Čovječanstvo se nalazi u najdramatičnijem, može se reći sudbinskom razdoblju svoje povijesti, jer je čovjekov um stvorio sredstva za homocid, ekocid i globocid, a povijesno iskustvo potvrđuje da je sva dosadašnja sredstva razaranja koja je izumio, čovjek na kraju i upotrijebio. Dolazi li ubrzo sudnji dan? Bliži li se vrijeme apokalipse? Postoji li alternativa sudnjem danu i samouništenju čovjeka - koji je razvojem znanosti, tehnike i tehnologije stekao sposobnost, moć i sredstva za samouništenje? Usporedno s procesom destrukcije i tendencijom samouništenja svijeta i čovjeka, u suvremenom se svijetu događaju i procesi obnove duhovnosti i traganja za alternativom. Alternativa je u formuliranju i realizaciji novoga doba: doba buđenja ljudske svijesti. Nakon industrijskog doba u prošlosti, i informatičkog doba u sadašnjosti, stvaraju se pretpostavke da se u drugoj polovici 21. stoljeća ostvari novo doba, doba buđenja ljudske svijesti. Dakle, da se stvori svjetski sustav, umjesto na načelu sukoba i eksplotacije na načelu sinergije, u kojem će svaki čovjek i svako društvo djelovati u skladu s cjelinom. Ključno je pitanje je li moguć takav kopernikanski obrat u razvoju čovjeka i društva? Može li čovjek postati čovjeku čovjek, a ne biti vuk, kako je danas?

Izlaz iz krize čovječanstva

Dosadašnji povijesni razvoj temeljio se na sukobu, borbi za opstanak, pobjedi jakih i uništenju slabih, na širenju mržnje i egoizma nasuprot milosrđu i ljubavi, na sustavu u kojem je čovjek drugog čovjeka doživljavao kao neprijatelja i konkurenta kojeg ne samo da treba pobijediti nego i uništiti. Dakle, nije moguć izlaz bez promjene paradigme, nije moguć izlaz u starom svijetu, potrebne su radikalne promjene, treba napustiti koncepciju začahurenog čovjeka, egoističnog čovjeka koji sebe doživljava kao odvojenog i suprotstavljenog drugim ljudima i svijetu. Nova paradigma mora polaziti od čovjeka koji je povezan s drugim ljudima, koji je povezan sa svime što postoji. Potreban je novi pogled na svijet i čovjeka, potrebne su temeljite promjene u svijesti čovjeka ako se želi spriječiti katastrofa. Mnogi znanstvenici i filozofi, politolozi i teolozi tragaju za takvim svijetom. Mnogi alternativu vide u civilizaciji ljubavi, u kršćanskom humanizmu i okretanju čovjeka samome sebi i pronalaženju, i razvijanju,  božanske iskre u svakom čovjeku. U svakom čovjeku postoji božanska iskra, ona je za većinu ljudi skrivena, treba ju otkriti i razvijati. Dakle, novo doba, doba svijesti, bit će doba u kojem će se čovjek okretati svojoj unutrašnjoj svijesti, umjesto da čovjek sve svoje snage usmjerava prema drugim ljudima, ljudi će rješenja tražiti u sebi. Vjera, istinska, duboka i mistična, osobito iskrena molitva i meditacija, put su otkrivanja i jačanja čistog ja, čovjeka svijesti i duhovnosti, umjesto začahurenog egoističnog čovjeka. Vjerski mistici i učitelji, proroci kao istinski obraćenici, opisuju takva stanja svijesti. Albert Einstein je jedan od velikih umova koji je smatrao da je izlaz, koji će osigurati doba nove svijesti, u tome da si svaki čovjek stavi u zadatak da proširi krug ljubavi i suosjećanja na sva živa bića i na cijelu prirodu u svoj njezinoj ljepoti. Dakle, postaje sve jasnije da čovjek mora provesti neke temeljite promjene ako želi otkloniti kolektivnu katastrofu: promjene u načinima samoodnošenja i u zahtjevima koje postavlja spram drugih i spram planeta, promjene u svojoj svijesti i promjene u mjerilima procjenjivanja, vrednovanjima svijeta. Potreban je novi pogled na svijet - holistički, ne eksploatatorski, ekološki prihvatljiv, dugoročan, globalan, miroljubiv, human i surađivački. To piše Peter Russell u sjajnoj knjizi "Buđenje planeta" u kojoj dokazuje da je izlaz iz sadašnjeg svijeta nesinergetskog ponašanja u sinergetskom svjetonazoru i ponašanju. Russell piše: "Prijelaz iz nesinergetskog u sinergetsko društvo zahtijevat će promjene metaparadigme a to pretpostavlja duboki pomak u samoj osnovi našeg sebe. Takva je promjena svijesti postala razvojni imperativ." Pored ove sjajne knjige, koju preporučujem čitateljima, usporedno čitam još dvije izvanredne knjige. Knjigu nadbiskupa Ivana Devčića "Filozofija povijesti i kulture Nikolaja A. Berdjajeva", koju je tiskao Glas Koncila 2010. godine, i knjigu akademika Ivana Supičića "Za univerzalni humanizamm - prema potpunoj čovječnosti", koju je tiskala Kršćanska sadašnjost. Te dvije knjige, svaka na svoj način, nude izlaz iz sadašnje krize čovjeka i čovječanstva, na sličan način kao i Peter Russell. Devčić u svojoj knjizi  argumentirano povezuje misao Berdjajeva sa suvremenim svijetom. Prema Berdjajevu, istinsko stvaralaštvo uvijek je ne samo ljudsko nego i Božansko djelo, rezultat slobode i milosti, bogočovječni čin. Zanimljiv je jedan od zaključaka Devčićeve knjige, citiram: "Kršćanstvo je religija slobode i stvaralaštva, ali kršćani to nisu otkrili nego su moral evanđeoske stvaralačke ljubavi sveli na etiku zakona i poslušnosti, uspijevajući jedino asketskim podvizima sačuvati nutarnju slobodu u odnosu na ovaj svijet i njegove zakone. Zbog toga povijesno kršćanstvo snosi veliku odgovornost za neuspjeh povijesti jer nije ispunilo svoju zadaću i preobrazilo je. Jednom riječju: neotkrivanje i zapostavljanje stvaralaštva najveći je i najteži grijeh povijesnog kršćanstva. A to znači da je potrebna nova kršćanska duhovnost, kako bi kršćanstvo u budućnosti moglo ispuniti zadaću koju mu je Krist namijenio." Kako piše nadbiskup Devčić, Berdjajev je bio uvjeren kako se novi svijet može graditi samo na kršćanskim načelima te je tvrdio da je Krist, u kojem je ljudsko i božansko u skladu,  ujedinjeno načelo i smisao cjelokupne povijesti. 

Povratak izvornom kršćanstvu

Na takvu filozofiju Berdjajeva nadovezuje se knjiga akademika Ivana Supičića "Za univerzalni humanizam - prema potpunoj čovječnosti". Supičić također vidi izlaz u novom dobu, dobu buđenja svijesti, dobu univerzalnog humanizma i čovječnosti. On daje pregled povijesnog razvoja čovjeka. Analizira religije, filozofije, znanost i pokušava napraviti sintezu kako bi došao do odgovora na pitanje kako osigurati vedriju, radosniju budućnost čovjeka upravo mijenjajući samog čovjeka i njegovu svijest. Supičić traži odgovore na pitanje odakle čovjek dolazi, zašto postoji, kamo ide, traži metafizičke i kozmičke korijene čovjeka, propituje što je bilo na iskonu, koji je praizvor svega postojećeg, u čemu je smisao svijeta, ponajprije i čovjekove vlastite i ljudske  egzistencije te se pita postoji li neki dalekosežni ili nedokučivi, možda jedva naslućeni, skroviti prasmisao svega. Pokazuje pogubnost isključivosti, i religijske i znanstvene, u tumačenju svijeta, zemlje i neba, čovjeka i Boga. Supičić piše: "Vjera i znanost mogu i moraju rasti zajedno, mogu se u uzajamnom dijalogu obogaćivati i produbljavati," te nastavlja, "vjeri, religioznosti i mudrosti je potrebno što više racionalnosti a razumu i znanosti što više intuitivnosti, duha i duhovnosti". I Supičić vidi izlaz u razvijanju svijesti čovjeka u kršćanskom personalizmu, humanizmu i civilizaciji ljubavi. Dakle, Supičić izlaže koncepciju kršćanskog humanizma, univerzalnog humanizma, tvrdeći, kao i Berdjajev, da on nije moguć ako ne uključuje "pratemelje svijeta", duh nadmoćan čovjeku, dakle, Praizvor i Pramisao svega što postoji a to je Božansko biće koje iz svoje vječnosti upućuje svakom ljudskom biću svoj pogled beskrajne i bezuvjetne ljubavi. Dakle, nema pravog humanizma, po Supičiću, on nije moguć ako je zatvoren prema Apsolutnom. Supičić smatra da je korijen ogromnih zločina 20. stoljeća u protukršćanskom ateizmu, odnosno antiteizmu. Pita se Supičić može li nas suvremeni protukršćanski ateizam ili, preciznije, ateistički liberalizam ponovno vratiti u vrijeme zla i zločina, čak dovesti do globocida, homocida i ekocida? On govori o novom protukršćanstvu i takvoj stvarnosti nudi cjelovitu koncepciju kršćanskog humanizma i dolazi do sličnih zaključaka kao Peter Russell. Vrijednost Supičićeve knjige je u tome što daje pregled koncepcija brojnih znanstvenika, mislitelja i filozofa. On traži zajedničku nit, koncepciju. Autor se vraća izvornom kršćanstvu i argumentirano osporava napade na kršćanstvo, koji kršćanstvo opisuju na temelju deformacija a ne polaze od evanđelja i Isusovih poruka i objava. Sve tri knjige koje sam spomenuo korisno je paralelno čitati jer autori, na različite načine i iz različitih pozicija, dolaze do iste ideje i sličnih rješenja, svima je zajedničko da izlaz vide u novom dobu - dobu svijesti, buđenja duhovnosti čovjeka i pronalaženju izlaza u mijenjanju čovjeka i njegove svijesti, u prevladavanju sadašnjeg egoističnog čovjeka i vraćanju izvornom kršćanstvu, kao temelju buđenja svijesti novog čovjeka.