Kako sam još uvijek pod dubokim dojmom proglašenja blaženim (svi smo sigurni: ubrzo i svetim) Ivana Pavla II., čini mi se vrijednim napisati par usputnih, laičkih, možda bogoslovno sasvim naivnih i bezvrijednih, ali ljudski krajnje iskrenih riječi o ideji svetosti i o svecima u trećem tisućljeću. Te su mi riječi, koje s vama dijelim, prve pale na pamet kad sam shvatio da je čovjek kojeg sam godinama, zapravo desetljećima, vrlo dobro "poznavao" (jer sam ga često gledao na malim ekranima, čitao njegove knjige i knjige o njemu, radovao se kad nam je u teškim i manje teškim vremenima dolazio u pohode), odjednom postao blaženikom.

Papina "kreativna destrukcija"

Prve predodžbe, slike i shvaćanja o svecima i svetosti koje sam usvojio u ranom djetinjstvu (između 1952. i 1957. godine) danas mi se čine sasvim djetinjastima. Sveci su za nas vjeronaučenu djecu bili nadnaravna, bajkolika, mitska, savršena nebeska i oltarska bića, istodobno nedokučiva, nedodirljiva i, pogotovo, nedostiživa. Gledajući i razmišljajući unatrag, za to davno shvaćanje svetosti mogao bih napisati ono što je "bezbožni" Miroslav Krleža u predgovoru "Podravskim motivima" Krste Hegedušića napisao o ljepoti i vremenu: "Jučer, u romantici, ili pred tim u gotici, pojmovi o ljepoti i vremenu nisu bili empirijski, jer je ljepota (čitaj: svetost – op. S. L.) bila tajnovita ogromna slika mračnih slutnja, i sve je zemaljske i materijalne pojave mogao čovjek eliminirati iz toga tajnovitoga pojma o ljepoti, a ona je ostala da lebdi nad zemaljskim i nad posljednjim stvarima, nestvarna i neshvatljiva, kao kakva mutna skolastička rečenica nad otvorenim grobom." Životopisi mučenika, blaženika i svetaca koje su pisali svetopisci (hagiografi), ali i njihove uljane slike i mramorni kipovi, bili su očišćeni i ispolirani od svake ljudske mane, nesavršenosti i grješnosti koje su nam se činile tako ljudskima. Takvima su svece i njihovu svetost prikazivali i naši vjeroučitelji, svećenici i njihovi biskupi. Upravo zbog toga, kad bi me netko zapitao koje je najveće bogoslovno, crkveno-pravno (kanonsko) i svjetovno postignuće blaženoga Ivana Pavla II., bez oklijevanja bih kazao: njegova "kreativna destrukcija" u odnosu na svekolika papinska, vatikanska i crkvena shvaćanja ideje, smisla i svrhe svetosti i svetaca u dva ranija tisućljeća.

Sveci među nama

Na metaforičkoj, metafizičkoj i praktičnoj razini, poljski je Papa (prije, a često i nakon što je postao svećenikom, biskupom, kardinalom i papom, bio je rođeni glumac, pjesnik, skijaš, svjetski putnik i krajnje radoznao čovjek) svetosti i svecima dao ljudsko lice i dušu. Spustio ih je na zemlju, doveo ih među nas, svetost i svece učinio je onim što su oduvijek bili: ljudi, grješnici, a ne bogovi. Savršenstvo je, savršeno je dobro znao sadašnji blaženik i budući svetac, "rezervirano" za bogove, dok su blaženost i svetost od bogova i crkava "darovani" ljudima. Njegov bogoslovni stav o svetosti možda je najbolje izražen u jednoj od njegovih brojnih beatifikacijskih homilija: "Čvrsto ustrajte uz Krista kako bi on ostao u vama! Ne dozvolite da se u vašim srcima ugasi svjetlo svetosti! Ne bojte se težiti svetosti! Ne bojte se biti sveti! Od stoljeća koje ide svome kraju i novog tisućljeća učinite da bude vrijeme svetih ljudi!" (16. srpnja 1999.). Misao da svetost potencijalno "čuči" u svakom ljudskom stvoru koji sačuva Krista u vlastitom srcu i djelima nije nipošto veliko bogoslovno otkriće, jer se nalazi u temeljima kršćanstva, ali je ogromna novost kad se pretvori – kao što ju je papa-blaženik Ivan Pavao II. pretvorio - u praksu suvremenih, "postmodernih" beatifikacija i kanonizacija. Sve u svemu, kao što je velika, genijalna njemačka i židovska "politička teoretičarka" (tako je samu sebe definirala, iako je njena misao mijenjala filozofiju, etiku, psihologiju i sociologiju) Hannah Arendt u knjizi "Eichmann u Jeruzalemu: Izviješće o banalnosti zla" svim mislećim ljudima u svijetu otkrila zastrašujuću misao da su i najgore genocidne ubojice zapravo obični ljudi i da bi svatko od nas mogao (u stanovitim, neljudskim, zločinačkim, okolnostima) počiniti te iste zločine, blaženi Ivan Pavao II. naučio nas je da u svakom od nas ima mjesta za svetost i da svatko od nas može, ako želi i uzmogne, postati svecem. Tu uzbudljivu, fascinantnu, veličanstvenu i obećavajuću misao novoga blaženika mogli bismo, stoga, nazvati teorijom o "banalnosti" svetosti. Vraćajući se na početak njegova papinstva, njegovoj rečenici "Ne bojte se", mogli bismo slobodno pridodati nastavak – "biti svecima".

Produhovljena radoznalost

Sasvim na kraju, kao pouku onima koji, nakon svega, dobiju "ambiciju" da se upute putem svetosti, čini mi se važnim spomenuti i važnost radoznalosti pri ostvarenju svetačke "karijere". Naime, jedan od najboljih poznavatelja blaženoga Ivana Pavla II., suvremeni američki svetopisac (koji ne slijedi tradiciju klasičnih hagiografa) George Weigel (autor dviju biografskih knjiga o Papi: "Svjedok nade" i "Kraj i početak") napisao je povodom najnovije beatifikacije kako je blaženik bio najradoznaliji čovjek kojeg je sreo: "Često me pitaju koja je najupečatljivija osobina koju sam uočio kroz više od dvadeset i pet godina dugog i tijekom dvanaest godina intenzivnih osobnih razgovora. Odgovor koji često dajem je da je pokojni Papa bio najradoznaliji čovjek kojeg sam ikada sreo. Njegov je um uvijek bio usmjeren sadašnjosti i budućnosti. Želio je uvijek znati sve o novim knjigama i novim člancima i o novim spoznajama u intelektualnom i kulturnom krugu u kojem se krećem. Čak je želio znati i koji su najnoviji vicevi o papi." Njegova strasna, produhovljena radoznalost, tvrdi Weigel, nije bila razbibrižna, već mu je služila kao važan vid spoznaje: želio je vidjeti "kuda vjetar Duha Svetog puše, kuda smjera". Kao sveučilišni nastavnik i znanstvenik odavno sam zaključio da je osnovna pretpostavka svih istraživačkih uspjeha i otkrića "obična" ljudska radoznalost. Silno me veseli spoznaja iz prve ruke da je ljudska radoznalost vrlina – blaženika i svetaca.