osamljen u zagrobnom životu u koji, ionako, nije vjerovao.
|
