Iz eseja "Mističnost i nezamjenjivost knjige"

Papa Pavao VI. bio je ne samo vrhunski teolog, nego i veliki intelektualac i filozof koji je cijeloga života proširivao svoje znanje i spoznaje, prije svega čitanjem. On je bio čovjek knjige. Najviše vremena provodio je u velikoj vatikanskoj knjižnici koju je nazivao "vrtom mističnoga svijeta". U sjajnom, na žalost nedovoljno poznatom časopisu "Zlatno pero" koji se bavi vjerom i kulturom a koji uređuje kršćanski hrvatski književnik Bogdan Malešević, pročitao sam inspirativne izvode iz knjige Jeana Guittona pod naslovom "Dijalog s Pavlom VI.". 

Ponor Isusove ljubavi

Pavao VI. u svom životnom putu i teologiji ide od Krista da bi došao do Crkve, koja je za njega, kao i za sv. Augustina, "cjelovito tijelo Kristovo". Papa je svjestan ograničenosti svoga znanja i zato cijeli život, dane i dane, godine i godine, čita i istražuje da bi proširio svoje znanje i spoznaju, ali je ipak svjestan: koliko god proširio svoje znanje, ono je nedostatno i nedovoljno. Za njega su knjige ulazak u mistični svijet. Papa u "Dijalogu" iskazuje svoje oduševljenje nekim velikim književnicima, primjerice Simonom Weil, posebno njenim napisom o misteriju križa. Tumačeći to oduševljenje, Guitton ističe da je Sveti Otac mislio na njen tekst koji počinje ovako: "Krist liječi bolesne, oživljava mrtve, itd. To je taj ponizni, ljudski, skoro niži dio njegova poslanja. U nadljudske stvari spada krvavi znoj, neutažena želja za utjehom, molba da ga se poštedi i osjećaj napuštenosti od Boga. Napuštenost na križu - kao ponor ljubavi s obje strane! - Bože, Bože, zašto si me napustio!- u tome leži dokaz da je kršćanstvo nešto božansko!" Ipak, Pavao VI. najviše je oduševljen Danteom, za kojega kaže da je zajedništvo prirodnih i natprirodnih sila u jednoj poemi. Za "Božansku komediju" kaže  "da je komedija u prvom redu pjesma mira i to u sve tri njegove forme: Kad je mir zauvijek izgubljen, kad je privremeno izgubljen (kao u purgatoriju gdje je povezan s nadom) i konačno mir u svom svojem blaženstvu." Kaže Papa: "Tko ide s njim dospijeva do blaženstva Neba, do Božanske pravednosti i svim zahtjevima koji iz toga proizlaze." Dante je kršćanski pjesnik jer on povijest, pojedinačne događaje, susrete, dakle cijelu egzistenciju, uzdiže na višu potenciju vječnoga smirenja. Za Dantea Ruža silazi na zemlju od Boga i istovremeno se sa zemlje rascvjetava prema gore. 

Gdje je hrvatski Dante? 

Ljudska duhovna povijest povijest je knjige. Nacionalni identitet svakog naroda ne može postojati bez velikih književnika, bez nacionalnih veličina. Postavlja se pitanje zašto mi Hrvati nemamo naše velikane? Zašto ih sve rušimo i obezvrjeđujemo? Zašto imamo neodoljivu potrebu omalovažavati naše nacionalne vrijednosti? Mit o Matiji Gupcu pokušava se srušiti teorijom da on uopće nije postojao, mit o Zrinskim i Frankopanima pokušava se obezvrijediti tvrdnjom da su bili vazali stranih gospodara. Mit o banu Jelačiću srušen je lažnim optužbama da je bio reakcionar i agresor, sklonjen je njegov spomenik u Zagrebu i ukinut njegov trg. Zato je od ogromne važnosti što je već na početku stvaranja hrvatske države spomenik obnovljen a trgu vraćeno njegovo ime. Još je veća važnost blaženoga kardinala Alojza Stepinca koji je mučenik, lažno optužen, suđen, ali istinu o njemu nisu uspjeli izbaciti iz srca naroda. Prvi hrvatski predsjednik i stvaratelj Hrvatske Franjo Tuđman sustavno se pokušava proglasiti ratnim zločincem. U Domovinskom ratu nije stvoren ni jedan mit o našim herojima, dapače, heroje pretvaramo u zločince. Hrvatska kultura dala je veliki doprinos svjetskoj kulturi, no u inozemstvu se više cijeni nego unas, gdje sve što je strano i tuđe više vrijedi nego domaće. Naveo sam primjer pape Pavla VI. da bih pokazao kako je važno proučavati povijest, širiti znanje i vrjednovati velikane duha. Papa kaže da koliko god širili svoju duhovnost, ona je ograničena, i dodaje: "originalnost Duha Svetoga je u tome da ujedinjuje ali kroz različitosti." Na žalost, povodimo se za lažnom modernošću, prihvaćamo lažne vrijednosti i zaboravljamo svoju prošlost i svoje velikane. Sve manje čitamo a sve više brbljamo u virtualnom svijetu interneta. Zašto je važno čitati? Zato što samo čitanjem čovjek razvija svoju maštu, kreativnost, svoj pogled na svijet, svoj unutrašnji svijet. Gledajući televiziju, ili surfajući internetom,  čovjek postaje pasivni potrošač, zaglupljuje ga tisuće nepotrebnih informacija, nema mogućnosti za kreativnost i maštu, za duhovnost. Zato je strašno kad se o nestanku knjiga govori kao o napretku, to bi značilo da će nestati i duhovnost čovjeka. I zato bi najveći doprinos kulturi i duhovnosti bio ulaganje u knjige, u knjižare i knjižnice, i stvaranje potrebe ljudi za čitanjem.