savjest KOLUMNE

https://www.facebook.com/pages/Savjest/215697858559?kolumna=346&zasto-bez-ujedinjenih-naroda-ne=  https://twitter.com/savjest_com?kolumna=346&zasto-bez-ujedinjenih-naroda-ne=  https://www.youtube.com/user/savjestcom?kolumna=346&zasto-bez-ujedinjenih-naroda-ne=  http://savjest.com/savjest_rss.php?kolumna=346&zasto-bez-ujedinjenih-naroda-ne=

Autor:

../kolumne/kolumne_autor.php?autor=312&stjepan-mesic

Mesić Stjepan
Datum:
18.05.2011
Objavljeno na:
Slika autor/izvor:
Objavi na:

Share on Google+

 

 

Sa zadovoljstvom sam prihvatio poziv da budem gost kolumnist projekta web kolumne Hrvatskog društva za Ujedinjene narode. Svakome tko je pratio moju aktivnost u deset godina predsjedničkoga mandata, dobro je poznato da nisam doslovno propustio ni jednu priliku da upozorim na važnost i značenje Svjetske organizacije, kako u povijesnom kontekstu, tako i u aktualnim prilikama. Stoga je potpuno razumljivo što ću i dalje zagovarati Ujedinjene narode, upozoravati na njihovu nezaobilaznost i podsjećati na to, koliko je – osobito u današnjem svijetu – važno pridržavati se načela sadržanih u Povelji Ujedinjenih naroda.


Ali, činit ću i još nešto drugo. Uporno ću ponavljati kako je prijeko potrebno da se provede reforma Svjetske organizacije i njezinoga najvažnijega tijela – Vijeća sigurnosti.
Ujedinjeni su narodi, moglo bi se tako reći, drugi pokušaj svijeta žednoga mira, stabilnosti i napretka da stvori mehanizam koji će mu pomoći da se dostignu ti ciljevi. Prvi je pokušaj bio ostvaren u Ligi naroda poslije Prvoga svjetskog rata i taj je pokušaj neslavno propao – u prvome redu zbog toga što sile koje su krojile sudbinu tadašnjega svijeta nisu ili uopće bile voljne ući u Ligu, ili se pak nisu bile spremne pridržavati njezinih zaključaka (ukoliko se do zaključaka, zbog nejedinstva zemalja – članica uopće moglo doći). Najeklatantniji primjer nemoći Lige naroda bila je agresija fašističke Italije na Abesiniju, kada ni osobni apel cara Haile Selasija (koji je u svjetskim medijima dobio izniman publicitet) nije pomogao da se dođe do osude notorne agresije.


Još dok je trajao Drugi svjetski rat izazvan ekspanzionističkom politikom naci-fašizma, Saveznici su počeli razmatrati planove o stvaranju nove svjetske organizacije, koncipirane drugačije od Lige naroda, organizacije koja je trebala biti sposobnija i spremnija odgovoriti na izazove poslijeratnoga razdoblja. Ona je, pod imenom Ujedinjeni narodi, osnovana odmah po završetku rata, a jedan od osnovnih ciljeva – kako je zapisano u Povelji – bio je „sačuvati buduće generacije od užasa rata“. Dakle, već u samome startu Ujedinjeni su narodi definirani i koncipirani kao ključni instrument svjetske zajednice u sprječavanju sukoba između njezinih članica, odnosno u uspostavljanju mira, ukoliko do sukoba ipak dođe. Formirano je i Vijeće sigurnosti, uže tijelo s ovlasti da donosi (za razliku od Opće skupštine što bismo je mogli nazvati svojevrsnim svjetskim parlamentom) obvezujuće rezolucije, ali i s još jednom specifičnosti. U tome su Vijeću bile (i do danas ostale) dvije kategorije zemalja: stalne i nestalne članice. Stalne su članice one zemlje što su činile kičmu antihitlerovske, odnosno antifašističke koalicije, dakle zemlje – pobjednici u Drugome svjetskom ratu: Sjedinjene Države, Velika Britanija, Francuska, Kina i Sovjetski Savez – danas: Rusija. Te zemlje, i samo one, imaju i jednu posebnu privilegiju. Svaka od njih može svojim negativnim glasom, vetom, spriječiti donošenje bilo koje rezolucije. Nestalne članice biraju se po zemljoipisnom ključu na mandat od dvije godine, pa je tako nedavno i Hrvatska „odradila“ svoj dvogodišnji staž u Vijeću sigurnosti.


Zašto sam opširnije govorio o stvarima koje bi zapravo svima trebale biti poznate? Naprosto zato, da bi bilo posve jasno zašto toliko energično zagovaram potrebu reforme Ujedinjenih naroda. Oni su, naime, stvoreni „na sliku i priliku“ svijeta iz godine 1945., a taj svijet odavno već ne postoji. Jednako kao što su se, dijelom barem, promijenili i prioriteti kojima se treba baviti Svjetska organizacija i jednako kao što se pokazalo da metode njezinoga djelovanja, onako kako su zamišljene nakon završetka Drugoga svjetskog rata, ne odgovaraju svijetu u kojemu živimo.


Znači li to da mislim kako su Ujedinjeni narodi promašen projekt? Nikako! Oni nisu savršeni, u njihovome djelovanju ima i krupnih nedostataka, ali – mada zvuči kao fraza – bitna je istina da su svijetu Ujedinjeni narodi nužno potrebni, odnosno da budem precizniji: da je svijetu potrebna ideja koja je stajala iza stvaranja Ujedinjenih naroda. Jer, ponavljam, ovakvi kakvi jesu, oni više nisu adekvatan instrument za hvatanje u koštac s izazovima današnjice, a osobito sutrašnjice.


Potpuno se promijenio odnos snaga u svijetu, broj suverenih država (ma što da pojam „suverenost“ danas značio) višestruko je porastao od broja zemalja – osnivača iz godine 1945. (među koje spada i Republike Hrvatska, kao jedna od zemalja sljednica bivše Jugoslavije), a arhaičnost Svjetske organizacije najbolje se ogleda u kompoziciji i ovlastima Vijeća sigurnosti. Od godine 1945. do danas svijet je prošao kroz fazu hladnoga rata, otopljavanja odnosa između blokova (detanta), pa do nestanka blokova i prijelaza od bipolarnoga na unipolarni svijet, s jednom jedinom super-silom i jednim jedinim vojno političkim savezom koji je također iz korijena izmijenio svoj karakter i redefinirao svoje načine djelovanja i uvjete pod kojima do toga dolazi. Otvoreni rat odavno već nije jedina i najveća opasnost s kojom se suočava međunarodna zajednica. Prije više desetljeća, zahvaljujući Pokretu nesvrstanih koji je djelovao kao svojevrsni tampon između blokova, shvaćena je važnost problema razvoja, ili da budem precizniji: shvaćeno je kako nerazvijenost može biti izvor kriza opasnih barem toliko, koliko su opasni i otvoreni sukobi. A u posljednjem desetljeću svijet se suočio, na do sada nezapamćen način, s fenomenom globalnoga terorizma. U vrijeme hrvatskoga članstva u Vijeću sigurnosti inicirao sam i tematsku sjednicu Vijeća koja se time bavila, kako bih još jednom – u samome srcu Ujedinjenih naroda – mogao upozoriti na to da se terorizam u određenim situacijama mora, doduše, suzbijati vojnom silom, ali da vojna sila nije način dugoročnoga rješavanja toga problema. Duboko sam uvjeren, a nadam se da će to gledište biti prihvaćeno i od većine članica Svjetske organizacije, da se globalni terorizam može ukloniti samo ako se posvetimo uklanjanju njegovih dubljih uzroka, a tu se onda opet vraćamo na nerazvijenost, nejednake šanse, nedostupnost obrazovanja i osnovne zdravstvene zaštite i – na regionalne krize.


Da bi se, međutim, sa svime time mogli baviti na plodotvoran način Ujedinjeni se narodi moraju promijeniti. Danas u svijetu postoji niz zemalja koje s pravom aspiriraju na mjesto u Vijeću sigurnosti. Bez i najmanje namjere da za bilo koju od njih agitiram, spomenut ću samo Indiju, Brazil ili – u Evropi – Njemačku. Afriku i ne spominjem, mada je jasno da buduće Vijeće sigurnosti nije zamislivo bez jednoga člana s toga kontinenta. Potom valja razmisliti o načinu djelovanja Vijeća. Sustav veta koji je – usuđujem se reći – proizašao iz anticipiranja hladnoga rata i iz tada prevladavajućega stava da postoje zemlje koje su – mada je proklamirana ravnopravnost u međunarodnim odnosima – „ravnopravnije“ od ostalih, taj sustav više nije održiv. Jednako kao što ne bi bilo održivo ni Vijeće sigurnosti u kojem bi se odlučivalo jednostavnim preglasavanjem, jer nije teško zamisliti kako bi to završilo. Dakle – treba dobro razmisliti i treba pri tome polaziti od zajedničkoga interesa, a ne od partikularnih interesa pojedinih zemalja. U svijetu kojega obilježavaju integracije, to i ne bi trebalo biti previše teško – mada smo svjedoci da se i u postojećim integracijama, poput Evropske unije, element zajedništva teško nosi sa sviješću, odnosno s reliktima svijesti o važnosti pojedinačnoga.


I, napokon, treba temeljito razmisliti o načinima djelovanja Ujedinjenih naroda, pri čemu u prvome redu mislim da otvaranje mogućnosti preventivnoga djelovanja, dakle sprječavanja narušavanja mira – za razliku od sadašnjeg stanja u kojemu je Svjetska organizacija ovlaštena samo da održava, ili nameće mir, ali tek nakon sukoba, ili kada je sukob već izbio. Kada to govorim, imam na umu i bolna iskustva Hrvatske iz vremena Domovinskoga rata. Da je prije izbijanja rata bilo moguće postaviti Plave kacige na granicu između Hrvatske i Srbije i BiH i Srbije, za što sam tada bezuspješno pledirao, uvjeren sam da sukoba ne bi bilo. Ako se to ne promijeni, sve ćemo češće biti svjedoci situacija u kojima će pojedine skupine zemalja preuzimati ulogu samoproglašenih mirotvoraca, uvodeći i namećući „ognjem i mačem“ svoj mir (a kolateralno i svoj sustav), te diskreditirajući time ne samo Ujedinjene narode, nego i samu ideju Svjetske organizacije.


Zaključujem: svijet je bez Ujedinjenih naroda nezamisliv. Ali, i Ujedinjeni su narodi na dugi rok nezamislivi, ako se ne reformiraju. Kao mala zemlja, Republika Hrvatska ima naglašeni interes da podržava svjetsku organizaciju, da sudjeluje u njezinim aktivnostima (danas naši su vojnici pod plavom zastavom UN-a u više od deset zemalja) i da pridonosi naporima za njezinu reformu. Činjenica da je nedavno hrvatski ministar pravosuđa i bivši predstavnik naše zemlje u UN (i uspješni predsjedatelj Ekonomsko-socijalnoga vijeća, ECOSOC-a), g. Ivan Šimonović izabran za pomoćnika glavnoga tajnika Ujedinjenih naroda za ljudska prava koliko god da je priznanje g. Šimonoviću, toliko je i priznanje ulozi Republike Hrvatske u Ujedinjenim narodima. A to priznanje obvezuje. Vjerujem da su oni u čijim je rukama danas kormilo naše zemlje toga svjesni.

       
       


 

..
../izreke/izreke_osoba.php?osoba=3221&krunislav-olujicMumificirani Karaputin

Karamarko je došao na čelo stranke putem unutarstranačkih izbora. Riječ je o osobi koja je opasna za demokratske procese u Hrvatskoj. I prije sam ga nazivao mumificiranim hrvatskim Putinom, a pri tome stojim i danas.

Olujić Krunislav, Nedjeljom u dva HTV 1


28.03.1981  Crnić Silvia
28.03.1977  Parić Darko
28.03.1944  Slabinac Krunoslav Kićo