Potpredsjednik Hrvatskoga sabora Vladimir Šeks dao je intervju novinaru Večernjega lista Ivici Radošu u povodu najava da se približava vrijeme objave haaških presuda hrvatskim generalima. Intervjuu je uredništvo odredilo zanimljiv naslov - "Moja istina: Kako je nastala izjava o generalu Anti Gotovini" i još zanimljiviji  podnaslov: "Ljudi su mi pisali, upućivali ogorčene izjave: Kako si ti, Vladimire Šeksu, kojeg smo gledali kao jednog od hrvatskih bogova, postao taj koji ćeš našeg heroja loviti, predavati i izručivati Haagu". Ni nadnaslov intervjua nije nezanimljiv: "Jedan od najmoćnijih hrvatskih političara opsjednut je generalom koji čeka presudu u Haagu".

Šeksova opsesija i grižnja savjesti

Sadržaj razgovora doista opravdava tvrdnju o Šeksovoj "opsesiji" Gotovimom. Naime, na pitanje novinara: "Kako se čini, želite se rasteretiti hipoteke tvorca krilatice 'locirati, identificirati, (uhititi – tu je riječ novinar propustio spomenuti, op. a.), transferirati'?", Šeks je javnosti dao iscrpan odgovor: "Na izvjestan način da. Jer, kraj ogromnog uvjerenja hrvatskog naroda i hrvatske javnosti da je general Gotovina heroj Domovinskog rata i hrvatski heroj, ne želim nositi stigmu i pečat da sam njegov krvnik. Prikazali su me takvim; da sam inicijator, autor, inspirator, idejni začetnik, kolovođa, spiritus movens i otac plana kojem je cilj bio identificirati, otkriti, uhititi i prebaciti u Haag generala Gotovinu. Prikazali su da sam ja taj koji ga je išao loviti po Hrvatskoj i progoniti po svijetu. Želim kazati što je istina, ne optužujem ni Mesića ni Sanadera, samo ukazujem da je na njihov prijedlog Vijeće nacionalne sigurnosti donijelo zaključak da se aktiviraju sve aktivnosti prema lociranju, uhićenju i predaji Haagu generala Gotovine. Nije mi svejedno što je jedan dio hrvatske javnosti uvjeren da sam ja autor toga plana. Reagiram radi povijesne istine, posebno radi toga što su tisuće ljudi koje su me simpatizirale i cijenile, povjerovale tome. Ljudi su mi pisali, upućivali ogorčene izjave: Kako si ti, Vladimire Šeksu, kojeg smo gledali kao jednog od hrvatskih bogova, postao taj koji ćeš našeg heroja loviti, predavati i izručivati Haagu?!" Šeks zatim detaljno objašnjava tko je, kako, kad i gdje donio političku odluku koju je on, kao predsjendik Sabora, iznio na konferenciji za tisak 2. ožujka 2005. godine. Tvrdi (potkrijepio je to i zapisnikom) da je "presudu" o lovu na Gotovinu donijelo Vijeće za nacionalnu sigurnost na tajnoj sjednici koja je održana 4. veljače 2005. godine u Uredu predsjednika Republike. Priznaje da je na sjednici bio "po pozivu" (kao predsjednik Sabora), ali da nije sudjelovao u raspravi. Zatim precizno navodi imena, prezimena i funkcije svih "lovaca" na Gotovinu: "Na toj su sjednici kao članovi Vijeća bili predsjednik Republike Stipe Mesić, predsjednik Vlade Ivo Sanader, ministar unutarnjih poslova, pokojni Marijan Mlinarić, ministar obrane Berislav Rončević, ministar vanjskih poslova Miomir Žužul, ministrica pravosuđa Vesna Škare-Ožbolt i načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Josip Lucić. Prema zapisniku, vidljivo je da ja nisam sudjelovao u raspravi. Bili su prisutni i članovi Vijeća: glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, savjetnik predsjednika za nacionalnu sigurnost Imra Agotić, ravnatelj Vojno-sigurnosne agencije, sada pokojni Gordan Čačić, ravnatelj Obavještajne agencije Veseljko Grubišić, ravnatelj Protuobavještajne agencije Tomislav Karamarko, ravnatelj policije Ivica Franić, predstojnik Ureda predsjednika RH Davor Božinović i predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost Vladislav Pivčević."

Pitanje odgovornosti 

Nije na meni da donosim političke, međunarodno-pravne, a još manje moralne sudove o svrsi, smislu i posljedicama donedavno (do Šeksova intervjua) tajno donesene odluke Vijeća za nacionalnu sigurnost o lovu na Antu Gotovinu. U javnosti poznate, uglavnom,  preko Šeksove formule: "Identificirati, locirati, uhititi, transferirati". Međutim, ono što je sad bjelodano jest činjenica da svojim javnim svjedočenjem o okolnostima, protagonistima i načinu donošenja odluke o lovu na Antu Gotovinu, nije umanjio vlastitu odgovornost, već ju je osnažio: javno je priznao da je kao predsjednik Sabora (najvišeg zakonodavnog i predstavničkog tijela vlasti!) pristao na ulogu glasnika i glasnogovornika predsjednika Republike, predsjednika VRH-a, ali i niza manje-više prolaznih državnih činovnika koji su se "po funkciji" zatekli u fantomskom Vijeću za nacionalnu sigurnost.  
Vladimir Šeks i ostali, donedavno anonimni "lovci na Gotovinu", slabu utjehu mogu pronaći u činjenici što je te 2005. godine pretežita većina hrvatskih političara i javnosnika bila također spremna izdati i uhititi genarala koji nam je donio slobodu i oslobođenje zemlje. U kojoj mjeri u našoj zemlji nije postojalo (u to doba) i ne postoji (danas) elementarno suglasje o pravdi i nepravdi, dobru i zlu, pokazuje jedna neobična, ali danas dragocjena anketa koju je novinar Slobodne Dalmacije Saša Jadrijević Tomas objavio u tom listu 12. ožujka 2005. godine. Poznate političare i poznate osobe anketirao je kako bi doznao bi li generala Antu Gotovinu (u to je doba bio u bijegu) prijavili policiji i bi li za tu "uslugu" uzeli novac. 

Kako se govorilo 2005. 

Evo kako su razmišljali poznati i "slavni" Hrvati o Gotovini nepunih devet mjeseci prije njegova uhićenja (uhićen je u noći od 7. na 8. prosinca 2005.): 
Radimir Čačić, saborski zastupnik HNS-a: Pa naravno da bih ga prijavio da ga vidim. Taj novac koji se nudi za vjerodostojnu informaciju o Gotovini treba Amerikancima odmah uzeti i staviti u zakladu za policajce koja se sada osniva. Ako Amerikanci već daju, zašto im ne uzeti?
Hloverka Novak-Srzić, urednica: Da vidim Gotovinu, ja bih sasvim sigurno reagirala. Zvala bih premijera i kamere, a onda bi on postupio kako zna. Ja svoju odgovornost prebacujem na drugoga. Dužnost je da se bjegunce prijavi, ali kod Gotovine je to drukčije jer je ta optužnica upućena na njega, ali i prema cijeloj državi. To je prije svega pitanje politike, a ne policije.
Damir Kajin, saborski zastupnik IDS-a: Da, prijavio bih ga! Oni koji ga ne bi prijavili su nezreli ekshibicionisti. Ja bih osobno volio znati i kako se to pojedinac bez kune može toliko vremena uspješno skrivati. Treba provjeriti i navode iz medija da je bio blizak narkomiljeu, a ako je to točno, treba mu i u RH suditi. Nagradu za njegovo prijavljivanje ostavio bih u državnom proračunu.
Vedran Mlikota, glumac: Europa nas previše j..e. Ne bih okrenuo 92, ali mislim da je on jako zakomplicirao sve skupa što se događa u RH, ako je istina ono kako nam se prezentira situacija s njim u medijima. Mislim da je više učinio dobroga nego lošega u ratu. Mislim da nas Europa sada malo previše j... s tim.
Đurđa Adlešić, gradonačelnica Bjelovara i saborska zastupnica HSLS-a: Prepoznala bih Gotovinu. Kud ste baš na mene naletjeli s ovim pitanjem? Ne vjerujem da je u Hrvatskoj. A na vaše pitanje mogu reći da bih ga ja prepoznala, ha, ha... Mislim da bih ga prijavila, ali ću razmisliti.
Željka Antunović, saborska zastupnica SDP-a: Izluđena sam ovom paranojom. Da! Ne znam bih li imala telefon da obavijestim MUP, ali našla bih načina da obavijestim službenu osobu. Izluđena sam više tom paranojom, mislim da nekome jako paše da se prikaže kako je Gotovina razlog zašto nećemo u EU. Vidjela sam u medijima i jedno idiotsko pitanje: jeste li za EU ili Gotovinu?! Dilema koja ne postoji! Gotovina nije kriv, on je samo osumnjičen, a oni koji prave cirkus od svega ovoga najbolje sami znaju zašto to rade.
Vedrana Rudan, spisateljica: Ne bih! Zato što je to neka prozirna igra između onih koji imaju moć, tj. SAD-a i Zapada, i robova – Srbije i Hrvatske koje moraju izručivati svoje zločince sudovima na koje ne odlaze zločinci iz ostatka svijeta. Gotovina nije, kad ga usporedim s Bushom, Putinom i Berlusconijem, nikakav zločinac. Da se razumijemo, ja ne volim ratnike i muškarce tri glave niže od mene, ali 92 ipak ne bih okrenula.
Danijela Trbović, voditeljica na HTV-u: Ja bih ga prijavila bez ikakvoga dvoumljenja, jer zakon treba poštovati. Nismo se borili da bi netko bio iznad zakona. Pametan zna čemu služi pojas. Jest da smo "od stoljeća sedmog" tu, ali što se tiče EU-a, sami smo se doveli u ovu situaciju. Prijavila bih ga zbog građanske dužnosti, a ako bi mi dali novac, deset posto bih dala u humanitarne svrhe, a ostalo bih sebi humano donirala.
Goran Milić, urednik i novinar na HTV-u: U situaciji u kojoj se svi novinari oko toga dijele, ja, kao urednik Dnevnika, da nešto kažem... Što god da kažem, mrtav sam. No, zvao bih kamere, to sigurno. Kad ne budem u Dnevniku, reći ću. Kad Mesić, koji je spretan govornik, ne zna već dvije godine naći formulaciju, kako ću se ja onda postaviti? Odgovor na vaše pitanje nije mi u opisu radnog mjesta, ali i dalje ću prenositi vijesti i mišljenja o tome, isto kao i vi. 
Zlatko Vitez, glumac: Pa naravno da ga ne bih prijavio! Kako me to uopće možete pitati?! Ma nikada ga ne bih prijavio, pa čak ni onda. Ja ga poznajem osobno iz vremena rata i bili smo zajedno u najljepšim trenucima hrvatske države. On je najzaslužniji čovjek u Domovinskom ratu! 
Žarko Puhovski, HHO: Naravno da bih prijavio. Treba prihvatiti da je to naš sud, a meni se čini da se neke stvari na Haaškom sudu mogu raščistiti i ne vidim drugoga rješenja. To se ne može rješavati tako da se pravim da nekoga ne vidim na ulici. Čovjeka treba prijaviti ako ga se prepozna, to mi je potpuno jasno.
Mate Granić, savjetnik Predsjedništva HSP-a: Kada bih vidio umirovljenoga generala Antu Gotovinu, odmah bih nazvao dva broja. Prvo bih nazvao premijera Ivu Sanadera i njega bih informirao, a zatim Antu Đapića. Policiju ne bih zvao. Nema razloga ne vjerovati Mesiću i Sanaderu da se ne nalazi u Hrvatskoj.
Joško Morić, DC: Da, nazvao bih 92. Ne znam što drugi kažu, ali ja kažem što bih ja napravio da ga prepoznam. Ovo što se događa oko EU-a i Gotovine nije nikakvo nesnalaženje vlasti. Oni tvrde i inzistiraju da je kod nas, a mi tvrdimo da nije. Taj problem se mora riješiti, ne zbog EU-a, nego zbog Gotovine i nas samih.
Ante Markov, saborski zastupnik HSS-a: Da ga vidim, nešto bih učinio, a što bi to bilo, zadržat ću za sebe. Nema potrebe spekulirati o tome, jer prema stajalištu Vlade on nije u RH, pa ga nitko tu ni ne može vidjeti. 
Zlatko Tomac, intelektualac: Da ga vidim, ne bih ga prijavio i ne bih okrenuo 92, jer dužnost građanina nije da radi policijski posao. Mislim da nije dužnost intelektualca da prijavljuje ljude za koje je uvjeren da nisu krivi. 
Zoran Pusić, nevladin aktivist: Bih, zvao bih policiju. Te nagrade, koje nude za Gotovinu Amerikanci i naši, mogle bi se upotrijebiti za mnogo dobrih stvari, ali ja bih Gotovinu u prvom redu prijavio zbog toga što je vrijeme da se pretvorimo u pravnu državu. Svatko bi tako trebao razmišljati.
Slaven Letica, saborski zastupnik: Ne bih ga prijavio. To je jako komplicirano moralno pitanje. Da ga vidim, pozdravio bih ga, dao mu ruku i rado popričao s njim. Što se tiče tih nagrada, bolje bi bilo da je ponuđena za one koji su napravili zlo u privatizaciji, otimali... 
Zlatko Kramarić, gradonačelnik Osijeka: Nemoguće je da ga ja vidim prije onih službi koje ga traže. Onda k vragu i službe ako ga ja mogu vidjeti prije njih. No, da ga vidim, kako sam legalist, morao bih ga prijaviti. To je moja građanska obveza. Nagradu ne bih uzeo.
Šime Lučin, saborski zastupnik SDP-a: Pa naravno da bih ga prijavio! Građanska dužnost je prijaviti, posebice nas koji se bavimo politikom, a to je i proklamirana politika. Što se tiče nagrade, osobe koje se bave ovim poslom sad još da idu teretiti porezne obveznike, to je malo neozbiljno. Ne bih uzeo novac ni od Amerikanaca.
Tonči Majić, nevladin aktivist: Nije tajna da u Dalmatinskom komitetu imamo loše mišljenje o organima i institucijama kojima bismo u uređenoj državi inače trebali proslijediti saznanja ili dokumente te vrste. Za slučaj da do takvih informacija dođemo, naš postupak ne uključuje obavještavanje bilo koga u Hrvatskoj. Informacije bi išle direktno onima koji znaju što bi napravili. 
Ivo Lončar, neovisni saborski zastupnik: Što se mene tiče, ne! Zato što smatram da se neprimjereno i nemoralno na takav način odnositi prema junaku Domovinskog rata. Ante Gotovina je simbol hrvatske borbe za neovisnost. Simbol države je himna, grb i zastava, a za mene je i on simbol ovoga naroda. Mi ne možemo ići po diktatu Europe.
Sanja Sarnavka, udruga B.a.b.e: Prijavila bih ga bez razmišljanja. Što se tiče tih nagrada, ja bih novac jedino uzela da ga dam svojoj udruzi ili skloništu za žene u Hrvatskoj. To bi bilo dobro. Gotovinu stavljaju iznad zakona jer Hrvati vole mitove i legende. Ta mitološka ljubav je dosta hranjena od strane države. Da se odmah reagiralo na pravi način, sad ne bi bilo ovih pitanja. Ljudi koji nemaju kruha vole igre; podržavajući Gotovinu, misle da sebi nešto čine u životu.
Ivić Pašalić, HB: Pa naravno da ga ne bih prijavio! Heroje Domovinskog rata kao što je Gotovina ne tretiram tako, pa na takav način ne bih nikoga od njih prijavio. Hrvatska Vlada i Carla del Ponte su napravili od ovoga slučaja političko pitanje.
Dino Rađa, košarkaš: Ne, i to je to. Kratko i jasno ne. Nije to moj posao da prijavljujem.
Oliver Mlakar, TV voditelj: Da ga vidim, ne bih zvao policiju, jer nisam prijavljivač. Ako ga policija traži, neka ga onda ona i nađe. Općenito sam protiv toga Haaškoga suda. To je politički sud i jahati na tom nesretnom Gotovini, i zbog toga držati ovu zemlju i narod taocima, to nema nikakvoga smisla.
Jozo Radoš, saborski zastupnik i bivši ministar obrane: Da, prijavio bih ga i ne bih se dvoumio. Dijelom je opravdano misliti da nas EU pritišće na tom pitanju, na kojem ne možemo sad sve učiniti, ali na to je već odavno trebalo misliti. Teško je odvojiti je li ovo političko ili policijsko pitanje. Policijsko se pitanje pretvara u političko.
Željko Pecek, saborski zastupnik HSS-a: Ja nikoga u životu nisam prijavio, pa vjerojatno ne bih ni Antu Gotovinu. Generali zaslužuju bolji odnos, jer sjetite se samo Blaškića. Prije nego što ga se sretne na cesti, treba staviti svu dokumentaciju na svjetlo dana, a koja je po kojekakvim arhivima tajnih službi. Treba pobiti one lažne dokumente koji su poslani u Haag.
Arijana Čulina, glumica: Ne bih nazvala 92. Mislim, nisam pozvana da čovjeka niti hapsim, niti optužujem, niti da špijam. Jednostavno ga ne bih prijavila. Taj čovjek je za većinu ljudi heroj, jer da nije bilo njega i njemu sličnih, mi bismo sada bili Krajina. Možda nisam u pravu, ali tako mislim.
Ingrid Antičević-Marinović, saborska zastupnica SDP-a: Kao što bih nazvala 92 kad bih vidjela da muž tuče ženu, tako bih nazvala isti broj kad bih vidjela Gotovinu. Ne bih se nimalo dvoumila, ali nikakav novac ne bih uzela jer je moja dužnost prijaviti.
Ruža Tomašić, saborska zastupnica HSP-a: Ne bih ga prijavila ni za živu glavu! Nema šanse! Dala bih mu ruku i bila bih jako sretna da ga vidim, a nikakva policija mi ne bi pala na pamet. Ante Gotovina je junak i heroj, a Haag je njega već osudio!
Ksenija Pajić, glumica: Ne bih nazvala taj broj o kojem govorite. Ne želim obrazlagati zašto i kako, jer to je moja privatna stvar.

"Šeksov poučak"

Kad se citirani odgovori sažmu i razvrstaju u tri skupine – "prijavili bi Gotovinu", "ne bi prijavili Gotovinu" i "ne zna ili ne želi reći bi li prijavio Gotovinu" – dolazi se lako do zaključka kako "Šeksov poučak" nije iznimka od pravila. Evo tog pregleda:

Prijavili bi Gotovinu: Đurđa Adlešić, Ingrid Antičević-Marinović, Željka Antunović, Radimir Čačić, Damir Kajin, Šime Lučin, Zlatko Kramarić, Mate Granić, Tonči Majić, Joško Morić, Žarko Puhovski, Zoran Pusić, Jozo Radoš, Sanja Sarnavka i Danijela Trbojević.

Ne bi prijavili Gotovinu: Arijana Čulina, Ivo Lončar, Oliver Mlakar, Vedran Mlikota, Ksenija Pajić, Ivić Pašalić, Željko Pecek, Dino Rađa, Vedrana Rudan, Hloverka Novak-Srzić, Zdravko Tomac, Ruža Tomašić, Zlatko Vitez i Slaven Letica.

Ne zna ili ne želi reći bi li prijavio Gotovinu: Ante Markov, Goran Milić. 

Iako su mnogi koji su 2005. godine bili spremni, bez ikakva razmišljanja, Antu Gotovinu prijaviti policiji (četvoro ih je bilo spremno uzeti novac za to prokazivanje) za sebe pronašli neki "alibi", vrlo je tužno to što je bilo više javnih ljudi koji su ga bili spremni prokazati od onih koji su ga bili spremni zaštititi od uhićenja. Teško je doista zamisliti bilo koju zemlju koja je u 20. stoljeću vodila pravedan i obrambeni rat, a u kojoj bi vodeći političari i javni djelatnici tako olako policiji prijavili generala koji je zemlju oslobodio od petogodišnje okupacije i koji je, prema mišljenju zapadnih vojnih analitičara, bio vojnik – gospodin. Prošlo je punih pet godina od tajne odluke Vijeća za nacionalnu sigurnost (koju je Vladimir Šeks učinio javnom stvari) i pet godina od objave članka novinara Saše Jadrijevića Tomasa. Bilo bi doista zanimljivo pogledati što bi drugi akteri lova na Gotovinu i njegova "prijavljivanja" rekli na istu temu danas i sutra – nakon presude koju mu se uskoro (u proljeće 2011.) sprema izreći Haaški sud. Šeks je svoje kazao. Je li olakšao dušu, to ću ga priupitati kad ga sretnem.