![]() |
Autor:
Letica Slaven
Datum:
26.04.2011
Objavljeno na:
Slika autor/izvor:
|
Objavi na:
|
Zanimljivo je, ali i zabrinjavajuće, što dosad najradikalniju kritiku lika i djela predsjednika SDP-a Zorana Milanovića nije izrekao neki političar, ili stavotvoritelj, već jedan – u hrvatskima prilikama i razmjerima – poprilično slavni umjetnik. Ugledni talijansko-hrvatski kazališni redatelj Paolo Magelli dao je Jutarnjem listu intervju pod krajnje intrigantnim i provokativnim naslovom: "Dodirna točka s Bandićem? Ni on ni ja ne podnosimo Zorana Milanovića". (J.L., 14. kolovoza 2010.) Prošla su, evo, gotovo tri tjedna, a nitko se nije osvrnuo na ključnu poruku tog intervjua: da je i sljedeći predsjednik VRH-a nedorastao "glavnoj ulozi" u političkoj drami koja nas očekuje već u prvim, ključnim godinama našega punopravnog članstva u Europskoj uniji. Upravo zbog toga pokušat ću odgovoriti na pitanje zašto jedan kazališni redatelj, usto deklarirani ljevičar, ne podnosi predsjednika SDP-a, kojemu najnovija istraživanja javnoga mišljenja predviđaju sigurnu (!) koalicijsku izbornu pobjedu i glavnu (premijersku) ulogu u VRH-u u razdoblju 2012. – 2016. godine?
Mistični "treći put"Pomalo zagonetan i, za hrvatsku ljevicu, ali i za hrvatsko društvo krajnje zabrinjavajući odgovor na to pitanje ponudio je sam Magelli: "Mislim da je on (Zoran Milanović – op. S. L.) jedan juppie, da je u SDP ušao iz osobne koristi." Na pitanje novinara Tomislava Krasneca: "Zašto ne podnosite Milanovića?", redatelj pojašnjava: "Jer je za mene on simbol nekog već ofucanog blairizma." Da bi se doznalo što metafora o "ofucanom blairizmu" znači, Magelliju ne treba postavljati dopunska pitanja. "Između redaka" lako je iščitati da za njega "ofucani blairizam" označava praksu vladavine karakteristične za drugi mandat bivšega britanskog prvog ministra Tonyja Blaira. "Ofucani blairizam" nije, dakle, za Magellija tek površno, isprazno, šminkersko i pozersko traganje i koracanje Tonyja Blaira za mističnim "trećim putem" koji, navodno, istodobno jamči socijalnu pravdu i pohlepno kapitalističko poduzetništvo, već je "perfidna izdaja radničkih, laburističkih interesa": uime i za račun interesa vojno-industrijskoga kompleksa, ratnoga lobija i krupnoga kapitala. "Ofucani blairizam" za Magellija je i površno i neodgovorno ponašanje Blaira u odnosu na Busheve "savezničke" ratove protiv terorizma u Iraku i Afganistanu. Magelli svoj intuitivni, a možda i spoznajno ozbiljno osmišljeni animozitet prema Milanoviću objašnjava odgovarajući na drugo novinarsko pitanje: "Ako je Milanović blairist, što je Bandić, zar je on ljevičar?". Odgovara: "Ne znam što je (Bandić), možda je bandićist. Ja sam u tom trenutku podrške Bandiću želio pokazati neslaganje s ovakvim SDP-om. To je bio znak izostanka jedne alternative. Ja nisam to učinio očekujući Bandićevu pobjedu; znao sam da je to gubitnička varijanta."
Reporterka, ne reformatoricaDanas, kad je svakome iole upućenom jasno da je Jadranka Kosor zapravo nasmijana reporterka recesije, a ne reformatorica dobro osmišljene anti-recesijske i razvojne politike, tragikomična uloga koju je Magelli javno dodijelio budućem predsjedniku VRH-a (Ofucani Blair!) u drugom činu hrvatske recesijske drame (2012. - 2016.), djeluje doista zastrašujuće, gotovo apokaliptično. Njegovu ocjenu nipošto ne treba uzeti olako, jer dobri kazališni redatelji često imaju šesto i sedmo čulo za ispravnu "podjelu uloga", a time i za procjenu dobrih i loših glumaca: u teatru, životu i - politici. Izravni televizijski prijenosi saborskih rasprava daju Magelliju dovoljno materijala za izricanje kvalificirane ocjene o vrijednostima za koje se zalaže Zoran Milanović, njegovim znanjima, govorništvu, uvidima u stanje u hrvatskome gospodarstvu i društvu, vodstvenim sposobnostima i nesposobnostima, komunikacijskim i inim vrlinama i manama, političkoj i emocionalnoj inteligenciji. U uvjetima kad je svakome razumnom jasno da sadašnja Premijerka i njeno cinično, a time i iritantno koalicijsko društvo ne vladaju situacijom, bilo je za očekivati da će se Zoran Milanović u Saboru i javnosti profilirati kao političar i državnik od formata koji zna ponuditi, i nudi, "stvaralačku destrukciju" u odnosu na gospodarsku politiku sadašnje Vlade, koja nas vodi u stanje bezizlaznog dužničkog ropstva, apatije i mogućeg ekonomskog i društvenog sloma.
Kukuriku sloganiU gotovo tri godine saborskoga mandata mogao je, i morao – samostalno (uime SDP-a) i kao ključni čovjek kukuriku koalicije – barem osmisliti i ispuniti sadržajima Josipovićev slogan o "novoj pravednosti". Ta fantomska "nova pravednost" pluta, evo, već gotovo godinu dana hrvatskom javnošću kao kakva metaforička prazna bačva društvene nade, očekujući da joj sam predsjednik Josipović i Zoran Milanović udahnu "dušu": razvojnu viziju, programe i politike koji bi korespondirali sa strahovima i očekivanjima pretežitog dijela glasača koji su, s pravom, bili, i jesu, nezadovoljni, razočarani, pa i ogorčeni "razvojnim" politikama Ivice Račana, Ive Sanadera i Jadranke Kosor. |
|||