Oduvjek me zanimao odgovor na pitanje kako čitatelji, pa i čitavi narodi, izabiru omiljene pisce i pjesnike? Dakako, podjednako je zanimljivo i traganje za odgovorom na pitanje kako i kad ti isti čitatelji i narodi mijenjaju knjževne sklonosti i ukuse, pa odbacuju i zaboravljaju nekad omiljene, potom manje omiljene, ili sasvim zaboravljene pisce i pjesnike? Zašto je u Hrvata, koliko do jučer, kultni pjesnik bio Andrija Kačić Miošić, a kod Nijemaca (i ne samo njih) Johann Wolfgang von Goethe? Zašto Rusi još uvijek vole Jesenjina i Tolstoja, a Hrvati više ne haju za Gundulića? Ali ih, zato, fascinira novi književni fak-izam i faki-nizam? Zašto je, primjerice, legendarnoj ministrici i gimnazijskoj ravnateljici Ljilji Vokić draži jedan gram književnosti Meše Selimovića, nego cijeli opus Miroslava Krleže?
Apologija laži
Povjesničari knjževnosti, siguran sam, znaju teorijske, a možda i empirijske odgovore na ta pitanja, a mene se, kao čitatelju-ovisniku čini da ljudi i narodi biraju pisce i pjesnike koji najbolje izražavaju osjećaje, misli, tjeskobe, nade i ushite, kojima su trenutno nastanjene njihove, pa i naše, duše i srca. Glad i žeđ osobne i narodne duše za ljepotom, ljubavlju, slobodom, pravdom, junaštvom, srećom, skladom, ali, nažalost, i glad i žeđ za bogatstvom, nasiljem, mržnjom, osvetom i krvlju, tjera ljude na izbor riječi i rima koje najlbolje zadovoljavaju tu glad i žeđ. Ako je tomu tako, a može biti da jest, bilo bi zanimljivo vidjeti zašto su naši susjedi Srbi prije tridesetak godina za omiljenog pisca izabrali baš Dobricu Ćosića. Pisca koji je najpoetičnije i najstrasnije riječi napisao o jednoj velikoj ljudskoj mani i teškom, smrtnom grijehu koji desetljećima nastoji promaknuti u srpsku vrhunsku nacionalnu vrlinu: o laži. Iako se poetika i filozofija laži često pojavljeje u Ćosićevom diskursu, najcjelovitije je vjerojatno iskazana u njegovim Deobama: "Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utješimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bijedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno."
Teza po kojoj je laž ključno mjerilo srpskoga domoljublja i dokaz "urođene (srpske) inteligencije", stvaralaštva, maštovitosti i inventivnosti, oduvijek mi se činila krajnje nastranom, da ne kažem užasavajućom i nacionalno ponižavajućom. Da apologija laži nipošto nije bezazlena pokazuju dvije, potpuno različite obiteljske priče o smrti dr. Jovana Raškovića koje sam nedavno pronašao na Internetu. Jednu priču o njegovoj smrti javnosti je ponudila njegova kći dr. Sanda Rašković – Ivić (koja svojom lažnom pričom za smrt svoga oca optužuje - Republiku Hrvatsku), a drugu njegova žena Tanja Rašković (koja istinitom pričom pokazuje da je za smrt njenoga muža odgovoran neki nasilni susjed – srpski ratni veteran). Evo tih priča u cijelosti:
Tanjin smrtopis
Priču Tanje Rašković, udovice autora teze o "ludome narodu", vjerno je prenio prijatelj pokojnoga psihijatra Dragan Tanasić u članku "Zaboravljeni testament Jovana Raškovića", objavljenom u Profilu br. 53, danas dostupnom npr. na adresi: http://forum.vidovdan.org/viewtopic.php?f=2&t=521
Evo dijela članka u kojem govori o Jovanovoj smrti: "Dva sata kasnije javio mi se telefonom jedan - znanik: 'Jesi li slušao vesti?' Nisam, zašto? Pa, umro je Jovan Rašković!' Pošto sam se oporavio od prvog šoka, pozvao sam Tanju. Ona mi je, ukratko, ispričala da je Jova umro posle neprijatnog razgovora sa jednim novodoseljenim komšijom, komandantom specijalne jedinice, koji se nedavno vratio sa Kosova. Stanovao je iznad njih, i vršeći nekakve prepravke u svom stanu, isključio je vodu u celoj zgradi. Zbog velike žege i lekova, Jova se pojačano znojio... Ne mogavši da se okupa dva dana, onako hrom, popeo se gore, da komšiji objasni da je teško bolestan, i da ga najljubaznije zamoli da slavinu odvrne, bar privremeno, samo da se spere i ranu očisti od znoja. Čim ga je Jova oslovio rečju – 'susjede', on je počeo da se dernja, da ga psuje i naziva ustašom. Pretio je i da će ga ubiti! Zapanjen i preplašen, Jova je jedva sišao niz stepenište. Za njim je išao komšija, nastavljajući da mu preti: 'Ako se ikada još usudiš da me uznemiriš, premlatiću te!' Sklonio se u spavaću sobu, a Tanja je ostala kraj vrata da sluša pretnje razjarenog komandanta. Onda je čula tup udarac u spavaćoj sobi, pomislila da je neki teži predmet pao na pod. Kad se komšija, najzad, vratio u svoj stan, pošla je u spavaću sobu da vidi kako je Jovi. Preneražena zatekla ga je na podu, sa ustima punim pene. Umro je od edema pluća. Pozvala je odmah hitnu pomoć i objasnila šta se desilo. Ni posle 20 minuta niko se nije pojavljivao!? Onda je pozvala Božicu Ćosić, i tek na njenu intervenciju, stigla je ekipa hitne pomoći. Pogledali su ga kratko, prokontrolisali puls i konstatovali - smrt. I krenuli ka izlaznim vratima. Tada je Tanja zavapila. 'Pa molim Vas, i on i ja smo vaše kolege. Pomozite mi bar da ga podignemo sa poda i stavimo na ležaj.' Nevoljno su to učinili i brzo se udaljili iz stana."
Sandin smrtopis
Za razliku od majke, koja je, nema nikakve sumnje, istinito ispričala priču o smrti svoga nesretnoga muža, njegova kći dr. Sanda Rašković – Ivić, očito nadahnuta Ćosićevim tezama kako su različite laži mjerilo srpskoga domoljublja, urođene inteligencije, stvaralaštva, maštovitosti i inventivnosti, novinaru Jovanu Kesaru ispričala je potpuno drukčiju verziju o smrti oca (priča je objavljena u feljtonu "Jovan Rašković" u beogradskim Večernjim novostima, a može se pročitati na:
www.krajinaforce.com/dokumenti/jovan_raskovic.pdf
Evo te priče: "Oko šest časova po podne pozvonio je telefon - kaže Sanda. - Neki čovek iz Hrvatske javio mu je da ga Vojni sud u Splitu tereti za ratne zločine i traži kaznu od 15 godina robije. Moja majka, koja je bila u drugoj sobi, čula je da Jovan teško diše. Ušla je kod njega i upitala: 'Kako se osećaš? Da pozovem Hitnu pomoć?' 'Ne - rekao je moj otac. 'Nemoj nikog da zoveš, ja umirem. Gotovo je i tako i tako.' Srce mu je prestalo da kuca tog popodneva u 6.20.' Na pitanje da li je Jovan Raškovic bolovao od srca, njegova ćerka kaže: 'On je imao visok pritisak i neke promene na srcu, ali mu to apsolutno nije ugrožavalo život. S takvim srcem mogao je još dugo da živi. Mog oca ubilo je nešto drugo. Ta apsurdna optužba za ratni zločin bila je, verujem, kap koja je prelila čašu. To, jednostavno, nije mogao da podnese. Nije mogao da veruje da ljudska mržnja, zloba i zaslepljenost mogu biti toliko jaki. Pa, on je celog života, kao čovek i lekar, pomagao
drugima. U pitanju su ne stotine, nego hiljade ljudi. I nikad nije gledao ko je kakve vere i nacionalnosti i koliko mu je dubok džep.' Jednom ste izjavili da je vaš otac jednostavno presvisnuo... 'U smrtovnici piše da mu je otkazalo srce, a on je presvisnuo od tuge i očaja što nije uspeo da zaustavi rat u koji se, kao što znamo, polazi s muzikom i pesmom a iz njega vraća s jaukom i suzama. Srce moga oca bilo je predobro za ovaj svet'."
Intelektualna "obdukcija"
Nije teško dokazati kako je Raškovićeva udovica Tanja ispričala surovu i golu istinu, a njegova kći jednu veliku "domoljubnu, inteligentnu, kreativnu i inventivnu" laž!
Jovan Rašković nije, kako je lažno "svjedočila" njegova kći, umro nakon što mu je "neki čovek iz Hrvatske" javio da ga "Vojni sud iz Splita tereti za ratne zločine i traži kaznu od 15 godina robije". Umro je znatno kasnije zbog razloga koji je precizno objasnila njegova udovica. Da je tomu tako pokazuje činjenica da je njegov odgovor na "splitsku tužbu" posthumno u cjelini tiskan u NIN-u, iz čega je jasno da ga srce "koje je bilo predobro za ovaj svet" nije izdalo zbog "nepravde" koje mu je nanijelo hrvatsko pravosuđe, već zbog agresije nekog kapetana srpskih specijalnih postrojbi koje su ratovale na Kosovu, a vjerojatno i drugdje. Suštinski i metaforički: "pao" je od srpske, a ne od hrvatske ruke!
Fascinacija, koju je pokojni Jovan imao prema svom "duhovnom ocu" Dobrici Ćosiću, očigledno se prenijela i na njegovu kći. Sada se mora suočiti s poznatom "hrvatskom" poslovicom "U laži su kratke noge". Što se, pak, izbora omiljenih i obožavanih pisaca i pjesnika tiče, za budućnost je Srbije i srpske kulture da – promijene ukus. Umjesto pisaca i pjesnika "glasnika apokalipse", tipa Dobrice Ćosića, Radovana Karadžića, Matije Bečkovića, Rajka Noge, Slobodana Selenića, postoji u Srbiji i druga, europska, prosvjetiteljska tradicija koju utjelovljuju, primjerice, Danilo Kiš, Mirko Kovač, Filip David i mnogi drugi. Narod koji bira pogrešne pjesnike i pisce (to dakako vrijedi i za nas Hrvate) teško će prepoznati rukopis Sotone, Zloga, u "slavnim" stihovima genocidnog (prema novoj optužnici Haaškoga suda) zločinca Radovana Karadžića:
"Rođen sam da živim bez groba,
ovo božansko tijelo umrijeti neće.
Ono nije rođeno samo da miriši cvijeće,
već i da pali vatre, ubija i sve vrati u prah."
|
