Tomac Zdravko

27.04.2011

Velečasni Zlatko Sudac

Tweet

 

Daytonski mirovni sporazum zaustavio je rat u Bosni i Hercegovini i uspostavio mir, ali mnogi kažu nedovršeni mir, nepravedni mir, posebno što se tiče Hrvata u BiH. S obzirom da je hrvatski narod najmalobrojniji u BiH, on je već samim time u lošijem položaju od druga dva naroda. Za razliku od srpskoga naroda, koji je dobio svoj entitet, Hrvati ga nisu dobili, nego je ustanovljena Federacija kao zajednički entitet Hrvata i Bošnjaka  muslimana. Stoga je ustavne i institucionalne garancije ostvarivanja ravnopravnosti hrvatskoga naroda trebalo osigurati određenim institucijama:

 

 

Danas, 15 godina kasnije i bez formalnih promjena Ustava, sva su ta jamstva faktički izbrisana. Posebnih odnosa između Federacije i Hrvatske nema, za razliku od vrlo čvrstih posebnih odnosa Republike Srpske i Srbije. Po drugi put su člana Predsjedništva BiH, umjesto Hrvata, izabrali i nametnuli pripadnici drugih naroda. Ukinuto je načelo pariteta. Omogućeno je nadglasavanje u Federaciji, tako da Bošnjaci mogu nadglasati Hrvate. Federacija je sve više postala entitet u kojem apsolutno dominiraju Bošnjaci. Danas je u BiH ovakvo realno stanje: Srbi ostvaruju dominaciju u Republici Srpskoj, Bošnjaci u Federaciji, a Hrvati su postali nacionalna manjina i izgubili status konstitutivnog i ravnopravnog naroda. Hrvatima prijeti daljnja marginalizacija i gubljenje ustavnih prava. SDP na čelu s Lagumdžijom osporava pravo Hrvatima da imaju predsjedatelja Vijeća ministara, koje im pripada po načelu izmjenjivosti. Osporava im pravo da legitimni predstavnici hrvatskoga naroda budu i njihovi predstavnici u vlasti.

 

 

U takvoj situaciji dolazi do ujedinjavanja dva HDZ-a, za koje je glasala velika većina hrvatskoga naroda. Posebno je zanimljivo što dolazi do interesnog saveza srpske i hrvatske politike u BiH, jer se i Srbi boje buduće majorizacije od strane najbrojnijeg naroda - Bošnjaka. Zato srpski političari, možda više nego hrvatski, zagovaraju treći entitet i traže ustavne promjene u korist hrvatskoga naroda. Međutim, srpski političari ne žele dati ni pedalj Republike Srpske za taj treći, hrvatski entitet, čak ni dio entiteta Republike Srpske gdje su nekada bili većina Hrvati - i danas većinski vlasnici toga zemljišta. S druge strane, Bošnjaci neće ni čuti o trećem entitetu. Sve to ponovno dovodi do podjela u hrvatskoj politici. Jedni i dalje smatraju da se ne smije odustati od zahtjeva za trećim entitetom, da bez hrvatskoga entiteta nema ni suvereniteta, dok drugi smatraju da treba tražiti neka druga institucionalna rješenja koja će osigurati ravnopravnost Hrvata. Teškoće će u ustavnim promjenama biti nepremostive, jer tri naroda startaju s vrlo različitih pozicija. Srbi će do posljednje kapi krvi braniti Republiku Srpsku - zašto bi dali ono što im je, faktično, već priznato, ono što funkcionira i za što, većim dijelom, imaju podršku međunarodne zajednice. S druge strane, Bošnjaci također neće ni čuti da se Federacija pretvori u dva entiteta u kojem bi izgubili privilegije i vlast, koju sada imaju u znatnom dijelu Federacije.

 

 

 
Minimalno što bi trebalo napraviti jest vratiti ona prava institucionalne zaštite, koja su Hrvati imali Daytonskim sporazumom, a koja su ukinuta bez formalne promjene Ustava. Štoviše, voljom visokoga predstavnika međunarodne zajednice u Mostaru je nametnut statut koji je oduzeo pravo Hrvatima da, kao većina u Mostaru, konstituiraju većinsku vlast. To je paradoks! Kantonalno rješenje je moguće, ali ono će također teško proći jer oduzima neka postojeća prava Republici Srpskoj, odnosno Srbima koji u njoj dominiraju,  i Federaciji, odnosno Bošnjacima, koji u njoj dominiraju. Zbog svega toga vjerojatno nema rješenja bez nove mirovne konferencije i čvrstoga posredovanja međunarodne zajednice. Zato je pomalo licemjerno kad neki iz međunarodne zajednice, koji su skrojili nepravedni mir, kažu: neka se tri naroda sada dogovore, mi ćemo prihvatiti sve što oni odluče.