Kad se mnogima (ne i piscu ovog podliska) činilo da smo mi Hrvati uspješno položili sve ispite državotvornosti (u posljednjem desetljeću drugog tisućljeća stvorili smo, obranili i oslobodili vlastitu državu, a međunarodna nas je zajednica za taj silni demokratski i ratni uspjeh nagradila međunarodnim priznanjima svih zemalja svijeta i prijemom RH u UN), pred nama je "iskrsnuo" posljednji i – po svemu sudeći – najteži ispit: u godinama koje slijede moramo položiti ispit iz ekonomske samoodrživosti. Naime, zbog ratnih razaranja, štetočinskog modela privatizacije i zbog pogrešnog pristupa ekonomskim reformama i politikama, već ove godine naša se zemlja našla na rubu ekonomskog ponora i apsolutnog dužničkog ropstva koje pogađa državu, narod i gospodarske subjekte. Pitanje dakle glasi: možemo li mi Hrvati u trećem desetljeću naše državne samostalnosti - od 2011. do 2020. godine – dokazati da možemo proizvesti i stvoriti dovoljno dobara i usluga da možemo biti dugoročno ekonomski samoodrživom nacijom? Odgovor na to pitanje vrlo je važan jer više nemamo isprike kako naša bogatstva, trud, proizvodnost i proizvode otimaju oni i drugi, bez obzira na to tko su oni i drugi: Mlečani, Mađari, Austrijanci, Francuzi, Srbi i ostali. Ako je suditi po općoj plimi javnog pesimizma i beznađa, koji se prelijevaju Lijepom našom posljednjih mjeseci, moglo bi se zaključiti da ćemo mi Hrvati pasti, ili smo već definitivno pali, na tom – sada se čini najvažnijem – ispitu državotvornosti.
Guvernerski katastrofizam
Primjerice, guverner Europske središnje banke Jean-Claude Trichet nedavno se, nenadano i u zao čas, odlučio oglasiti u hrvatskoj javnosti na doista neobičan način. Na redovnom godišnjem susretu s guvernerima zemalja kandidatkinja za prijem u Europsku uniju 31. listopada 2010. zamolio je našeg guvernera dr. Željka Rohatinskog da bude njegov osobni glasnik koji će Hrvatima najaviti zastrašujuću vijest: da srljamo u – ekonomsku katastrofu. Ovlastio ga je da hrvatskoj vlasti i javnosti prenese njegovo zloguko proročanstvo: "Uz ovakav rast jediničnih troškova rada i fiskalnog deficita, u kombinaciji sa stabilnim tečajem, Hrvatska ide prema katastrofi." Naš je zdvojni guverner punih jedanaest dana u osami razmišljao o tome kako, kad i gdje će nam prenijeti tu apokaliptičnu vijest. Napokon je odlučio: u bajnoj Opatiji u vrijeme održavanja redovitog godišnjeg savjetovanja Hrvatskog društva ekonomista, na čelu kojeg se trenutno nalazi sabornik SDP-a i nadzornik Podravke prof. dr. Ljubo Jurčić. Baš nekako u vrijeme dok je spomenuti ekonomski muž na savjetovanju – govoreći o teškoj ekonomskoj situaciji u kojoj su se našli naš napaćeni narod i država, obraćajući se tamo nazočnoj predsjednici VRH-a Jadranki Kosor i predsjedniku RH dr. Ivi Josipoviću, vehementno citirao samoga sebe i svoju strinu, najbolji europski i svjetski guverner u 2008. godini po izboru mjesečnika "The Bankar" (usput: titulom najboljeg europskog i svjetskog bankara za 2007. godinu okitio se glavom i bradom Jean-Claude Trichet), dr. Željko Rohatinski odlučio je obznaniti "tajnu" koju mu je 12 dana ranije u uho šapnuo europski guvernerski vrhovnik. Prenoseći to zlokobno proročanstvo, sam je zdvojno dodao: "Možemo izdržati još godinu dana." Kako je hrvatski novčarski vrhovnik osoba od najvećeg narodnog povjerenja (sva istraživanja pokazuju da mu Hrvati najviše vjeruju), crne europsko-hrvatske guvernerske prognoze zarazno su se proširile medijima.
Prvi se bolešću "katastrofizma" zarazio Jutarnji list koji je već 12. studenoga objavio vlastiti "scenarij katastrofe" u kojem u sljedećoj godini predviđa porast nezaposlenosti na 500.000, rast tečaja eura na 9.2 kune i potpuni slom proračuna: "nema novca za mirovine i plaće". Novinari tog dnevnika Branka Stipić i Adriano Milovan ovako su skicirali "scenarij katastrofe" koja nas očekuje: "Ulicama patroliraju nervozni policajci, nervozni su učitelji u školama i liječnici u bolnicama. Svima njima plaće ne stižu redovito, a realno vrijede jako malo. Imaju svoje kolektivne ugovore, no što im vrijede kad u proračunu nema novca, premda je država podizala poreze." (Jutarnji list, 12. studenoga 2010.). Psihoza katastrofizma poput svinjske gripe zahvatila je namah i vrijednog kolumnista "Objektiva" i pročelnika Ureda za upravljanje hitnim situacijama Grada Zagreba Pavla Kalinića. Na posebnoj konferenciji za tisak, održanoj 11. studenoga 2010., on je obavijestio javnost kako se Zagreb priprema za slučaj katastrofalnog potresa. Njegove "utješne" riječi Jutarnji list nagradio je naslovom: "Tražimo lokacije za masovne grobnice. U slučaju potresa bit će 3000 mrtvih". Vijest o skoroj "katastrofi" u koju navodno srljamo i do koje "možemo izdržati još godinu dana" (dakle, do Martinja 2011.!) proširila se tiskanom i virtualnom stvarnošću brzinom munje, pa na nju nisu ostali imuni ni poslovično gnjevni oporbeni saborski zastupnici, političko ambiciozni poslodavci (tipa Ivice Mudrinića) i ekonomisti-znanstvenici-čudaci tipa dr. Željka Lovrinčevića koji su, doista, neobični teorijski svatovi: istodobno su savjetnici i žestoki kritičari premijerke Jadranke Kosor i njene ekonomske i reformske politike. Dakako, hrvatska opća ekonomska, politička i masovno-psihološka situacija odavno je teška. Teška bi bila i bez globalne financijske i ekonomske dužničke krize. S njima je još i teža.
Dužničko ropstvo
Međutim, odluka "spavača" hrvatskog financijskog sektora, Europske središnje banke, Pariškog i Londonskog kruga, guvernera dr. Željka Rohatinskog da se javi kao teklić, a ne kao protagonist antirecesijske i reformatorske politike, u najmanju je ruku profesionalno i moralno dvojbena. Naime, put Hrvata u sadašnje i buduće "dužničko ropstvo" traje punih 15 (slovima: petnaest) godina! Iz rata je naša zemlja izašla s vanjskim dugom koji je bio nešto veći od tri milijarde eura! U petogodišnjem mandatu Zlatka Mateše vanjski dug je porastao za 7,1 milijardi eura, prosječno 1,5 milijarda godišnje. U četvorogodišnjem mandatu Ivice Račana povećan je za 9,7 milijardi, prosječno 2,6 milijarde godišnje. U pet i pol godišnjem mandatu Ive Sanadera vanjski je dug porastao za oko 20 milijarda, prosječno oko 3,5 milijarde godišnje. Konačno, od 1. srpnja 2009. godine do 31. listopada 2010. godine, u vrijeme mandata Jadranke Kosor, taj dug je porastao za oko pet milijardi eura. Nakon što sam detaljno istražio fenomen hrvatske dužničke ovisnosti i pomame, predizbornu kampanju za moj drugi saborski mandat (2007. godine) temeljio sam na raspravi o dužničkom ropstvu i načinu izlaska iz njega. Izbore sam, naravno, glatko izgubio. Iako je moja neovisna izborna lista (u prvoj izbornoj jedinici, u Zagrebu) dobila samo 2.774 glasova, tješio sam se da je jedan "manji grad" ipak shvatio, i shvaća, da je istina, ma kako bila opora i teška, vrjednija od svih lažnih predizbornih obećanja. Kako politički, znanstveni i medijski pobjednici pišu povijest, tako su i mnogi hrvatski političari, moje kolege ekonomisti, novinari i ini intelektualni džepari naprosto "posudili" moj pojam "dužničko ropstvo", ne priznajući mi pravo na lingvističko i intelektualno vlasništvo. Nažalost, ponavljajući poput papagaja sintagmu "dužničko ropstvo" mnogi ne shvaćaju njegov pravi smisao i sadržaj, posebice ne shvaćaju razliku između relativnog (održivog) i apsolutnog (neodrživog) dužničkog ropstva. Ipak, najtužnija je, zapravo sablasna, istina, da ni jedan od danas borbenih "zakašnjelih ekonomskih mudraca" (spomenut ću samo one koji su morali znati kamo srljamo: guverner Željko Rohatinski, ravnateljica Ekonomskog instituta Zagreb dr. Sandra Švaljek i ravnateljica Instituta za javne financije Zagreb dr. Katarina Ott) nije shvaćao što se zapravo događa. Nitko mi nije pružio, makar i simboličnu, javnu podršku.
Danas svi oni, i mnogi drugi, javno propovijedaju gospodarski smak svijeta u 365 dana. Plaše narod, a ne shvaćaju da u suvremenom, informacijski globaliziranom svijetu, proizvodnja apokaliptičnog straha djeluje obeshrabrujuće i paralizirajuće na sve i svakoga: strane i domaće investitore, potrošače, štediše, poslodavce, zaposlene i nezaposlene, građane i posjetitelje. Ojađeni i teorijski izgubljeni, ti zakašnjeli ekonomski mudraci pretvaraju se tako u smjerne glasnike - a to znači vjesnike, skoroteče, preteče, harpeline, ulake, knjigonoše, pismonoše, kurire i poštare – stranih i domaćih proroka hrvatske apokalipse. Ipak, dragi čitaoče, nemoj im vjerovati, jer kao što veli prastara hrvatska budnica, koja se donedavno redovito pjevala u Saboru za vrijeme svečanih sjednica: "Još Hrvatska ni propala dok mi živimo". Neće, dakako, propasti na tragu zlogukih proroka i njihovih pokornih teklića: ni u 365, ni u 3.650, ni u 36.500 dana. Naime, mnoge europske zemlje danas se nalaze pred istim ispitom pred kojim se nalazi i Hrvatska. Dužničke krize i ekonomske recesije u 2010. godini srušile su na koljena mnoge bogatije i razvijenije zemlje od Lijepe naše: zemlje "stare Europe" Grčku, Island, Irsku, Portugal, Španjolsku i Italiju, pa i većinu zemalja "nove Europe". Svim tim zemljama, pa i Hrvatskoj, više prijeti psihoza velikoga straha od ekonomskog sloma, nego slom sam. Treba se nadati da će tu činjenicu osvijestiti i hrvatski poduzetnici i proizvođači straha: političari, novinari, guverneri i znanstvenici. |
