Politika je umijeće laganja i produžetak vladanja svim sredstvima. Volja za moć, što trajniju i što dužu, obilježje je neraskidivo vezano uz hrvatskog političara, koji je kao vrsta daleko od izumiranja, otporan na povremene hajke i prosvjede nenaoružanih hajkača. Uz plemenite vještine prevrtljivosti i laganja, stvara se i otpornost na istinu, obrambeni mehanizam zatvaranja u vlastitu hordu i političko pleme, te trajna degeneracija osjećaja za stvarnost.

Izdržat ću prigovor da je laganje teška riječ. Bilo bi naizgled lakše koristiti izraz neistina, no onda se ublažava sav onaj bijes iskustva da nas stalno hrane neistinama i da se rugaju – tko nego naše vođe – našoj naivnosti i zaboravu. Izraz neistina prikriva i to da se radi i o samolaganju, samozavaravanju, mitskoj vjeri da će stvarnost nestati ako je ne gledamo. Možda je bolje pogledati par primjera pa izabrati radi li se o laži ili o neistini.

Jedino Gotovina ima prisutnost duha

Ante Gotovina je osuđen. Cijela vlada mjesecima se upirala da ga se nađe („identificirati, locirati, transferirati“). To je bio uvjet i dokaz da je Hrvatska raskrstila s prošlošću. Ljudi su zapravo vjerovali da se trajno sklonio i da ga vlada potajno štiti. Postao je poput Čaruge, Robina Hooda , neuhvatljivog odmetnika. Svakih par tjedana lansirana je nova priča o njegovom bijegu i skloništu. Objavljena je romansirana biografija. Kada je uhićen i izručen mediji su zaboravili priču. Odvjetnički tim paradirao je s dokazima nevinosti, tvrdio da su transkripti i drugi dokazi falsifikati. Vlada je to tiho opovrgla i na raspolaganje stavila dokumente. Koliko se sjećam stalno se tvrdilo da ništa ne skrivamo i da ništa ne možemo sakriti. Sa suđenja nije se čulo ništa o optužbama, samo izvješća u kojima je tužiteljstvo nesposobno, svjedoci naši, a suci zbunjeni. Tu i tamo aludiralo se na to da je sud politički instrument, mirno slušalo o presudama, samoubojstvima i sumnjivim umiranjima njihovih optuženih. Godine su prolazile, naši pobjeđuju. Vlada je bila mirna, odvjetnici su imali dobru tarifu, novinari rutinske vijesti. Suđenje se nije prenosilo, optužnica je bila klimava, obrana snažna.

Odjednom, par dana pred presudu i koji mjesec pred izbore, mediji su se uzbudili. Zazivaju se molitve (je li nezavisan sud imun na takav utjecaj?). Organizira se podrška. Dramatiziraju se očekivanja. Prenosi čitanje presude. Šok. Svi su zbunjeni i iznenađeni. Najviše Vlada. Sad se najavljuje najbolja žalba u povijesti. Svjetska imena branitelja. Vlada u dvostrukoj ulozi: kao neutralni prijatelja suda i angažirani akter i u žalbi. Osporavanje „zajedničkog zločinačkog poduhvata“ postaje vladin i nacionalni prioritet. Sjećamo se dana „ponosa i slave“. Zaboravljaju se izjave o nekomentiranju nepravomoćnih presuda. Sazivaju se sastanci u vladi nakon kojih stručnjaci zagonetno najavljuju diplomatske ofenzive (pa nije li sud nezavisan?). Indirektno se optužuju branitelji osuđenih. Predlažu se promjene imena ulica i osuđeni postaju počasni građani. Rijetko tko može se oduprijeti općem mnijenju.

U svemu jedino Gotovina ima prisutnost duha. Odbija postati počasni građanin. Smiruje strasti i neće prosvjede. Zna da mu ne može pomoći vikanje na ulicama, diplomatska ofenziva vlade i još više novca odvjetnicima. Vidi da je potrošna roba i žrtva za trenutnu političku potrošnju. Idu izbori i porast patriotizma prikriva pad ekonomije i povjerenja.

Pakiranje ministra Fuchsa

Sada je važno tko je transkripte dao – a tko ih je trebao uskratiti? – a nevažno je što je istinito u njima (ja u njima nalazim malo razloga za osudu, riječi i rečenice su dvosmislene i nejasne) i što se je doista dogodilo (ljudi su ubijeni i protjerani). Sada se vidi da su neki izuzimali stenograme, da su vrpce nestajale i pojavljivale se, da je sin uzeo materijal kući, tajnik i tajnik su ih probirali, negdje sklonili, a predsjednik davao odabranim novinama. Sramotna zbrka. Mesić tvrdi da nije dao i nije znao. Karamarko tvrdi da ih nije dao Hagu već Bajiću da ih, kako je morao, preda Hagu. A netko uživa u tome da se njegovi suparnici međusobno optužuju, dok je narod zabavljen sasvim sporednim temama.

Što je sa istragama o crnim fondovima u HDZ-u? Tko je digao, tko je položio i tko je sakupio novac koji se je dijelio šakom? Sanader je, kako je uvijek i želio, u Europskoj uniji. Istina šutljiv u pritvoru. Shvatio je da njegova optuživanja da su svi sve znali ne pomažu u stranom pritvoru, da izjave i zapisnici ne cure, a da svi (i Austrijanci i domaći) njegova nedjela kao i on žele zataškati. Polančec je kriv za postavljanje reflektora u nekom selu. Rončević je osuđen, Hebrang se nije ispričao. Afera „Daimler“ naprasno je pala u zaborav jer ne izgleda da su u njoj umiješani sadašnji oporbeni prvaci. Malo uzbuđenja tek hapšenjem u vrhu INE (je li to početak?). Crni stranački fondovi kao da su postojali negdje drugdje a ne u predizbornoj Hrvatskoj. Ton antikorupcijskog klimaksa je opao. Čitam stare novine – uskršnji odmor – i ne mogu se načuditi naslovnicama koje razotkrivaju Barišićevu mrežu, Sanaderovu urotu i Polančecovu filozofiju duboke vode. Što je sa zahtjevom da se za zatvaranje poglavlja 23. predoči izvješće o dovršenim postupcima? Gdje je to nestalo? Tko se još time bavi? Pliva radi, Podravka proizvodi, Brodosplit posluje, INA bilježi zaradu. Objašnjenje je možda u vječitom pitanju: Qui bono (kome korist!)?Antikorupcija je ušutjela jednu frakciju, zaplašila druge, a narod je zabavljen sasvim sporednim pitanjima.

Meni bliži primjer. Ministar Fuchs na brzinu je spakirao tri zakona o visokom obrazovanju, znanosti. U novinama se čita o tome da će studij biti besplatan, a šuti o tome da će sveučilište doći pod političku kontrolu, da više sveučilišta, a još manje fakulteti, neće odlučivati o izborima dekana i rektora, da nema autonomije i samouprave, da prijeti oskudica i privatizacija. Pitanje uopće nisu školarine sada nazvane upisnine, već namjera države da osigura manje novca, a da probleme i raspodjelu delegira na vladi ovisne rektore. Vrhunac cinizma je to da će se, inače obavezna, javna rasprava održi paralelno sa saborskom raspravom i zakoni usvoje prije no što se i pročitaju.

Zašto ti ljudi nad nama vladaju?

U svemu navedenom postoji sistem. Traži se produžetak vladanja svim sredstvima. Kršit će se izborni zakoni i pravila, crtati nove jedinice i pisati novi popisi. Bit će više glasača no živih. Volja za moć tražit će i dati najgluplje obrazloženje. Gotovina i generali, nogomet i diplomatska ofenziva, neprijateljske zavjere i prijateljske podrške prikriti će bijedno opravdanje za pitanje: zašto ti ljudi nad nama vladaju? Oni nemaju osjećaja za stvarnost, sami je kreiraju i nameću. Ne postoji nezaposlenost, kriza zdravstva, katastrofa mirovina već samo smiješak. Nadmoćan smiješak onoga tko ne živi život naroda. Ne smeta ih prevrtljivost i stvorili su otpornost na istinu. Žive u vlastitom svijetu opsjena u svojem političkom plemenu, nemaju osjećaj za stvarnost. Izvrsni su u skretanju pažnje na teren kojeg kontroliraju - malo patriotizma, malo više obećanja - i neslućeno obilje ako ne pitamo njima nezgodna pitanja: zašto pada proizvodnja i GDP, zašto kasnimo u izlazu iz recesije, gdje je nestao novac iz stranačke blagajne, kuda su nestale mjere i ABC planovi, zašto se ne plaćaju obveze, zašto državama ovrhama plijeni sve, zašto propada poljoprivreda i u pijesak nestaju subvencije? Zašto se hitno izabiru nadzorni odbori koji će ostati i nakon izbora, zašto se stvaraju dugovi koji će se vraćati i nakon slijedećih izbora, zašto se odgađaju reforme lokalne i regionalne vlasti?

Iscrpio sam broj upitnika za ovaj tekst. Teško je nakon nabrojanog reći da se radi o nenamjernoj, ili bilo kakvoj, neistini. Radi se o laganju. Onaj tko stvara javno mnijenje svjestan je učinka kojeg želi postići: skretanje pažnje javnosti na vladi lakša pitanja, za stvaranje izborne situacije u kojoj postoje samo dva bloka. U tome vide svoju šansu. No onda se treba svrstati uz one koji su za promjenu. Uz nelagodu ali bez oklijevanja. Ovu vlast treba mijenjati. Za trajanje vlasti treba više no laganje, treba efikasnost, povjerenje i volja za prilagodbom stvarnosti. Laganje je i bijeg od stvarnosti.