Slavni francuski post-suvremeni i post-strukturalistički filozof, sociolog, kulturni teoretičar, politički komentator, hedonist i filozof Jean Baudrillard (27. srpnja 1929. – 6. ožujka 2007.) objavio je svojedobno (francusko izdanje 1991., englesko 1995.) provokativnu knjigu pod naslovom "Zaljevski rat koji se nije dogodio".

Predodžbe rata

Ključna je teza njegove knjige (radi se zapravo o tri eseja objavljena u novinama "Liberation" u siječnju, veljači i ožujku 1991. godine) kako je način vođenja rata primijenjen u Zaljevskom ratu toliko različit od svega onoga što smo ranije podrazumijevali pod pojmom "rat" (borba konkretnih naoružanih ljudi i trupa) da ga uopće ne možemo nazivati ratom. Umjesto stvarnoga rata, ono što smo shvaćali i nazivali "ratom" bile su medijske slike, karte, priče i video-zapisi o "ratu" u kojem je Amerika izabrala strategiju uništavanja neprijatelja bez rizika ili s minimalnim rizikom za svoje vojnike. Želeći tezu dovesti do krajnjeg apsurda, Baudrillard je tvrdio kako je u Zaljevskom "ratu" poginulo manje "ratnika" nego što bi ih poginulo od prometnih nesreća da su ostali u "miru", kod kuće. Ključna Baudrillardova teza kako u suvremenom ratu, pa i životu, ljudi predodžbe o stvarnosti stječu na temelju "simulakruma" koji o stvarnosti stvaraju mediji, može se, gotovo bez ostatka, primijeniti na stvarnost i predodžbe o zločinima koji su se "dogodili" – koji su počinile "zaraćene strane" – tijekom velikosrpske agresije i okupacije Hrvatske i tijekom njenog oslobađanja u "Oluji" i nakon nje. Naime, neposredno nakon "Oluje" hrvatski su službeni mediji stvarali dojam kako se "zločini nisu dogodili", a neki su političari čak izjavljivali kako se u obrambenom ratu "zločini ne mogu dogoditi". U posljednjih desetak godina svjedoci smo drugog predodžbenog paradoksa: stalna međunarodno-pravna (od strane Haaškoga suda), međunarodno-politička i medijska eksploatacija zločina koje su počinile hrvatske snage potiskuje sasvim u drugi plan, i čini sve više "nevidljivim", desetostruko veće zločine u kojima su žrtve bili Hrvati, a počinitelji JNA i paravojne srpske postrojbe ili, naprosto, Srbi - susjedi.

Aritmetika zločina

Kako to izgleda u suhoparnoj statističkoj stvarnosti pokušat ću ilustrirati primjerima dvaju medijsko i politički hiper-eksploatiranih zločina u kojima su žrtve bili Srbi - civili i dva medijski i politički sasvim zanemarena zločina u kojima su žrtve bili Hrvati - civili.
Evo tih primjera o zlokobnoj aritmetici smrti:
Varivode: u tom je mjestašcu u blizini Kistanja 28. rujna 1995. godine ubijeno devet mještana - Srba. Zločin je u posljednjoj presudi tretiran kao jedan od ključnih dokaza o postojanju udruženog zločinačkog pothvata zbog kojeg su osuđeni generali Ante Gotovina i Mladen Markač. Predsjednik Ivo Josipović osobno je 5. listopada 2010. otkrio spomen-ploču za ubijene srpske civile i tom je prigodom kazao: "Ne može se ničim oprati zločin i obrisati krv koja je ovdje (u Varivodama) prolivena. Ne može se oprati ni sramota koja je počinjena hrvatskom narodu ovim ubojstvom." Njegove riječi prenijeli su svi hrvatski mediji i dobro je da je svijest o zločinu tako dospjela do velikog broja hrvatskih građana i građana susjednih zemalja, pa i svijeta.
Grubori: u tom selu nadomak Knina 25. kolovoza 1995. ubijeno je šest srpskih civila te je zapaljena većina stambenih i gospodarskih objekata. Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu podiglo je optužnicu protiv trojice pripadnika antiterorističke policijske postrojbe zbog ratnog zločina nad srpskim civilima u selu Grubori. Optužnica zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva podignuta je protiv Frane Drlje, Božidara Krajine i Igora Benetija, objavilo je Državno odvjetništvo na svojim internetskim stranicama. Medijsku "popularnost" zločina osnažuje okolnost što se – po zapovjednoj odgovornosti, jer navodno nije učinio ništa da ga spriječi – zbog tog zločina vodi postupak i protiv ratnog zapovjednika specijalne policije Željka Sačića.
Široka Kula: za razliku od zločina u Varivodama, zločin u Širokoj Kuli nije medijski i politički "populariziran", iako je tako strašan da ga riječima nije moguće opisati. To raštrkano ličko selo, rodno mjesto slavnoga partizanskoga heroja Marka Oreškovića – Krntije, nalazi se jedanaest kilometara od Gospića i tri kilometra od Ličkog Osika kojeg su Srbi za vrijeme okupacije nazvali "Teslingrad". Maskirani su lokalni Srbi 13. listopada 1991. u selu napravili prvi pokolj ubivši osam Hrvata. U narednim danima ubli su još 32 ljudi, među kojima je bila jedna cijela petočlana obitelj, kao i jedna djevojčica od 13 i dječak od 17 godina. Žrtve su prije pokolja mučili, vukli ih konjima po mjesnim puteljcima, brojne su ljude spalili, kao i sve hrvatske kuće. Za zločin nitko nije odgovarao. Preciznije, oni koji su bili osuđeni u odsutnosti naknadno su oslobođeni svake odgovornosti.
Baćin: tijekom jutra 20. listopada 1991. srpske su postrojbe odvele 53 seljana Hrvatske Dubice i smjestila ih u tamošnji vatrogasni dom. Tijekom dana i iduće noći desetoricu zatočenika su pustili kućama nakon što su istragama utvrdili da su Srbi ili u svezi sa Srbima. Sljedećeg dana, 21. listopada 1991., paravojne su srpske snage odvele preostale 43 osobe na stratište u blizini sela Baćina. Njima su priključili još najmanje 13-oro drugih ne-Srba dovedenih iz Cerovljana. Svih 56-oro ljudi okrutno su smaknuli.

Zločini koji se ne događaju

Iako mi se čini morbidnom svaka igra brojki kad su u pitanje ljudi-žrtve, i zločini i zločinci, neosporna je činjenica da su zločini u Varivodima i Gruborima (ukupno ubijeno 15-oro ljudi) odavno postali "slavnima" jer je na temelju njih, između ostaloga, generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, pa i Republici Hrvatskoj, suđeno i presuđeno u Haagu zbog "udruženog zločinačkog pothvata". Istodobno, za zločine u Širokoj Kuli i Baćinu (ukupno je ubijeno 96-oro ljudi) nitko nije zasad osuđen za ratni zločin, nekmoli "udruženi zločinački pothvat". Upravo zbog toga, koristeći logiku Jeana Baudrillarda, slobodno možemo kazati da se za mnoge nevladine udruge, političare i novinare zločini nad Hrvatima – nisu ni dogodili. U prilog tomu govore i rezultati "guglanja" kojeg sam napravio 30. travnja 2011. godine: kad sam uz naziv mjesta u kojemu su počinjeni zločini pridodao i izraz "zločin" na Googleu sam pronašao ovaj broj dokumenata: Grubori i zločin 10.900, Varivode i zločin 4.840, Široka Kula i zločin 2.840 te Baćin i zločin 1.750. Sve u svemu. Usmjerenost nevladinih udruga, međunarodne, ali i hrvatske politike i medija, na hrvatske zločine i potpuni zaborav ili potiskivanje u drugi plan srpskih zločina dovodi u pitanje poslanje brojnih "boraca" za ljudska prava. Dovodi, također, do povijesnog revizionizma i izjednačavanja svih zločina.