Vruću jesen najavljuju politički analitičari, novinari, sindikalci, seljaci, umirovljenici i .... meteorolozi.
Vrh HDZ-a preplašio se ovih prognoza pa u vruće ljetne dane , raspoređeni u udarne trojke krstare Hrvatskom. U svakom gradu koji pohode najprije održe press-
konferenciju i javno se žale kako u Hrvatskoj ne postoji ni jedan desno orjentirani medij koji bi pisao-govorio istinu o krizi, stanju u Hrvatskoj i blistavoj perpektivi samo ako HDZ ostane na vlasti (Andrija Hebrang). Nakon toga održavaju sastanke s lokalnim rukovodećim zajedničarima, objašnjavajući im „istinu“ i upućuju ih na hitno i aktivno prosvjećivanje ne samo članstva nego i puka u cjelini. Ohrabruju ih i u amanet im daju da moraju učiniti sve da sprijeće bilo kakve demonstracije na svome području. Za one u Zagrebu pobrinuti će se politbiro s trga žrtava hrvatskih velikana.
Ja pak u točnost prognoze vjerujem samo meteorolozima.
I ne vjerujem da će jesen biti politički vruća. Uostalom, već 19 godina slušam tu floskulu i nikada se ništa velikog, bitnog, dobrog i korisnog za narod nije dogodilo. Uostalom zašto bi baš u jesen narod trebao slijediti nečiji zov i podući bunu? Zašto narodu nebi moglo „puknuti“ u zimi? Ili na proljeće?
Mislim da je to bilo 1993. godine. Masovni otkazi, uredba o zamrzavanju mirovina, cijena sata rada radnika vrijedila je pola štruce kruha, privatizacisjka pljačka poharala prve tvornice. U sindikatu pripremamo opći štrajk.
Razgovarao sam s dr. Josipom Županovom i iznio mu ideju „vruće jeseni“. „Budite jako oprezni. U situaciji masovnih otkaza, kada su radnici, dojučerašnji kolege, postali suparnici u borbi za radno mjesto, kada misle da još imaju što izgubiti, masovne socijalne akcije teško je organizirati. Solidarnost nestaje, zamjenjuje je individualizam. Kolege postaju suparnici. Tek kada krene oporavak, kada započne nova (pre)raspodjela i radnici osjete ili vide nepravde u toj novoj preraspodjeli, vratiti će se solidarnost i spremnost za masovni aktivizam. Naravno, ako im netko pokaže cilj i očekivane rezultate. „ Naravno da su se ove riječi gospodina Županova obistinile.
Nekoliko godina kasnije gospodin Županov dao je i drugu prognozu: apstinenti će biti najveća stranka u Hrvatskoj! I doista, najviše je onih koji apstiniraju od izbora, glasanja, prosvjedovanja, traženja, zahtjevanja, demonstriranja....Pretvorili smo se u naciju apstinenata. Ljudi misle da još nešto mogu izgubiti. Ili pak je problem u tome da nema nikoga tko bi im pokazao cilj i očekivane rezultate?
I zato vam ja ne vjerujem u „vruću jesen“!
Evo za primjer seljake. Hoćete li im povjerovati ako opet najave velike prosvjede, okupaciju Zagreba, blokade mlinova i graničnih prelaza? I nije sada bitno jesu li u pravu kada traže kunu i dvadeset pet za kilogram pšenice u vrijeme kada ta cijena na europskom tržištu iznosi oko sedamdeset lipa. Niti pak je bitno što oni traže zabranu uvoza jedanputa jeftinije pšenice.
Pitanje je osjećaju li oni da imaju što izgubiti. Imaju! Mogu izgubiti povrata 50% od kapitalnih ulaganja, povrata 40% od cijene novih poljoprivrednih strojeva koje kupe, mogu izgubiti besmisleni sustav poticaja proizvodnje hrane koji se temelji na površini zemlje a ne po količini proizvedenog. Mogu izgubiti nakaradnu politiku, ali njima korisnu, poticaja za jednu kravu, dvije svinje, pet kokoši i pola hektara zemlje. Godišnje država proizvodnju hrane subvencionira ili potiče s oko 7 milijardi kuna! Iznos poticaja i subvencija dostiže polovice vrijednosti proizvedene hrane. .
Ovaj Pankretić-Friščićev model poticanja proizvodne hrane niti je doveo do smanjenje cijene hrane, niti je doveo do uravnoteženja potreba i proizvodnje u količini hrane (Hrvatska nema bilacu potreba hrane) niti do ozbiljnije modernizacije proizvodnje i prerade.
Ovo što imamo nije poljoprivredna politika, to je mješavina socijalnih mjera i političkog klijentelizma. Nekada su me učili da hrvastko selo može hraniti sve naše gradove. Danas gradovi hrane selo.I zato neće biti seljačke bune.
A sindikati? Oni će napraviti upravo ono što je Krešimir Sever, predsjednik NHS-a rekao da ne smiju učiniti: organizirati će prosvjede (radnim danom, disprezirane po Hrvatskoj) kao jednokratni ispušni ventil. Možete zamisliti koliko će se Jadranka Kosor zabrinuti nad prosvjedima radnika recimo u Osijeku ili Rijeci. Ako ne „osvoje“ Markov trg i ne drže ga sve dok vlada ne padne, bolje je da novac za autobuse, sendviće i dnevnice koje moraju plaćati „prosvjednicima“ ne troše.
Studenti? Oni će se pobuniti samo ako im hrana u menzi poskupi. Ili ako im tri dana zaredom serviraju loš ručak. U zemlji u kojoj 50 posto studenata nikada ne završi fakultet a samo 15 posto njih završi u redovnom roku, u zemlji u kojoj na zgradama pojednih fakulteta slobodno možete napisati „ Tu me cijene , tu kupujem“ a na čelu „Studenstkog zbora“ su mladi i provjereni zajedničari, studentski pokret nije moguć.
Umirovljenici? Oni su doista osjetili što znaći ostati bez nečeg. Njima je dovoljno poručiti da , ako dođe do promjena, prijeti opasnost da za dva-tri mjeseca neće biti novaca za isplatu mirovina. Nije li to Šuker već nekoliko puta ponovio?
Recimo da sam ja u krivu, da su seljaci, sindikalci, umirovljenici i studenti željni i sposobni organizirati „vruću jesen“, svojevrsnu „revoluciju krizantema“.Ona mora završiti prijevremnim parlamentarnim izborima. Na koje bi tada u Hrvatskoj, siguran sam izašlo najmanje 80 posto birača . A to pak bi značilo da bi utjecaj birača u dijaspori bio zanemariv a mogućnost „krivog“ odabira (glasanja) sveden na minimum. A prijevremni izbori bez sudjelovanja oporbe u „revoluciji krizantema“ nisu mogući.
A što radi parlamentarna oporba? Njihov je scenarij, koliko sam mogao saznati, slijedeći: iz redova vladajuće koalicije „izvući“ Čehoka i Adlešičku, koji su očito, poput mačića, progledali i shvatli da 2011. ne smiju dočetai u koaliciji s HDZ-om. Navodno su s jednom nogom već u Milanovićevom dvorištu.
Nakon njih slijedi operacija izvačenja Pupovca čiji je položaj unutar srpske zajednice ozbiljno uzdrman najavom ujedninjena DPS-a, SNS-a i NSS-a i teških kritika na račun Srpskog narodnog vijeća na čelu s Pupovcem, koji navodno, po odluci Savjeta za nacinalne manjine ubire proračunski novac namjenjen za vijeća srpske nacinalne manjine po županijama. Pupovac bi za sobom trebao povući ostale manjinske zastupnike i time srušiti vladajuću koaliciju.
Tada bi Milanović sastavio novu ali privremenu vladu s obečanjem prijevremenih izbora u roku od 6 mjeseci. (Baš bih volio vidjeti toga koji će od HDZ-a otrči Memedija! Ili Šoju, kojega je SDP „izbrisao“. )
Ako bi Milanović i pogazio dosadašnji principjelni stav da su za SDP prihvatljivi samo prijevremeni izbori, bez preslagivanja snaga u Saboru, ostaje pitanje s kime bi sastavili večinu u Saboru. SDP ima 56 zastupnika, HNS 5, IDS 3, HSLS 2, SDSS 3 i manjinaca je 5. To je 74, trebaju im još najmanje trojica. HDSSB ???
Odlaskom Sanadera, bez obzira što o njemu mislili, HDZ je ostao bez jakog, čvrstog i utjecajnog lidera.
Nažalost, ni građanska Hrvatska nema lidera. Ni politička oporba nema lidera. Ni sindikati nemaju lidera. Nemaju ga ni seljaci, umirovljenici, studenti...
Jedini koji je to shavtio je Mesić. I u tom kontekstu analizirajte njegove najnovije izjave i poteze.
|
