Badnjak i Božić 2010. bivši predsjednik VRH-a i jedan od najmoćnijih političara u hrvatskoj povijesti Ivo Sanader dočekat će u tamnici u Salzburgu, rodnome gradu Wolfganga Amadeusa Mozarta. Dok se oporbeni političari, ali i brojne vođe HDZ-a, kao i cjelokupna javnost naslađuju konačnim moralnim, političkim, pa i pravosudnim padom despota i osumnjičenog lopova (Austrija će ga kao osumnjičenog lopova prije ili kasnije isporučiti Hrvatskoj), mene je, evo, preplavila blaga tuga. Žao mi je što je moralno pokleknuo, ako jest, čovjek koji je imao sve pretpostavke da Hrvate simbolički ponovno vrati u kulturno okrilje srednje, zapadne i sredozemne Europe, a politički u zajednicu naroda i zemalja u nastajanju – Europsku uniju. Zato me, zapravo, zanima o čemu će, i na koji način, salzburški uznik razmišljati u noći rođenja Djeteta.
Priča maloga Ivice
Naime, tema Badnjaka u splitskome naselju Varošu jedna je od njegovih prvih literarno-novinskih sastavaka s kojim je izišao u javnost, pred kakvih stotinjak čitatelja šapirografiranog mjesečnika "Navještenje" Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu, davnoga 1. studenoga 1971. godine. Ivica Radoš, vrijedni i samozatajni novinar-istraživač, pisac prve novinske biografije "Uspon i pad Sanadera" u nakladi Večernjega lista (objavljena je 12. prosinca 2010.), pronašao je primjerak spomenute tiskovine, i u njoj sastavak "Badnji dan u Varošu". Taj je neveliki sastavak potrebno u cijelosti prenijeti i čitateljima ovoga portala:
"Probudila me zraka svitlosti, ča je ušla u kameru kroz bužu na ponistri. Skočija sam s posteje ka tić…
U drugoj kameri mater mete i zove me, da se ustanem. A ja sam jur obučijen i fićukam ka grdelin.
Puna ulica svita. Jedni idu gori, drugi doli. Neki nosidu bakalar i sve mašu š njim pozdravljajući se tako po domaću. Jedan pitur nosi na ramenu male škale, a u drugun ruci ruminu za pituru i priši ko zna di.
Drugi nosu boriće i jele za nakitit …
Žene nosu pune borše spize, a nike kokoše i tukce. S jedne balature šjora Mande viče na maloga Jeru, koji se na karetu plaza po ulici.
Do mene dopire miris fritul …
To naše vridne mame spremaju za Badnji dan.
Sprema se na sve strane.
Nonculo skakuće oko crkve i nosi borovinu …
Mala dica oko njega više mu smetaju nego pomažu. Jedan ribar s panjeron pod rukon (hodi) ulicon i viće: 'Ala judi, giric, friški giric!
Vika na ulici. Stiska naroda. Radost koja sve više ulazi i u mene. Mater viče iz kamere: 'Ajde, Ivica, ispovidi se. Sutra je Božić."
Vrijeme je s požutjelog papira skromnog, sirotinjskog, sjemeničkog mjesečnika izbrisalo potpis autora: od Ivica Sanader ostala su otisnuta samo završna slova imena i prezimena „ca“ i „er“, pa se može čitati onako kako su ga mnogi stranački kolege zvali do prije godinu i pol dana: "Car".
Fićuk grdelina
Nekako sam sklon vjerovati, možda sasvim neozbiljno i naivno, da će se odrasli sužanj Ivo Sanader u božićnoj noći sjetiti tog pradavnog sastavka i da će od njegova autora, dječaka Ivice Sanadera, zatražiti oprost. Nakon toga, moći će se lakše nositi s narodnim gnjevom, dvoličnošću bivših prijatelja, pokvarenošću novinara koji traže njegovu glavu (a koliko do jučer njegov su kult i ego podigli do zvijezda), mržnjom i potrebom za osvetom milijuna poštenih, skromnih, čestitih ljudi. Neka slijedi naputak ruže iz dječjeg romana "Mali princ" Antoinea de Saint-Exuperyja:
"Ispričao sam vam ove pojedinosti o asteroidu i povjerio sam vam njegov broj, samo zbog odraslih osoba. Odrasli vole brojeve. Kad im pričate o nekom svom novom prijatelju, nikad vas ne pitaju o onom što je bitno? Nikad vam ne kažu: Kakav je zvuk njegova glasa? Koje igre najviše voli? Skuplja li leptire? Pitaju vas: Koliko mu je godina? Koliko ima braće? Koliko teži? Koliko mu otac zarađuje? I tek tada vjeruju da su ga upoznali. Ako odraslima kažete: Vidio sam lijepu kuću od ružičaste cigle s geranijama na prozorima i golubima na krovu… oni neće moći zamisliti tu kuću. Njima treba reći: Vidio sam kuću od sto tisuća franaka. Tada će uzviknuti: Kako je lijepa! Isto tako, ako im kažete: Dokaz da je Mali Princ postojao je taj što je bio divan, što se smijao, što je želio ovcu. Kad čovjek želi ovcu, to je dokaz da postoji; oni će slegnuti ramenima i smatrat će vas djetetom! Ali ako im kažete: Planeta s koje je došao Mali Princ je asteroid B 612, bit će zadovoljni i neće vam više dosađivati pitanjima. Takvi su oni. Ne valja se stoga na njih ljutiti. Djeca moraju mnogo toga praštati odraslima. Čovjek samo srcem dobro vidi. Suština se očima ne da sagledati."
Nekako mi se čini da su vlast, moć i bogatstvo natjerali odrasloga Sanadera da "voli brojeve", a oduzeli su mu dar da ljude, narod i svijet oko sebe gleda srcem. Zato i nije vidio suštinu: da mu je milenijski Božić na kraju XX. stoljeća podario čast i odgovornost da služi vlastitom narodu punih osam, a moguće i više godina na samom početku XXI. stoljeća. Nije shvatio smisao toga dara. Zato bi se morao ispričati malom Ivici Sanaderu.
Vama, dragi štioče, vašim najmilijima, svim ljudima dobre volje i svima koji na ljude i svijet oko sebe, na svemir iznad sebe, na svakog božjega stvora, pa i na sužnja Ivu Sanadera gledaju Srcem, od srca želim blagoslovljen Božić: ispunjen mirom, životnim žarom i "fićukom" grdelina kojim je nekad, dosta davno, bio ispunjen život siromašnog, vrijednog, bistrog i skromnog Ivice Sanadera. |
