Nedavno sam (9. svibnja 2011.) sudjelovao u jednoj od najčudnovatijih televizijskih rasprava u posljednjih dvadesetak godina. Autor i voditelj vrlo gledane HTV-ove emisije "Puls Hrvatske" Branimir Bilić pozvao me na raspravu o Prijedlogu zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz pretvorbe i privatizacije što ga je Vlada Jadranke Kosor 28. travnja 2011. uputila u Sabor na hitnu raspravu i podjednako hitno usvajanje. Dnevni su mediji – tiskani, virtualni i elektronski – toga ili sljedećeg dana prenijeli prilično optimistične Premijerkine riječi: "Od danas više neće biti isto za one koji su mislili samo na svoju korist dok je mladost ginula u ratu!" Na tragu te izjave na neki je način tekla i naša rasprava u studiju HTV-a. Čini mi se da je sudionike i diskurs te doista nesvakidašnje rasprave moguće podijeliti u dvije skupine: trojica sudionika koji su raspravi pristupili sa srcem i osvetničkom (spram hrvatske političke i tajkunske kaste) strašću (samozvani "privatoslov" i neustrašivi borac protiv tajkuna mr. Darko Petričić, vrhovnik Udruge žrtava pretvorbe i privatizacije Ivan Valek i bivši stomatolog, a današnji čelnik Hrvatske europske stranke dr. Boran Ivasović) i troje nas koji smo joj pristupili s pozicije vrijednosne neutralnosti i ljekovitog znanstvenog skepticizma (predstojnica Katedre za kazneno procesno pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu dr. Zlata Đurđević i potpisnik ovih redaka). U raspravi je sudjelovao i mladi ravnatelj Uprave za kazneno pravo Ministarstva pravosuđa Ivan Crnčec koji je, logikom svoga položaja i poslanja, branio Prijedlog zakona.

Srčani osvetnici

Trojica "srčanih osvetnika" povjerovala su, očito "proročanskim" riječima predsjednice VRH-a Jadranke Kosor kako nakon izglasavanja tog kratkog zakona u Lijepoj našoj "više neće biti isto", te su se verbalnim drvljem i kamenjem obrušili – pobrojivši dvadesetak sasvim konkretnih imena i prezimena – na poznate bivše i sadašnje političare i kapitaliste koje drže ratnim profiterima i pretvorbenim kriminalcima čija zlodjela, nakon donošenja novog zakona, neće nikad (znači: dovijeka!) zastarjeti. Štoviše, koristeći se popularnošću haaškoga izraza "udruženi zločinački pothvat", Ivan Valek je javno prozvao dr. Franju Tuđmana kao vođu i glavnog organizatora još jednog strašnoga nedjela: pljačke Hrvata i Hrvatske. Dr. Boran Ivasović najvećim je organiziranim kriminalcima proglasio sve saborske zastupnike koje je narod birao od 1990. do 2007. godine, a "privatoslov" Darko Petričić kao najveće ratne profitere i zlotvore prozvao je Nikicu Valentića, Franju Gregurića, Borislava Škegru, Zlatka Matešu, Ivića Pašalića, Ivicu Todorića, Slavka Linića, Gorana Štroka, Luku Rajića i ine. Ozračje javnih prozivki, osuda i poziva na javni linč i pravosudni progon zarazno se proširilo na gledatelje koji su e-pismima i telefonskim pozivima pokazali kako se spomenutim i drugim političarima i poduzetnicima ne piše dobro ako se nastavi s praksom proizvodnje moralne panike i linča na javnoj televiziji. Duboke, opravdane i dugogodišnje frustracije naroda - uvjetovane ratnim stradanjima i ratnom destrukcijom, ali i modelom privatizacije koji je omogućio istodobno uništavanje proizvodnih pogona i privatno tajkunsko bogaćenje – rezultirale su erupcijom neobuzdanog gnjeva i zahtjevima "srčanih" sudionika rasprave za odmazdom i "poništenjem pretvorbe" kojima su se marno priključili brojni, najčešće anonimni, gledatelji.

Rizici svake skeptične i racionalne rasprave

Iako sam već na početku rasprave shvatio kako je opće raspoloženje gledatelja na strani trijumvirata Valek-Ivasović-Petričić (VIP), koji su tražili da novi zakon omogući kazneni progon i oduzimanje imovine sasvim konkretnim ljudima a koje oni smatraju ratnim i pretvorbenim profiterima, odlučio sam raspravljati na temelju činjenica, argumenata, teorijskog, pa i zdravog razuma. Sudionicima rasprave i gledateljima skrenuo sam pažnju na neosporenu činjenicu da je ideju za sadašnji Prijedlog zakona u jesen 2006. godine pokrenuo sadašnji predsjednik Republike dr. Ivo Josipović, nakon što je u Sabor dospjela vijest da su se tadašnji državni vrhovnici Stipe Mesić, Vladimir Šeks i Ivo Sanader, na sastanku održanom 12. rujna 2006. godine, dogovorili da više nema smisla produžavati primjenu Zakona o reviziji pretvorbe i privatizacije kojeg je Vlada Ivice Račana također donijela, uz obećanja koja se i danas nude: da će poništiti lopovsku privatizaciju, krivce utamničiti, a oteto blago pronaći i vratiti narodu.

Rušenje mita o otetom blagu

Iako su novi vlastodršci 2000. godine narodu obećavali da će pronaći između dvije i šest milijardi eura u inozemstvo prebačenog otetog blaga, rezultati šestogodišnje revizije pretvorbe i privatizacije bili su više nego tužni. Državni revizori i revizorice proveli su oko 1600 revizija i utvrdili da je kod više od 80 posto od njih bilo manjih ili većih nepravilnosti. Za prekršajna i kaznena djela optuženo je oko 800 osoba, a do prestanka važenja Zakona o reviziji pretvorbe i privatizacije doneseno je samo 79 osuđujućih presuda, od čega samo devet zatvorskih. Kad je u pitanju povrat opljačkanog narodnog bogatstva, rezultat je bio još tužniji: u državni proračun vraćeno je tek nekoliko milijuna kuna. Kako je prestao vrijediti Zakon o reviziji pretvorbe i privatizacije, na tragu ideje predsjednika Josipovića prošle je godine promijenjen Ustav RH. Ukinuta je zastara za kaznena djela ratnog profiterstva i privatizacijskog kriminala. U zadnjem pasusu članka 31. Ustava RH propisano je: "Ne zastarijevaju kaznena djela ratnog profiterstva, kao ni kaznena djela iz procesa pretvorbe i privatizacije, počinjena u vrijeme Domovinskog rata i mirne reintegracije, ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države, propisana zakonom, ili ona koja ne zastarijevaju prema međunarodnom pravu. Imovinska korist, ostvarena tim djelima ili povezana s njima, oduzet će se." Sada se ta ustavna odredba pretvara u zakon koji ima samo osam članaka, potvrđujući time rezerve prema Josipovićevoj inicijativi koje sam javno iskazao u polemici koju smo on i ja vodili u "Vjesniku" potkraj 2006. godine: 16. studenoga 2006. (moj članak) i 20. studenoga 2006. (njegov odgovor). Suština je polemike bila u tome što sam ja inzistirao na ozbiljnom, multidisciplinarnom radu na pripremi analize koja bi trebala odgovoriti na pitanje kakav zakon donijeti. Naime, kad je Velika Britanija donosila Zakon o oduzimanju zločinački stečene imovine, na tome je stotinjak eksperata radilo devet mjeseci. Izradili su studiju od 130 stranica kojoj je proslov napisao Tony Blair. Zakon koji je Britanski parlament usvojio 2003. godine u međuvremenu (2007.) je ukinut jer su troškovi njegova provođenja (oko 60 milijuna eura) bili znatno veći od vrijednosti imovine oduzete organiziranim kriminalcima (oko 16 milijuna eura).

Zakonske rupe i prvi ratni profiter

Zakonski prijedlog čak ne definira ni ključne pojmove. Načelno definira pojam "ratno profiterstvo", ali ništa ne kazuje o tome kolike su dobiti i dobitne (profitne) stope u ratnim uvjetima zakonite, a koje se smatraju kažnjivim ratnim profiterstvom. Praktički se ništa ne zna, pa se istražnim organima, policiji, USKOK-u i DORH-u stavlja na dušu, i na volju, da prosuđuje što, koga, kad i kako istraživati i teretiti za kaznena djela koja – ne zastarijevaju. Zasad se može samo nagađati koji bi se procesi, odbačeni zbog zastara, mogli ponovno otvoriti. Naime, kako su sudovi zbog zastare obustavili 104 pretvorbena predmeta, može se pretpostaviti da se oni mogu obnoviti. Jedan mi se postupak čini krajnje zanimljivim, a o njemu sam, pod naslovom "Prvi ratni profiter" pisao u knjizi "Let iznad kukavičjeg gnijezda" (Jesnski & Turk, Zagreb, 2007., str. 561.-664.). Taj sam osvrt napisao nakon što su dnevne novine donijele priče o govoru koji je Radimir Čačić održao našim iseljenicima u Hrvatskom domu u San Pedru, u Kaliforniji. Iseljenike je šokirao i ogorčio jer je izjavio da je "korupcija svojstvena hrvatskom narodu" i da se "u Hrvatskoj lako obogatiti, i to najlakše u ratu". Kako su te njegove riječi i mene pomalo razljutile, napisao sam spomenuti osvrt. Evo najvažnijeg dijela tog eseja:
"Godina je 1990. Dok cijela Hrvatska živi u psihozi mogućeg i vjerojatnog vojnog udara, društveno poduzeće Coning, koji predstavlja Čačić, s RSIZ-om mirovinskog i invalidskog osiguranja 22. studenoga 1990. sklapa ugovor o inženjeringu pri izgradnji Doma umirovljenika u Dubrovniku. RSIZ MIORH-a od 13. prosinca 1990. do 24. svibnja 1991. godine, preko sedam avansa, poduzeću Coning isplaćuje cijeli iznos od 192.3 milijuna dinara za izgradnju Doma po načelu ključ u ruke. Radovi su obustavljeni 1991. godine zbog rata. Dom nije nikada izgrađen, a Radimir Čačić je 101 milijun kuna avansa u vidu pozajmica plasirao u privatne tvrtke Zagorje LTD i Zagorje d.d. Sindikat umirovljenika podružnice Dubrovnik podnio je tek 21. siječnja 2002. godine kaznenu prijavu protiv Radimira Čačića zbog kaznenog djela iz članka 292. Kaznenog zakona (zlouporaba ovlasti u gospodarskom kriminalu) za što je propisana kazna zakona u trajanju do osam godina. Hrvatsko pravosuđe ocijenilo je da je nastupila zastara kaznenog progona. Osobno se s tim ne slažem. U nizu rezolucija UN-a postoje odredbe koje upućuju na to da kazneno djelo ratnog profiterstva ne zastarijeva. U Dubrovniku je bio rat. Tamo nema Doma umirovljenika. A Radimir Čačić javno tvrdi da se u Hrvatskoj najlakše obogatiti - u ratu. Treba mu vjerovati. I kazneno ga goniti kao prvoga ratnog profitera."
Kad sam pisao navedene riječi, Čačića je spašavala zastara. Nakon izglasavanja novog zakona zastare, u načelu, više neće biti. Mladen Bajić može, a i morao bi, primjenu novog zakona početi od početka: od ratnog profiterstva u Dubrovniku 1990. godine. Nevolja je u tome što će se početkom 2012. godine vlast u Lijepoj našoj još jednom promijeniti, pa je malo vjerojatno da će se za ratno profiterstvo i pretvorbeno-privatizacijske velike prevare goniti novi "naši". Bit će, kao što narod kaže, po onoj: "Pojeo vuk magarca!" Čitaj: nekad narodne i hrvatske banke koje su porezni platiše izliječile (sanirale) s oko 13 milijardi eura, a vlastodršci – lijevih i desnih koalicija – prodali strancima za oko 1.3 milijarde eura, a koje danas vrijede više od 40 milijardi eura, i dalje će ostati u rukama sadašnjih vlasnika. Da zaključim. Lijepa je i pravedna nakana da se "vrši pravda" i da se lopovi i prevaranti kažnjavaju i da im se oduzme oteta imovina, ali nas nesretno iskustvo u primjeni Zakona o reviziji pretvorbe i privatizacije uči da vajde od novog utopijskog zakona biti neće. Podgrijavanje lažnih narodnih nada i strasti privremeno donosi javne aplauze, a naknadno donosi nova razočaranja, frustracije i rušilački narodni bijes.