Tijek i sadržaj saborske rasprave 27. listopada 2010. koja je "brutto" (s prekidima) trajala oko 15 sati (od 9.30 do 24.00 sata) hrvatske su stranačke kaste (pogrešno ih se naziva elitama) - pozicijske i opozicijske – demistificirane, ogoljene do kraja. Ta je, za javnost, užasno duga, frustrirajuća rasprava, pokazala svu oskudicu i bijedu zakonodavne i izvršne vlasti: vladajuće i oporbene. Nepuni tjedan dana nakon što su javni istupi predsjednice Ustavnoga suda dr. Jasne Omejec pokazali kako se ta institucija ponaša kao slavohlepno derište, a ne kao tijelo koje štiti Ustav i ustoličuje predsjednika Republike, poprište hrvatske nacionalne drame preselilo se u Sabor. Treba podsjetiti da su toga dana u Saboru sjedili svi nositelji najviše zakonodavne i izvršne vlasti u zemlji, ali i najveći broj onih koji će tu vlast obnašati u razdoblju 2012. – 2016. godine. Dakle, sadašnja predsjednica VRH-a Jadranka Kosor i njene ministrice i ministri, ali i vjerojatni budući predsjednik VRH-a Zoran Milanović i većina njegovih ministrica i ministara.
Saborska svađa umjesto pozitivne politike
U situaciji kad je svakome bilo jasno da su šanse 58 potpisnika zahtjeva za smjenom Jadranke Kosor i njene Vlade (potpisi su stavljeni iza kratkog dokumenta pod naslovom "Prijedlog za pokretanje pitanja povjerenja predsjednici Vlade Republike Hrvatske Jadranki Kosor") jednaki nuli, svaki bi razuman čovjek očekivao da će oporbene stranke i zastupnici osmisliti strategiju saborskoga ponašanja i raspravljanja koja će im osigurati druge pobjede: stjecanje povjerenja javnosti i budućih birača u sposobnost i pripremljenost budućeg VRH-a da narod i zemlju izbave iz dužničkog ropstva i da općenito prakticiraju ono što se naziva "dobrom vladavinom". Da tome neće biti tako pokazao je sadržaj spomenutog dokumenta, na temelju kojeg se traži izglasavanje nepovjerenja Jadranki K. i njenoj Vladi. Dokument ima samo devet stranica, a pisan je kao ratoborni politički pamflet koji ne nudi nove javne politike, već zaziva svađu. Ne samo što je taj papir zazivao i nudio saborsku svađu, već je na nju upućivao i prijedlog tri "prvoplasirana" političara koji su ponuđeni kao njegovi obrazlagatelji i branitelji: Zorana Milanovića, Milanke Opačić i Slavka Linića. Reda radi, njima su pridodani i staloženi Neven Mimica i Branko Grčić. Tijek rasprave pokazao je da je njihova uloga bila dekorativna, sasvim beznačajna. Dakle, umjesto da se Zoran Milanović Saboru i javnosti predstavi kao vođa oporbe i budući premijer s autoritetom, znanjem i sviješću o težini odgovornosti koja njega i Lijepu našu čeka u godinama apsolutnog dužničkog ropstva i da članovi njegova budućeg kabineta ponude nove razvojne paradigme i javne politike: ekonomsku i razvojnu politiku (dr. Ljubo Jurčić i dr. Branko Grčić), vanjsku politiku (dr. Vesna Pusić), zdravstvenu politiku (dr. Mirando Mrsić ili dr. Rajko Ostojić), znanstvenu i obrazovnu politiku (dr. Gvozden Flego) itd., Zoki je "zadjenuo kavgu". Na njegovu tragu krenuli su retorički bojovnici: Željko Jovanović, Gordan Maras i Ingrid Antičević Marinović.
Izbor retoričke strategije, koja se zapravo svodi na samo jednu tezu (autor joj je dr. Željko Jovanović) - kako je HDZ "kriminalna organizacija" - potpuno je odgovarala HDZ-u, VRH-u i strankama vladajuće koalicije. Sigurni u konačnu glasačku pobjedu (konačni je odnos bio 62 glasa za smjenu Jadranke K., jedan neodlučan i 79 protiv smjene) na kraju su omogućili Vladimiru Šeksu da izvede retorički "kopernikanski" obrat. Nakon višekratno ponovljene tvrdnje Željka Jovanovića kako je HDZ "kriminalna organizacija", za riječ se javio Vladimir Šeks. Najprije je kazao: "Hoćete li da napravimo jednu malu inverziju pa da u vašim istupima napišem da je vrh SDP-a kriminalna organizacija, banda, zločinačka organizacija? Hoćete li vi pristati biti kriminalna organizacija? Jeste li to ili niste?" Zatim je i pojasnio kako to baš i nije banalna teza: "Netočna je i lažna kleveta da je vrh HDZ-a kriminalna organizacija i zbog toga treba razmotriti primjenu članka 129. Ustava RH o djelovanju političkih stranaka. Vrh SDP-a ruši temeljna načela ustavnog poretka, ne priznaje odluke Ustavnog suda i zbog toga bi mogli doći itekako pod udar zakona i zabranu političke stranke SDP-a." Šeks i HDZ tim su postigli krajnju svrhu: sustavni napor SDP-a da raspravu svede na retoričku kriminalizaciju HDZ-a odjednom je zasjenjen radikalnim "zahtjevom" HDZ-a za "zabranom političke stranke SDP-a".
Sporna Milanovićeva emocionalna inteligencija
Shvaćajući (?!), u kasnim večernjim satima, kako je pogrešnom retoričkom strategijom propustio priliku da javnost uvjeri kako ima znanja, volje i sposobnosti za budućeg predsjednika VRH-a, Zoran Milanović oko 21.30 sati uvečer napravio je sudbonosnu pogrešku: javno je pokazao kako isuviše lako plane, izgubi živce, kako mu emocionalna inteligencija nije jača strana. Naime, nakon što je upoznat sa sadržajem pisma podrške koje je glavni tajnik Europske pučke stranke (španjolski član Europskoga parlamenta Antonio López-Istúriz White rođen je 1970., pa je četiri godine mlađi od Zokija) uputio Jadranki Kosor, a u kojem Zorana Milanovića proglašava "nevažnim političarom", budući je premijer sasvim "poludio". Izašao je za saborsku govornicu, bijesan i izbezumljen. Novinar Index.hr-a Tomislav Klauški njegov je izljev nekontroliranog bijesa zorno opisao: "Bilo je je već skoro pola deset. Sažvakani novinari jedva su čekali da napokon završi cjelodnevno mučenje s izglasavanjem nepovjerenja Vladi, kad se s televizora u saborskom kafiću zaorilo nečije bijesno urlanje." Okomio se na nesretnog Španjolca-pučanina: "Vidim bijedno priopćenje bijednika iz Europske pučke stranke. Ono što tamo piše skandalozno je i najbolji je način da se Hrvatima zgadi Europska unija." Glavnog tajnika EPS-a zatim je nazvao "bezveznjakom" i "malim mišem" za kojega je vjerovao da je "otišao u svoju rupu". Njegove riječi, ton i, iznad svega, izraz lica pokazale su kako Zoran Milanović ima ozbiljnih problema s vlastitim ranjenim egom, ali i emocionalnom inteligencijom u cjelini.
Epilog
Nakon svega napisanog može se kazati da je srijeda 27. listopada 2010. vrlo tužan dan u povijesti hrvatske države i demokracije. Tog su dana hrvatske stranačke kaste pale na svim političkim i građanskim ispitima. Ispitima državničke odgovornosti, građanske pristojnosti, intelektualne zrelosti, socijalne osjetljivosti, stručnosti i moralnosti. Dvanaest sati saborske "rasprave" (uzajamnih uvreda, kleveta, poslovničkih igara i trikova, agresivnih i primitivnih polemičkih obračuna, govora mržnje i koječega zlog) ogolili su političare do kraja, pokazujući svu intelektualnu, građansku i moralnu bijedu, dvoličnost i stranačku zaslijepljenost i zarobljenost. Nakon moralnoga pada Ustavnoga suda, saborske većine i manjine, sadašnje i buduće vlade, hrvatski građani sa zebnjom moraju očekivati sljedeće izbore i budućnost. Meni se čini da bi pozitivne automatizme u hrvatskoj politici trenutno mogao pokrenuti samo predsjednik dr. Ivo Josipović. Kako trenutno uživa potporu čak 85 posto građana, trebao bi sazvati "konklavu" stranačkih prvaka i uvjeriti ih kako minimum građanske odgovornosti i poštenja od njih zahtijeva da se dogovore oko novog izbornog zakona koji bi nama građanima omogućio stvarno biranje naših zastupnika, a ne lažno biranje mačaka u vreći, stranačkih podanika i poslušnika koje na liste stavljaju stranački prvaci. One koje smo, kao kastinske gospodare i sluge, imali prilike gledati i slušati u "niskom domu". |
