Stari su Grci vjerovali da kroz Had, podzemni ("neviđeni") svijet, protječe čak šest rijeka: rijeka boli (Aheront), rijeka jadikovanja (Kokit), rijeka sjećanja (Mnemozina), rijeka mržnje (Stiks), rijeka vatre (Flegeton) i rijeka zaborava (Leta). Rijeka mržnje, Stiks, u grčkoj je mitologiji granična rijeka koja dijeli gornji (živi) od donjeg (mrtvoga) svijeta: svijeta kojim lutaju mrtve, izgubljene duše, "poput šišmiša", bez radosti, zemaljske slave i bez tuge. Tako je, nihilistički i bez ikakvih iluzija, sudbinu mrtvih duša, čak i onih koje su pripadale najslavnijim ratnicima, poput Ahileja, opjevao Homer u Odiseji.
Ljubav i zaborav
Ako, makar na trenutak, u metaforičkoj mašti, Had "preselimo" iz podzemlja drevne Atene u podzemlje poznatoga beogradskog parka i tvrđave Kalemegdana, u kojoj je srbijanski predsjednik Boris Tadić 19. srpnja 2010. upriličio "večeru za izabrani krug hrvatskih i srpskih umjetnika" (uglavnom su to bili pjevači lakih nota, novinari, pisci i tamburaši), vrlo brzo ćemo zaključiti da u srbijanskom Podzemnom svijetu te večeri nije teklo šest, već samo dvije rijeke: Leta, rijeka zaborava i YU-nostalgija, rijeka pozitivnih, drugarskih i prijateljskih sjećanja uzvanika na bivšu zemlju. Da će biti tako dalo se zaključiti već po uvertiri u okviru koje je srbijanski predsjednik, nakon posjeta jednoj beogradskoj knjižari, svome hrvatskome kolegi za dar izabrao knjigu "Leksikon YU mitologije", uz posvetu: "Ivi, prijateljski, Boris". Naš mu je predsjednik uzvratio darom koji je iskazivao potrebu i pravo Hrvata na sjećanje: uručio mu je knjigu "Ništa lažno" svoga savjetnika, sudionika Domovinskoga rata i žrtve srpskih sabirnih logora Predraga Matića Freda. Nakon toga, svi su se sudionici napili vode iz srbijanske Leti: rijeke koja grozničavo treba, traži i na kraju zahtijeva zaborav svesrpskih zala. Njihov je moto: zaboravimo sve, da bismo se ponovno "voleli"!
Vrhunska politička pornografija
Sve što je uslijedilo bio je, zapravo, nekritički glazbeni i retorički festival YU nostalgije u kojemu su, kao "prijatelji i partneri" sudjelovali svi, srećom malobrojni, sudionici: Hrvati, Jugoslaveni, Jugosloveni i Srbi. Poznati novinar i pisac političkih bajki Mladen Pleše u Jutarnjem listu (21. srpnja 2010.) detaljno je opisao tu čarobnu večer, punu pozitivnih emocija i sjećanja, nekritičnih komplimenta, biranih jela i pića, tamburaša i suza radosnica u dvostraničnom tekstu pod naslovom: "Tadić naručio 'Velu luku' i zapjevao". Vrhunac političke pornografije i samohvale sažeo je u opis jedne anegdote. Da bi pokazao kako su Srbi pasionirani i oduševljeni čitatelji Jutarnjeg lista (kojem je on glavni urednik) navodi riječi koje mu je uputila stanovita Gorica Mojović, zadužena za kulturu u Tadićevoj Demokratskoj stranci: "Toliko sam bila dirnuta kad sam u subotu u Jutranjem pročitala tekst pod naslovom 'Dubrovačke ljetne igre može spasiti samo Jugoslavensko dramsko pozorište'. Bila sam zaista oduševljena i zahvaljujem vam što ste me toliko razveselili."
Drugarstvo i prijateljstvo
Jutarnji list, očito je po reportaži Mladena Plešea, postaje tako list za uveseljavanje srbijanskih političara i kulturnih trudbenika, koji još uvijek, kao uostalom i 1991. godine, vjeruju da mogu "spasiti" Dubrovnik ili barem nešto u Dubrovniku. Oživljavanje apokaliptične ideje da nas Srbi mogu "spasiti" (hrvatski turizam, naše "putovanje" u EU, Dubrovačke ljetne igre i što još ne) postala je uredničkim sloganom i motom nakladnika EPH koji medijsko tržište ima i širi na "ostatku Jugoslavije". Večer u kojoj su sva negativna sjećanja, sva zla i zločini, sve patnje i stradanja koje su Srbi nanijeli nama i Bošnjacima, potpuno izbrisana. Bilo je to vidljivo i po riječima koje je Boris Tadić izgovorio nakon što mu je satiričar Ante Tomić "prenio" pozdrave hrvatskoga redatelja Rajka Grlića. Tadić je uzvratio: "Rajko je moj veliki prijatelj i vrlo važan čovjek u mom životu. Puno smo vremena proveli zajedno na Jadranu. Naši su očevi bili odlični drugovi i sjajni filozofi." Dakako, nije spomenuo da je među njima postojala i "sitna" razlika: Borisov je otac gorljivo podržavao, a Rajkov podjednako strasno osporavao velikosrpski projekt Slobodana Miloševića i vodstva JNA! Da idilična slika o novom, neporočnom i velikom drugarstvu i prijateljstvu Ive i Borisa, i nas, njihovih "podanika", ima malo veze sa suvremenom poviješću i sadašnjošću, na diskretan je način otkrio novinar portala index.hr Zvonko Alač. Nakon što je Boris Tadić, s puno pompe i patetike, svom "kolegi" vratio ikonu Svete Bogorodice, koju su četničke snage "odnijele" (zapravo opljačkale) iz crkve sv. Dimitrija u Dalju (osječkom prigradskom naselju), Zvonko Alač je osjetio potrebu ispričati potresnu priču o mračnim tajnama koje čuva ta hrvatska pravoslavna Sveta Bogorodica. Ta je priča toliko važna kao antipod kalemegdanskoj političkoj laži i tamošnjem derneku o "drugarstvu i prijateljstvu", da ju je vrijedno u cjelini citirati upravo na ovom portalu.
Povijest "vraćene" ikone
"Što se dogodilo u Dalju 19 godina prije povratka ikone? Prvoga kolovoza 1991., u ranim jutarnjim satima, pobunjenici su uz pomoć JNA (koja se napadom topništvom na postaju hrvatske policije prvi put u sukobu otvoreno svrstala na srpsku stranu) žestoko napali policajce, gardiste i pripadnike Civilne zaštite koji su se nalazili u zgradi policije, tražeći njihovu predaju. Nakon gotovo desetosatne opsade - pucanja po okruženoj zgradi, čak i iz tenkova - postaja je zauzeta i svi koji nisu ubijeni u opsadi, likvidirani su odmah potom, i to 20 policajaca, 15 pripadnika Zbora narodne garde i četiri člana Civilne zaštite, koji su i izmasakrirani. Po broju žrtava to je veći srpski zločin od onog u Borovu Selu i neznatno manje gnjusan od Škabrnje. Bitno je naglasiti da su pripadnici hrvatskih snaga nadmoćnim snagama okruženi u zgradi, masakrirani i likvidirani, ne u borbi ili u napadu na 'nejač'. Rijetki predstavnici hrvatske vlasti (na obljetnice u Dalj redovno se šalju izaslanici, zamjenici i tajnici), pa ni predsjedik Tadić, sigurno ne znaju ni za sramnu ulogu Srpske pravoslavne crkve u događajima nakon masakra u Dalju. Veliki 'mirotvorac' patrijarh Pavle slavio je 'oslobođenje' sjedišta Osječkopoljske i baranjske eparhije u koje je neposredno nakon daljskog masakra postavio vladiku Lukijana, još jednog crkvenog velikodostojnika koji je u ratno nevrijeme ovako širio ekumenski duh: 'Sve zemlje u kojima žive Srbi moraju biti u sustavu srpske države i mora da se što pre oslobodi Vukovar zato što treba da nam bude administrativni, kulturni i duhovni centar'. Tadićev potez je stoga neukusan, kao što je neukusno da se mjesto poznato po devet zarobljeničkih logora JNA i srpske milicije, kroz koje je od tog kolovoza pa sve do nakon pada Vukovara prošlo više od tisuću zarobljenika koji su trpjeli najstrašnija poniženja i mučenja, koja njih 50 nije preživjelo, povratom jedne pišljive ikone lažno predstavlja kao simbol pomirbe i normalizacije, jer, naravno, nitko nema pojma o tome što se '91. događalo u Dalju, a oni koji znaju 'umanjuju štetu'. Zato, predsjedniče Tadiću, kad dođete u Vukovar, umjesto šarenih ogledalaca i simbola, donesite nam jedno drugo 'kulturno dobro' koje pripada Hrvatskoj, recimo Gorana Hadžića."
Pravo na sjećanje
Citirane riječi pružaju nam nadu kako filozofija, politika i laka glazba zaborava, koje je blagovalo birano društvo na Kelemegdanu, neće postati službenom hrvatskom vanjskom i unutarnjom politikom. Naime, svakom je razumnom jasno zašto Srbijanci i Srbi žele mokrom spužvom prebrisati svoju, kao i susjedne prošlosti od 1986. (od Memoranduma SANU i uspona Slobodana Miloševića na vlast) do 1995. (genocid u Srebrenici i kukavički poraz u Oluji), ali nikom normalnom ne može biti svejedno kad strategiju općeg zaborava propagira i slavi i "izabrani krug hrvatskih umjetnika". I to u društvu hrvatskoga predsjednika Republike koji je, srećom, srbijanskom predsjedniku podario knjigu koja može biti slogan za hrvatski odnos prema suvremenoj hrvatskoj i srpskoj prošlosti: "Ništa lažno".
|
