Letica Slaven

26.04.2011

Velečasni Zlatko Sudac

Tweet

Nastavljajući korištenjem medicinskih metafora, moglo bi se kazati da je dijagnoza koju je konferencija implicitno utvrdila - "predinfarktno stanje". A možda bi se moglo govoriti i o stanju "nervnog sloma", jer je očito da politička, poslovna i znanstvena elita zapravo ne zna odgovor na pitanje: kako, kad i kamo dalje? Mogući i vjerojatni ekonomski slom javnih financija u 2011. godini lako je iščitati iz nekoliko makroekonomskih pokazatelja oko kojih nema spora: vanjski je dug premašio 46 milijarda eura, sljedeće godine na naplatu stiže 12 milijarda, javni dug je premašio (bez državnih jamstava) 22 milijarde eura, nezaposlenih će do kraja godine biti više od 320.000, u 2011. godini u državnoj će blagajni nedostajati najmanje 15 milijarda kuna (oko dvije milijarde eura), nelikvidnost je premašila četiri milijarde eura, javne i privatne investicije u 2011. godini smanjit će se na manje od 50 posto onih u najboljim godinama. Konačno, pad industrijske proizvodnje, ali i proizvodnje roba i usluga u cjelini, u posljednje dvije godine lako bi se mogao protegnuti i na sljedeće dvije i više godina. Strani prognozeri, Svjetska banka i MMF, ne vesele nas svojim ocjenama kako ćemo se dugo i mukotrpno izvlačiti iz recesije.

I dok postoji suglasje oko "dijagnoze", nema suglasja oko povijesti bolesti i, posebice, terapije. Poduzetnici, bankari i oporbeni političari uzroke "predinfarktnog stanja" vide u nesposobnoj, neodgovornoj, rastrošnoj i korumpiranoj aktualnoj vlasti. Vlast (Kosor, Šuker, Popijač i Marić) odgovornost nastoji staviti u povijesni kontekst (komunističko nasljeđe, rat, razaranja, loše javne politike Račanove vlade), a dobar dio nevolja žele  pripisati i svjetskoj financijskoj i europskoj dužničkoj krizi. U situaciji kad je većina sudionika konferencije iznosila pristrane recesijske "istine" glumeći da zna ono što zapravo nitko ne zna (kako dalje), najviše simpatija i najsnažniji aplauz privuklo je izlaganje jedinog sudionika koji je bio potpuno znanstveno, politički i interesno neovisan: izlaganje dr. Ive Bičanića. Iz njegova "šokantnog" izlaganja izdvojit ću tek nekoliko najzanimljivijih poruka:
Prvo: "Može li Hrvatska ubrzati rast? Svaka čast Svjetskoj banci, ali tri lekcije iz nedavne prošlosti pokazale su da jedino interno generirane i podržane reforme imaju učinka, kao i šok terapija i tvrdo budžetsko ograničenje." 
Drugo: "Zašto opet šokovi? Hrvatsku treba stresti, imati nove ideje i vidjeti da ništa nije kao jučer. A put u šok nije donošenje zakona koje traje godinu dana."
Treće: "Dosadašnji rad političara ne ulijeva nadu da bi ovaj put moglo biti drukčije. Ne možete imati sto mjera ako želite uspješnu politiku, već morate imati prioritete. Sto mjera ne može biti uspješno." 
Četvrto: "Uzmemo li sve to u obzir, jasno je da je glavni hrvatski problem kratkoročni, odnosno valja odabrati prioritete koji se mogu realizirati odmah. Ako pak ne znamo kamo idemo, najbrže ćemo tamo stići maksimiziramo li stopu rasta i produktivnost."
Peto: "Šokovi koji se mogu primijeniti su različiti - od toga da primjerice guverner kaže da više neće intervenirati u tečaj, da službenici državne uprave u roku šest mjeseci moraju biti informatički obučeni ili će dobiti otkaz, šok može biti i povlačenje države iz investicija, šokovi mogu biti primijenjeni i na području ponude rada, subvencija i drugim područjima." 
Moje kolegijalno i ljudsko poštovanje kolega Bičanić zaslužio je i nakon izlaganja. Naime, kad mu je voditelj panela postavio pitanje: "Što biste vi učinili kad bi bili na mjestu predsjednika VRH-a?", odgovorio je otprilike ovako (ne sjećam se doslovnih riječi): "Ne znam! Bilo bi krajnje neozbiljno s moje strane da na ovom mjestu odgovaram na to hipotetsko pitanje." Nakon toga je otišao, jer je imao neke druge obveze. Svakom pažljivom slušaču, pa i vašem kolumnistu, bilo je potpuno jasno – prije i nakon odlaska dr. Ive Bičanića iz hotela Sheraton - da nitko, baš nitko od sudionika konferencije "Novi model rasta hrvatskog gospodarstva" zapravo ne zna što bi, kad i kako trebalo učiniti da se hrvatska država, gospodarstvo i narod izvuku iz teškog "ćorsokaka" u kojem se trenutno nalaze. Međutim, samo je Bičanić imao znanstvenog i ljudskog poštenja to javno priznati. Poštenja radi, ovdje valja napomenuti da je prilično jasnu viziju razvoja korporacije Agrokor iznijela Ljerka Puljić. Krhko znanje i neznanje nije druge sudionike konferencije spriječilo da parazitiraju na Bičanićevu izrazu "šok".  Šok i šokovi nakon njegova izlaganja postali su konferencijskim hit imenicama. Neki su pledirali na radikalne i "šokove" smanjenja javne potrošnje. Drugi su spominjali "šokove" aktiviranja zamrznutih turističkih objekata i investicija. Treći su bili za "šokiranje" administracije. Četvrti za pojeftinjenje demokracije, ukidanje malih, klijentilističkih stranaka itd.

Bilo bi, dakako, pretenciozno i neumjesno da vaš kolumnist tvrdi kako zna recesijske dijagnoze i terapije. Ono što se usudim kazati ova je istina: političari, politizirani tajkuni i znanstvenici trebali bi se prestati praviti važnima tvrdeći kako baš oni znaju gdje se krije tajna "izlaza" iz recesije. Što kazati umjesto zaključka? Možda ovo: najslavniji američki ekonomski prognozer Gerald Celente (ravnatelj Instituta za trendove i nakladnik časopisa "Trendovi") objavio je na samom početku ove godine u svom časopisu kratak osvrt na promjene u doktrini preživljavanja u američkome društvu u posljednjih sedamdesetak godina. U doba hladnoga rata i straha od nuklearnog napada SSSR-a, doktrina preživljavanja svodila se na paranoju izgradnje atomskih skloništa i stvaranja zaliha hrane i vode za preživljavanje napada. U kasnim sedamdesetim, u doba hiperinflacije, iranskog vjerskog ludila i brzog rasta cijena nafte i zlata, doktrina preživljavanja svela se na uputu o brzom pretvaranja novca - koji je stalno i brzo gubio vrijednost - u nešto opipljivo (primjerice: nekretnine, zlato, umjetnine) s čime bi se moglo mirno dočekati prolazak ekonomske i političke oluje. Na prijelazu tisućljeća, kad je stvorena psihoza straha od informatičke kataklizme (Y2K), ljudi su se ponovno usmjerili na stvaranje zaliha hrane i vode, jer su masovni mediji najavljivali otkazivanje liftova, slom Interneta, strujne kolapse, prometni kaos itd. Celente je najavio da u 2010. godini počinje primjena nove doktrine preživljavanja, koju je vrijedno citirati u cijelosti: "U 2010. godini preživizam (moja kovanica za engleski pojam 'survivalism') postat će maticom ('mainstream'). Nezaposlenost i strah od nje, stečajevi ili prijetnja stečajevima, izgubljene mirovine i izgubljene ušteđevine. Različite skupine ljudi, koje su nekad imale povjerenje u sustav, izgubile su vjeru. Ljudi više neće biti motivirani strahom od najgoreg mogućeg scenarija, već nužnošću da nešto učine ili da umru. Ti novi ne-vjernici, koji ne žele propasti ili živjeti na ulicama (kao beskućnici), smislit će genijalne načine da pobijede sustav." Ni slavni američki prognozer trendova ne zna odgovor na pitanje "što uraditi?", ali optimizam temelji na uvjerenju kako će pojedinci i građani-ljudi-narod na kraju ipak pobijediti i preživjeti. Sličan sam stav zastupao i osobno u prethodnoj kolumni. Kamo lijepe sreće da su i sudionici konferencije "Novi model rasta hrvatskog gospodarstva" kolektivno priznali ono što je priznao najmudriji od njih toga dana, dr. Ivo Bičanić: da naprosto ne znaju što treba učiniti. Tada bi se narod mogao odlučiti za životnu filozofiju "preživizma" o kojoj piše prognozer ekonomskih i društvenih trendova Gerald Celente.