Samo su krajnje naivni ili jugobolni (jugonostalgični) hrvatski politički promatrači pomislili da su drske, ratoborne i osvetničke riječi koje je psihijatar i političar dr. Vojislav Stanimirović izrekao u Politici o ratu i smrti u Vukovaru njegovo usamljeno, intimno, a sada javno, izdvojeno mišljenje. A izrekao je dvije ključne poruke: prvu nedvosmisleno - da rat nisu počeli Srbi i Srbija, nego Hrvati i Hrvatska i drugu, dvosmislenu poruku - da su mnogi od mučki pobijenih mučenika s Ovčare zapravo zaslužili smrt, jer su bili "preobučeni vojnici". Nakon što su o tim ključnim porukama kritički javno progovorili dr. Ivo Josipović i Jadranka Kosor, u obranu svog stranačkog predsjednika ustali su dr. Milorad Pupovac, dr. Slobodan Uzelac i Rade Leskovac. Nakon toga postalo je bjelodano da se nipošto ne radi od pojedinačnom verbalnom ispadu, već prečanskom srpskom pogledu na svijet i rat. To je nedvosmisleno potvrdio Rade Leskovac, živopisni predsjednik Partije podunavskih Srba i bivši predsjednik Srpske radikalne stranke u Republici Srpskoj Krajini: "Stanimirović je rekao ono što zapravo misle svi Srbi. Obojica smo na neki način sudjelovala u ratnim zbivanjima i naša je obveza da kažemo istinu, koja se mnogima neće svidjeti. Činjenica je i da mi Srbi imamo svoje viđenje, a Hrvati svoje, i da se ta viđenja nikada neće uskladiti." (Večernji list, 8. 11. 2010.).
Doktrina o "preobučenim vojnicima"
Iako sam osobno, od prvog trenutka, imao krajnje skeptičan stav spram euforije navodnog "dobrosusjedstva i prijateljstva" koja je preplavila hrvatske medije i zavela hrvatsko političko pleme nakon posjeta Borisa Tadića Vukovaru (paradigmatičan je u tom pogledu naslov i sadržaj podliska "Rat je između dviju država završen i počeo je mir", koji je Milan Ivkošić objavio u Večernjem listu 5. 11. 2010.), nisam ipak očekivao tako brzu i radikalnu demistifikaciju stvarnih nakana "dragog prijatelja", kako srbijanskom kolegi obično tepa naš Predsjednik. Naime, dok je cijela hrvatska javnost vjerovala da je barem gesta vraćanja dijela medicinske dokumentacije moralno neupitna, Stanimirovićeve riječi i tu su gestu dovele u pitanje. Evo što je o krajnjoj nakani "poklona" medicinske dokumentacije kazao u Politici: "Vidite, hrvatska strana stalno potencira da su iz bolnice na Ovčaru odvedeni hrvatski ranjenici, bolesnici i bolničko osoblje. S druge strane, imamo informacije da su u bolnici bile oružane snage koje su se preobukle u bolesnike. I sada ovi protokoli koji su predani mogu rasvijetliti što je tu istina, koliko je bilo stvarnih bolesnika, a koliko vojnika. Jer, oni koji nisu u tim protokolima, zapravo su preobučeni vojnici." Nikako ne treba zaboraviti da je te riječi izgovorio bivši ratni (!) liječnik i ministar u zločinačkoj vladi Milana Babića (osuđen je kao vođa "zločinačkog pothvata" u kojem je, dakle, sudjelovao i HDZ-ov Voja) koji bi morao dobro poznavati izričaj i duh ženevskih konvencija o bolnicama, bolesnicima, ranjenicima i ratnim zarobljenicima. Umjesto pijeteta prema žrtvama strašnoga zločina, umjesto prešutne solidarizacije sa srbijanskom isprikom za te strašne zločine, Stanimirović poručuje: Tadić vam nije donio "protokole" da vam omogući istraživanje povijesti stradanja ranjenika i bolesnika u Vukovaru. On vam je donio kukavičje jaje koji će "nama" (vukovarskim i hrvatskim Srbima) omogućiti nepobitne dokaze da su u bolnici bili "preobučeni vojnici", da je bolnica bila "posljednje ustaško uporište" (kako je Stanimirović tvrdio 1991. i 1993.). Još je strašnija implicitna poruka njegovih riječi: "preobučeni vojnici" zaslužili su ono što ih je snašlo.
Protokoli srpskih mudraca
Mit o odgovornosti Hrvata i Hrvatske za raspad Jugoslavije i početak rata jedan je od najsnažnijih suvremenih post-jugoslavenskih srpskih i srbijanskih mitova. Argumente u korist toga mita pokušao je u Politici ponuditi i sam Stanimirović: "Josipović je prvi put (u Vukovaru) javno rekao da su ubijani i srpski civili i da je u uklanjanju posmrtnih ostataka asistirala i sudjelovala država. Njih dvojica (Tadić i Josipović) s premijerkom Jadrankom Kosor primili su i delegaciju Srba čiji su najmiliji ubijeni prije početka ratnih operacija na tom području. To je vrlo značajno kad se razgovara o tome kako je počeo rat u Vukovaru, jer je do sada uvijek rečeno da su Srbi počeli taj rat, što ne stoji." Taj "početak rata" u Hrvatskoj dogodio se u kasno proljeće 1990. godine razoružavanjem teritorijalne obrane (čitaj Hrvata) i naoružavanjem Srba, nastavljen je "balvan revolucijom" (u kolovozu te godine), a agresija JNA i srpskih paravojnih postrojbi na našu zemlju počela je u prvim mjesecima 1991. godine. Okupacija Hrvatske dogodila se u svibnju 1991. kad je JNA zauzela fantomske granice Velike Srbije pod izlikom "razdvajanja sukobljenih strana". Teza da "Srbi nisu počeli rat", koju ponovno oživljava jedan od velikosrpskih psihijatara (druga su "slavna" dvojica dr. Jovan Rašković i dr. Radovan Karadžić) i masovno-psiholoških kovača ratne psihoze, poznati je psihološki fenomen "poricanja krivnje", koji se susreće u svim agresivnim i genocidnim pokretima kakav je bio "združeni zločinački pothvat" Slobodana Miloševića, JNA i prečanskih Srba od 1986. do 1995. godine.
Zajednički udžbenici "istorije"
Općenito se može kazati da je intervju dr. Vojislava Stanimirovića beogradskoj Politici došao u pravo vrijeme i da je objavljen u prikladnim medijima. Naime, val "pomirbene euforije", koji su zajednički proizvodili "dragi prijatelji" Tadić i Josipović, zaprijetio nam je različitim civilizacijskim površnostima i nepromišljenostima. Jedan od najnaivnijih "projekata", koji je u zamecima izronio iz te euforije, poznata je ideja Borisa Tadića o zajedničkim "udžbenicima istorije" na kojima bi trebali zajednički raditi srbijanski, hrvatski i srpski autori. Tu je ideju najjasnije artikulirao za vrijeme jednog ranijeg susreta s našim Predsjednikom: "Hrvati i Srbi jednoga će dana imati zajednički udžbenik povijesti. Bit će to poruka svim nevjernim Tomama da možemo imati zajedničku budućnost. U tom udžbeniku će pisati da smo nas dvojica počeli rješavanje naših zajedničkih problema, a da su ih vlade Hrvatske i Srbije riješile." (izjava u Bačkom Monoštoru, 16. 4. 2010.). Nakon javnih izjava Stanimirovića, Leskovca, Uzelca i Pupovca lako je zamisliti kako bi trebao izgledati - kad je Vukovar u pitanju – Tadićev i Josipovićev zajednički udžbenik.
Paralene povijesti
U doba postmoderne postojanje "zajedničkih udžbenika" općenito se može smatrati zastarjelom idejom. Naime, kao što se "kauboji" (američki doseljenici) i "indijanci" (starosjedilačka plemena), ili Englezi i Irci, nikada neće moći dogovoriti oko jedinstvene ili zajedničke povijesne istine o ratovima koje su vodili, tako ne postoji mogućnost, ni potreba, za stvaranjem novih srpsko-hrvatskih zajedničkih istina. Danas, u doba postmoderne, postoji dovoljno istraživačkog i nakladničkog prostora – tiskarskog i digitalnog - za postojanje i dobrosusjedsko življenje različitih ratnih, velikih i malih priča i naracija. Osobno me Stanimirovićeve "istine" o početku i viđenju rata u Vukovaru i drugdje – u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini – ne ljute i ne brinu. On je naprosto bio na pogrešnoj, gubitničkoj i zločinačkoj, Miloševićevoj i JNA strani. Ratovi su strašna, užasna iskustva i ljudi koji u njima sudjeluju naprosto ne mogu prihvatiti (najveći broj ljudi) činjenicu da su jednostavno izabrali pogrešnu stranu, da su se borili za ciljeve koji nisu mogli biti ostvareni i koji su ih odveli na put zločina. Srbi i Srbija izgubli su na kraju 20. stoljeća sve osvajačke ratove koje su započeli. S tom se činjenicom godinama, a možda i desetljećima, neće moći pomiriti, kao što se ni gubitnici Drugoga svjetskoga rata - ustaše, domobrani, četnici i ini – ni danas ne mogu pomiriti s činjenicom da su poraženi i da su bili na pogrešnoj strani povijesti.
Stanimirovićeva zlokobna tajna
Tvrdnja dr. Vojislava Stanimirovića kako bi bolnički "protokoli" koje je Boris Tadić donio sa sobom u Vukovar mogli potvrditi njegovu pretpostavku da su se u vukovarskoj bolnici skrivali u bolesnike "preobučeni vojnici" ima također – svjesnu i podsvjesnu – prapovijest. Naime, potpisan kao prim. dr. Vojislav Stanimirović, autor tvrdnje o "preobučenim vojnicima" objavio je u listu "Vojska Krajine" br. 7-8 1993. godine članak "Obnova zdravstvenih ustanova u Vukovaru 1991. - 1993." Na početku članka napisao je retke koje bi svaki od njegovih kolega psihijatara lako povezao s njegovim današnjim razmišljanjem: "18. novembra 1991. oslobođena je bolnica u gradu na Vuki, poslednjem ustaškom uporištu. Mesec i po dana kasnije rođena je u njoj prva beba, početkom marta Trudbenik osposobljava Hitnu medicinsku pomoć, a šest meseci kasnije počinje sanaciju kompletne zgrade 'nove bolnice'. Za dve godine osposobljeno je oko 70 odsto kapaciteta i oko 250 ležajeva, a vrednost radova je oko 5,5 miliona maraka." Doktor Vojislav zapravo se nada da će u "protokolima", koje je u Vukovar donio Boris Tadić nakon devetnaest godina, pronaći potvrdu za svoja davna uvjerenja i tvrdnje da vukovarska bolnica 1991. godine uopće nije bila bolnica, već – "ustaško uporište". Upravo zbog te demonske predrasude koja je možda stajala života nekog od nesretnika i nesretnica koje su "osloboditelji" zatekli u bolnici, i masakrirali na Ovčari ili negdje drugdje, riječima i (ne) djelima prim. dr. Vojislava Stanimirovića hitno bi se moralo pozabaviti državno odvjetništvo. A što se tiče "poklona" koje, s vremena na vrijeme, Boris Tadić donese u Hrvatsku, na tragu poznate izreke "Timeo Danaos et dona ferentas" mogli bismo zaključiti: "Boj’ se Tadića (Srba) i kad darove nose." Ispada, nekako, da povijesti bolesti nije donio kao bi pomogao otkriću istine o žrtvama rata i zločina, već da bi dokazao Stanimirovićevu "istinu" o "ustaškom uporištu". Naknadno se postavlja i pitanje kakvu je poruku želio poslati 19. srpnja 2010. godine kad je u beogradskom uredu Fonda za humanitarno pravo od svih opljačkanih kulturnih dobara iz Hrvatske našem Predsjedniku uručio samo jednu umjetninu: ikonu Bogorodice ukradenu i odnesenu iz crkve svetoga Dimitrija u Dalju (predgrađu Osijeka). Oraspoložen i nadahnut tom gestom dr. Ivo Josipović zavjetovao se na sasvim konkretne hrvatske darove: poticanje povratka odbjeglih Srba, vraćanje stanarskih prava, obnovu imovine, isplatu neisplaćenih mirovina i priznavanje radnoga staža.
Umjesto zaključka
Govoreći u Petom danu HTV-a o dolasku, priznavanju zločina, poklonu žrtvama i traženju isprike od preživjelih, ukazao sam na propuste koje je učinio Boris Tadić: nije se ispričao gradu Vukovaru i Vukovarcima, nije priznao zločine koji su prethodili zločinima razaranja Grada i ubojstvima njegovih građana – zločin protiv mira i zločin agresije, nije obećao uhićenje Gorana Hadžića i Ratka Mladića. Nakon svih tih i inih propusta intervju Stanimirovića u Politici logična je posljedica. Ili, kako je u tekstu "Glumci u Vukovaru" napisala književnica Vedrana Rudan: "Civilizirani muškarci (Tadić i Josipović) koji se smiješe poručuju nam da i mi moramo biti civilizirani, zaboraviti na mrtvu djecu, pobijene očeve, silovane majke, bake bačene u bunar, spaljene kuće, zaklane muževe, samo luđaci pamte dovijeka." (Nacional, 9. 11. 2010.). Nadam se da je u krivu: neće tek "luđaci" pamtiti dovijeka.
|
