Iz izlaganja "Zašto su potrebne ustavne promjene u Bosni i Hercegovini?" održanoga na znanstvenom skupu "Hrvati u Bosni i Hercegovini danas", Banja Luka, ožujak 2011.
Trenutačno nema rješenja, niti brzoga dogovora za Bosnu i Hercegovinu. Ali, s obzirom da je Balkan ponovno postao bitnim pitanjem svjetske politike, a u svezi s događanjima u arapskom i muslimanskom svijetu, ponovnim jačanjem Rusije kao velesile i velikom zainteresiranošću Njemačke za stabilizaciju ovoga područja, za očekivati je da će međunarodna zajednica, kao i uvijek do sada, nametnuti određena rješenja.
Povijesni sporazum
Dugoročno gledano, Bošnjaci bi morali shvatiti da nije u njihovom interesu majorizacija Hrvata i negiranje njihove ravnopravnosti. Također, dugoročno gledano, Srbi i Hrvati bi morali shvatiti da je interes i jednoga i drugoga naroda stvaranje povijesnoga sporazuma u kojem bi, uz obostrano poštivanje interesa ravnopravnosti i na temelju istine o nemilim prošlim događajima, otvorili novo razdoblje suradnje na ovim prostorima. Milošević i Tuđman su i u vrijeme rata, kao smrtni neprijatelji, smatrali da prije ili kasnije Srbi i Hrvati moraju doći do povijesnoga sporazuma, kako bi se osigurala stabilnost ove regije, mir i budućnost. Dobro je što novi predsjednici Josipović i Tadić također nastoje postići sporazum koji će stabilizirati cijelu regiju. Problem je u tome što još uvijek postoje bitne razlike u odnosu na prošlost. Na različitim "istinama", međusobno suprotstavljenim, ne može se doći do konsenzusa ni o sadašnjosti, ni o budućnosti.
Interesi međunarodne zajednice
Zato u hrvatsko-srpskoj politici u cijeloj regiji i u Bosni i Hercegovini postoje mnoge proturječnosti. Bez obzira na različita gledanja u odnosu na prošlost, sadašnjost i budućnost, bitno je da je otpočeo dijalog, da postoji želja i interes oba naroda da se učvršćuju prijateljski odnosi na temelju međusobnog uvažavanja i prevladavanja sukoba iz prošlosti. Što se tiče Bosne i Hercegovine, ne bi bilo dobro da dođe do čvrstih saveza dva naroda protiv trećega. Takve mogućnosti postoje i imaju svoje zagovornike. U strahu od bosanskog unitarizma moguć je čvrst srpsko-hrvatski savez protiv Bošnjaka i njihove dominacije. Ali, isto tako, u očuvanju privilegiranog statusa kojeg imaju Srbi i Bošnjaci u odnosu na Hrvate, moguć je srpsko-bošnjački savez na štetu Hrvata. Mnogi vjeruju u međunarodnu zajednicu, međutim, ona je duboko podijeljena i interesno vodi različite politike. Rusi su ponovno postali velesilom i upravo kao zaštitnici Srbije i Republike Srpske žele pokazati Amerikancima da više ne mogu sami odlučivati u svjetskoj politici. Njemačka postaje gospodarski sve moćnijom i sve je više zainteresirana za Jugoistočnu Europu, pa i Balkan. To, opet, jača strah Velike Britanije, koja će sve učiniti da minira svaki utjecaj Njemačke na ovim prostorima. Događanja u arapskom svijetu, i muslimanskom svijetu u cjelini, i velika zainteresiranost Turske kao saveznika Amerike, također može bitno utjecati na nova rješenja. Ipak, po mom mišljenju, ključna će biti američka politika koja u ovim okolnostima svjetske krize ponovno ocjenjuje geostratešku važnost Balkana, posebno Bosne i Hercegovine.
Dijalog i ravnopravnost
Nema nikakve dvojbe da su ustavne promjene nužne i da će do njih doći, ali s obzirom na djelovanje vrlo različitih interesa i politika, i unutar BiH i u okviru svjetske politike, teško je reći kakve će one biti. Hrvati, kao najmanje brojan narod, ne mogu mijenjati svjetsku politiku, ne mogu bitno utjecati ni na srpsku ni na bošnjačku politiku, ali mogu čvršće i bolje nego do sada braniti svoje interese. I Republika Hrvatska i hrvatski narod moraju shvatiti da su Hrvati iz BiH u posebnom povijesnom položaju, da su oni pripadnici jednoga jedinstvenoga hrvatskoga naroda, ali da je njihova država Bosna i Hercegovina i da je u interesu hrvatskoga naroda u cjelini pomagati Hrvatima da ostanu, odnosno, postanu suveren i ravnopravan narod u BiH. S obzirom da je Bosna i Hercegovina vrlo složena država u kojoj znatan broj pripadnika srpskoga i hrvatskoga naroda kao svoju domovinu više vidi Srbiju, odnosno Hrvatsku, nego BiH, proces stvaranja identiteta i jedinstvenoga sustava vrijednosti u Bosni i Hercegovini može se razvijati samo uz puno priznavanje ravnopravnosti i razlika. Nadam se da će i dijalog koji je ovdje otvoren biti putokaz da se narodi u Bosni i Hercegovini moraju naći na zajedničkom poslu u oblikovanju BiH kao zemlje tolerancije, dijaloga i ravnopravnosti a ne sukoba i mržnje.
|
