Moj susjed i prijatelj Lenko vlasnik je kafića u malom dalmatinskom otočkom mjestu. Takvi kafići nisu mjesta ispijanja kave i bevande. Oni su prije filozofske škole maskirane tvrtkom koja privlači turiste namjernike. Sto dana sezone razdoblje su raspusta filozofskih škola i vrijeme kada nametljivi turisti piju i plaćaju. Kad zapuše jesenji vjetar oni su škole, forumi i debatni klub. Kafić je na samoj obali luke, jedini u mjestu i nigdje, ni u Saboru, nema takvih rasprava o europskim integracijama, ekonomskoj politici ili fenomenima kulture. Uvijek se nađe netko tko zna sve o pitanjima ribarskih kvota, pomoći države maslinarstvu, penzija za pomorce, ili bilo kojoj drugoj prigodnoj temi: ratnim zločinima, masonskim ložama ili svjetskom bankarstvu. Ovdje je jasno da Boga nema, ali da se Crkva poštuje i običaji vole. U tome se mali kafić u Mulinama ne razlikuje od tisuća dalmatinskih filozofskih škola.

Moj prijatelj Lenko ipak je nadmašio samog sebe. Ničim izazvan zaustavio me je na mulu i prepao pitanjem: „Zašto država ne daje poticaje za galebove?“. Moram priznati bio sam zatečen pitanjem. Zapravo najprije sam mislio na ptičurine koje dokono sjede na kuglama svjetiljaka, jedu sve i kriče previše, ne služe kao pečenka i ne daju jaja za naš doručak. Kao čovjek izvjesnih političkih ambicija, spremno sam podržao njegov prijedlog misleći si svoje. Zapravo ja te ptičurine volim i cijenim još od knjige o njihovom svetom Johnatanu Livingstonu. Imao sam neka neugodna iskustva s njima u ranom djetinjstvu, ne volim što znakove boravka ostave i na mojoj terasi.

Trebalo bi ulagati u ljude

No stvar se razjasnila. Nije on mislio na ptice. Mislio je na mladiće koji su bili turistička atrakcija. Preplanuli, zgodni, otvoreni i spremni na sve, na svaki dan novu lovinu, bili su zaštitni znak hrvatskog turizma. Lenko smatra da se to može znanstveno dokazati. Čemu mjeriti uspjeh turizma strancima na granici, brojem noćenja ili pokazivati gužve u trajektnim lukama. Bolje bi bilo brojati ljubavna pisma, slomljena srca i vanbračnu djecu. Ne bi ime Ante bilo rijetko u Norveškoj ili Mate u Njemačkoj, curica bi se u Austriji zvala Marija, ne prema baki već prema Mariju koji je svirao gitaru i jedrio po mjesečini. Lenko i ja se slažemo. Ne bi smjeli ući u Europu nepripremljeni. Trebalo bi ulagati u ljude. Umjesto da nezaposlena mladež ljeti besposleno sjedi, ispija pivu, pretjeruje u brzoj vožnji, treba se prekvalificirati i baciti svim žarom na nacionalni cilj privlačenja turista. Kakva je potrošnja parova iz Madžarske ili Slovačke, zar će nam Česi i Poljaci jačati vanpansionsku potrošnju? Marketinški treba obraditi tržište i raditi na novoj slici moćne, progresivne i potentne Hrvatske. Samo u prethodnim rečenicama zamijenite rod. Slika se potpuno mijenja. Što bi nam falilo da nahrupe horde mladih cura željnih avanture sa sjevera Europe? Mlade i emancipirane neće valjda hodati s Lonly Planet vodičem u rukama, ozbiljno klimati glavom gledajući četiristo godina star zid, razrušenu kulu i jesti pizzu s kulenom. Budućnost turizma jest ljudski kontakt i avantura, malo čarobnosti i ljubavi.

Naravno pretpostavka tome je ozbiljna znanstvena priprema (Lenko misli da je to moj dio). Treba ponoviti istraživanja Mire Mihovilovića koja su otkrila važnost „galebova“. Treba prikupiti priče svih onih žena koje su nasjele na preplanule mišiće, alfa-mužjačku odlučnost, lako ispijanje vina, zaneseni pogled i tiho pjevanje. CNN će emitirati spot koji pokazuje ljude (koji su naša najveća vrijednost) i pozivati u Hrvatsku, „zemlju u kojoj ljubav živi zauvijek“. Neka Bugari pokazuju svoje folklorne skupine, neka Crna Gora pokazuje pješčane plaže, Egipat piramide, a Grčka sunce.

Sumnjam da će nedostajati radnika

Ne možemo čekati pasivno. Lenko predlaže poticaje. Ja smatram da država ne smije davati poticaje samo tako. Treba ustrojiti registar galebova. Naravno on ni kao registar branitelja ne smije biti javan. Što ako mi žena sazna da sam u njemu!? Prema registru treba voditi i neke podatke o aktivnosti. To bi za državu željnu poreza bilo sjajno. Saša Štulhofer bi dobio sjajnu priliku za istraživanja seksualnosti s divnim podacima prema zemljama, učestalosti, zadovoljstvu. Trebalo bi kroz narodna sveučilišta provesti tečajeve stranih jezika i klimavo znanje njemačkog i talijanskog nadopuniti engleskim i ruskim. Treba polaznicima ukazati na razlike između japanske i hajdučke kulture ispijanja rakije i vođenja ljubavi. Ja malo brinem hoćemo li imati dovoljno sezonaca, no rado će pomoćni građevinski radnici i šoferi na prekvalifikaciji. Moći će neki obavljati i dva posla istodobno. Zašto netko tko para karte na trajektu ne bi kasnije mogao pričati o zvijezdama i čekati da samohranoj majci zaspe dijete? Naša turistička ponuda dobiti će novu kvalitetu. Smanjiti će se nezaposlenost baš u područjima gdje je danas najgore. Ja čak malo sumnjam da će nedostajati radnika. Lenko kaže djelatnika. Pa što? Uvoziti ćemo uz radne dozvole i kvote. Dragovoljci (ma tko njih ima u turističkoj ponudi) imati će prednost, a svi će biti dragovoljci. Za neke, ja predlažem akademike i profesore, treba uvesti radnu obavezu. Lenko sumnjičavo klima glavom i misli da su šoferi i ribari bolji kadar. Ma ima posla za sebe, samo treba htjeti raditi.

Na tržnici će se prodavati hrvatska Viagra: suhe smokve u medu i orasima, upakirane u vinovu lozu ili razmućena u lozovači.

Statistike i istraživanja javnog mnijenja su sjajna. Sve manje je brakova, sve više samih žena, sve više djece van braka, sve lakše je putovati jeftinim tarifama. U ovom nam nikakva konkurencija nisu Arapi ili zemlje dalekog Istoka. Piše danas da smo prestigli Tajland u turizmu. Što im tek spremamo! Muči me sumnja da Talijani i Španjolci rade na istoj strategiji i akcijskom planu, ali skriveno i organizirano. Ne smijemo kasniti.

Naši galebovi nad Europljankama

Za državu to su mizerna sredstva. Takvo što vlada može odobriti samo time da crne limuzine zamijeni biciklima. Raduje me sama pomisao da vidim ministra na stazi za bicikle u Gundulićevoj ulici ili Mesničkom uzbrdo. Vozi i maše oduševljenom narodu koji ga pozdravlja. Ako je išta greenfield investicija onda je to ovo. Tisuće će naći posao, deseci tisuća zadovoljstvo. Hrvatska u Europi. Naši galebovi nad Europljankama.

Čuvam se da Lenku ne izlanem što mi je još na pameti: ukidanje boravišne takse za homoseksualce, specijalizirani registar za gay partnere, web stranica za besplatnu reklamu i povezivanje, plavi dizel za registrirane, besplatni farmaceutski poticaji, godišnja zlatna nagrada za najbolje… Ne treba misliti na potrošnju i proračun. Poticaji idu i za svinje i za mandarine, pomaže se cijena brašna, supstitucija brodogradnje ili željezara. Nemojmo odbaciti jedan važan vid naše turističke ponude samo zato jer korijene vuče iz mentaliteta socijalizma.

Vidim da Lenko malo sumnja u znanstveni temelj mojih ideja. Ne toči više crno gusto vino. No ne sumnja u to da država ima para i da ne smije pasivno gledati kako propadaju resursi, kako zaostaju otoci, kako u turizmu zarađuju strani vlasnici. Nema što sumnjati jer kako ovu našu strategiju razlikovati od drugih koje Vlada predlaže, silnim entuzijazmom i sjajnim argumentima. Vrijeme je obećanja i traženja. Ako na kraju, u ovo predizborno vrijeme, pitam tko će platiti taj kupleraj, da li se isplati i tko će raditi, ispasti ću kao stari namćor (izraz dragog kapetana Vege), nesvjestan da živimo u svijetu poduzetništva i napretka, dobre vlasti i poštenih namjera. Bolje da se nasmiješim i obećam Lenku da je to dio mog programa. I da se šutke, da mi žena to ne zna, upišem u registar. Ako vlada može najavljivati čuda, davati poticaje, ministarstva radije buše tunele nego ruše stijene, ako Bajs uči statistiku, a Bulić je pregledavao zahode, zašto da mladi ne daju svoj prilog turizmu. Možda će dijeliti povoljne kredite, dozvole ili čiste gaće. Ako to radi Vlada zašto ne bismo Lenko i ja.