Letica Slaven

26.04.2011

Velečasni Zlatko Sudac

Tweet

 

 

Njemačka kancelarka Angela Merkel i predsjednik Europske komisije (čitaj: vlade) José Manuel Barroso stigli su u Toronto s nakanom da Baracka Obamu i svoje azijske kolege (posebice Japance, Koreance, Indijce i Kineze) nagovore da se protiv recesije i dužničke krize bore nemilosrdnom "proračunskom giljotinom": smanjenjem proračunskih izdataka i prakse stalnog zaduživanja stanovništva i država. Na drugoj strani Atlantika, Barack Obama i Amerikanci u Toronto su stigli s patološkim strahom od mogućnosti povratka Velike depresije iz 1929. godine. Ta je depresija uvjetovala pad proizvodnje i trgovine te alarmantan porast nezaposlenosti. Rezultat nije bila samo ekonomska, već i ljudska i nacionalna depresija koja je pet godina paralizirala život i proširila zarazno beznađe, ovjekovječeno u filmu Sydneya Pollacka "I konje ubijaju, zar ne", snimljenome prema romanu Horacea McCoya. Dok se, dakle, Europa protiv recesije bori opsesivnom budžetskom štednjom i zastrašivanjem vlastitoga stanovništva - od mogućeg sloma Monetrane unije, pa i same Europske unije, zbog "svinjarija" koje su joj priredile takozvane PIIGS zemlje (Portugal, Irska, Island, Grčka i Španjolska) - Barack Obama i Amerika protiv nje se bore državnom pomoći financijskom sektoru i gospodarstvu. I – nadom. Obamini slogani "Nada" i "Da, mi to možemo!" pripadaju najboljoj tradiciji pozitivnog i optimističnog nošenja Amerikanaca sa svim nevoljama. Tradiciji koju je u ekonomskoj politici započeo njegov dični prethodnik Franklin D. Roosevelt, koji je u svom nastupnom govoru 1933. godine izrekao jednu od najčešće citiranih rečenica u političkoj i ekonomskoj povijesti SAD-a: "Jedino čega se moramo bojati jest sâm strah." Dakako, ne podržavaju svi ekonomisti Obaminu borbu protiv recesije koja se temelji na filozofiji državnog intervencionizma i političkog optimizma. Na njegovoj je strani, primjerice, nobelovac Paul Krugman, a protiv podjednako slavan ekonomski mag i negdašnji promašeni savjetnik Ante Markovića Jeffrey Sachs. 

 

Ako se iz tih globalnih visina i širina vratimo u Lijepu, a Tužnu i Preplašenu našu, nije nam teško zaključiti da se vladavina u njoj, već punih stotinu godina, zasniva na korištenju ljudskih i nacionalnih strahova. Kako ne želim odlaziti u daleku prošlost, zadržat ću se tek na prošlom tjednu u kojem je Jadranka Kosor najavila kako u proračunu nema para da bi ostvarila volju i zahtjeve naroda za referendumom. Ministar Ivan Šuker, prema pisanju Globusa, izrazio je bojazan da već u jesen neće biti para za isplatu mirovina. Da je to vrlo blizu tužnoj istini o praznoj državnoj riznici najavile su i riječi same Premijerke: "Bolje isplatiti manje plaće i mirovine nego ne isplatiti ništa". 
Sve u svemu, umjesto da, kao Barack Obama, oko sebe šire pozitivno mišljenje i djelovanje, zarazan optimizam, nadu i ufanje, hrvatski političari, novinari i sindikalne vođe šire beznađe i strah. Poduzetnici se plaše nelikvidnosti, skupe nezajažljive države i nedostižnih kredita, ali i stvarnog i metaforičkog Remetinca. Branitelji se plaše Haaga i DORH-a. Umirovljenici se plaše najavljenog gubitka mirovine i bolesti, jer je pristup zdravstvu otežan, pa i mukotrpan. Mladi, zaposleni i nezaposleni, plaše se besposlice i budućnosti u cjelini. Stranački aktivisti plaše se stranačkih vođa. Političari se plaše svakog činovnika Haaškoga suda, MMF-a i Europske unije koji nam navrati u pohode, držeći nam predavanja kako smo "ostvarili napredak, ali je još ostalo puno toga za učiniti". I sve tako dalje. 

 

Kako na hrvatskom političkom "tržištu" i obzoru trenutno ne vidim nekog političara koji bi narodu ponudio slobodu od straha i nadu koja bi nas oslobodila i spasila preostaje mi još jednom podsjetiti na  moj omiljeni citat o prividu straha genijalnog Ive Andrića, iz Travničke kronike: "Tada su nastupila ona vremena u kojima svatko nastoji biti malen i nevidljiv, svatko traži zaklon i skrovište, tako da se tada u čaršiji govorilo da  'i mišja rupa vrijedi tisuću dukata'. Strah je legao na Travnik kao magla i potisnuo sve što diše i misli. To je bio onaj veliki strah, nevidljiv i nemjerljiv, ali svemoćan, koji s vremena na vrijeme nailazi na ljudske zajednice i povije ili pootkida sve glave. Tada mnogi ljudi, obnevidjeli i zaluđeni, zaborave da postoji razum i hrabrost i da sve u životu prolazi i da život ljudski, kao i svaka druga stvar, ima svoju vrijednost, ali da ta vrijednost nije neograničena. I tako, prevareni trenutnom magijom straha, plaćaju svoj goli život mnogo skuplje nego što on vrijedi, čine podla i niska djela, ponižavaju se i sramote, a kad trenutak straha prođe, oni vide da su taj svoj život otkupili po suviše visokoj cijeni, ili čak da nisu bili ugroženi, nego su samo podlegli neodoljivoj varci straha."
Strah je, mislio je i pisao Ivo Andrić - koji ni sam nije bio imun na strah, jer živio je u epohi satrapskih ideologija i režima – veliki privid, ali i veliko ekonomsko, političko, nacionalno i kulturno zlo. Bez ostatka se s njim slažem, a ne slažem se s praksom vladavine zasnovane na strahu, koja nije nestala nestankom komunizma i ratne opasnosti.