Jedva čekam da se pregovori završe. Da, spadam u one koji vjeruju da je ulazak Hrvatske u Europsku Uniju i njene institucije bolji nego biti vani prodan europskom kapitalu i podvrgnut njihovim interesima u ovom nestabilnom trenu.

Sve je već davno trebalo biti gotovo. Vlada zapravo petlja i mulja. Za glavni cilj ima nekakav nemjerljiv politički dobitak , ne znamo što pregovara, a dojam je da već radi sve zbog izbora (program: Hrvatska u Europu, Papa u Hrvatsku, Sanader u zatvor). Zato takva opčinjenost datumima.

Zapravo sam završetak pregovora nije kraj. Treba pola godine da se napiše sporazum, treba još godina da sve zemlje taj sporazum i ratificiraju. I tek je onda kraj. Slavlje će organizirati neka druga vlada. Ni mi naš referendum ne možemo održati prije sporazuma, napisanog na papiru i formalno završenog. Vlada misli drukčije. Pitanje za vladu jest kako završiti pregovore, dobiti izbore i provesti referendum. Tim redom. Sada očito dolazi do poremećaja u rasporedu. U stvarnosti sve se komplicira ako pregovori nisu završeni u lipnju, ako sporazuma nema do prosinca ili ako se ne desi kakav unutrašnji krah. Ovo je vlada zataškanih skandala, i vlada kojoj je važniji dojam od sadržaja.

U politici je vrijeme i dojam sve. No kada se narod zaludi nekim datumom, kada se obeća danonoćni rad, a ništa se ne desi tada se radi o političkom promašaju. Kao da se radi o omladinskim akcijama, pa onda treba probiti tunel do nekog (i prije) roka. A što ako su stijene pretvrde, alata nema i sam zanos nije dovoljan? Vranduk stoji i čeka da ga se probije. Ako ne danas onda sutra, šteta i sramota je na onima koji su forsirali preko mjere, sebe i svoje nadređene čekajući čudo. Ako danas ne dobijemo odluku o datumu završetka pregovora, onda promašaj postaje izvjestan, ako do kraja lipnja ne zatvorimo sva poglavlja onda će trebati sakriti grešku. Početi će priče kako nas Njemačka podržava a Britanija koči, kako Francuzi smišljaju kompromis, kako Nizozemci nešto prigovaraju, a svi skupa ne vole Mađare na koje se oslanjamo. Priznat će se da je za to forsiranje zaslužna Vesna Pusić koja jedina nije izgubila nadu, a kada je izgledalo da uspijeva, uspjeh se počeo pripisivati vladi i programu „Danonoćno“.

Vlada nije pokazivala jasnu političku volju da provede reforme pravosuđa

Ne radi se samo o nesposobnosti naših vlada. U velikoj mjeri radi se i o tuđim interesima i predrasudama. O interesima nemam što sada reći, oni će se još jasnije pokazati u procesu ratifikacije, no snažna je predrasuda Europe da Hrvatska ima „deficit demokracije“. Istina to se glasno ne govori i ne piše u izvješćima, no nas se tretira nedovoljno stabilnom demokracijom. Otuda ideja o monitoringu. Istine radi ima za tu predrasudu dosta razloga. Vlada je u prošlosti tek nevoljko i nespretno pristajala na prigovore (dugo smo se, na primjer, pravili nevješti i nevini kod optužbi za korupciju na političkom vrhu) nije pokazivala jasnu političku volju da provede reforme pravosuđa, financiranja stranaka ili otvorenosti vlasti. To je pojačalo predrasude i dalo im temelja. Sada vlada ne otkriva datum izbora i povezuje ga s krajem pregovora, ekonomskom situacijom ili se inati kod takvog zahtjeva prosvjednika. Mulja i petlja pa se čini da nema stvarnu želju provjeriti svoju legitimnost na izborima. To nitko neće razumjeti i neće vladi oprostiti takve manevre.

„Staljin nikad nije mogao razumjeti niti poštivati gledište koje je navelo Churchilla da dozvoli da ga se mirno smjeni s vlasti većinom glasova. Ja čvrsto vjerujem da je demokratska predstavnička vladavina najbolji oblik vlasti za one koji su tolerantni i spremni ograničiti sami sebe što su pretpostavke koje demokraciju čine djelatnom. Ali zagovornici [demokracije] čine grešku kada pretpostave da se ona može uvesti najednom u zemljama u kojima prosječnom građaninu povremeno nedostaje vježba u daj-i-uzmi koju ona pretpostavlja. U jednoj balkanskoj zemlji, ne tako davno, stranka koja je na izborima izgubila, zadobila je većinu ubojstvom dovoljnog broja predstavnika većine na drugoj strani. Ljudi na Zapadu misle da je to obilježje Balkana zaboravljajući da su Cromwell i Robespierre djelovali na isti način ( Bertrand Russell's Best, London, 2009, stranica 91.).

Nas smatraju Balkanom. Možda boljim dijelom Balkana, no utjehe nema u tome što su drugi lošiji. U engleskom jeziku izraz balkanizacija je pejorativni izraz koji označava nastanak malih zaraćenih i neprijateljskih država u nekoj regiji (to describe the process of fragmentation or division of a region or state into smaller regions or states that are often hostile or non-cooperative with each other and it is considered pejorative). Označava i nadmeni stav prema povijesti i mentalitetu naroda koji nikad nisu imali svoju državu i ustavni poredak smatraju samo krinkom za stvarne odnose moći, državu samo svojim instrumentom vlasti, a pravo fasadom za svoju samovolju.

Zli jezici će govoriti da lažemo

Ja razumijem da je teško onima koji sada imaju vlast. Znaju da u normalnom tijeku stvari gube izbore jer su opterećeni frakcijskim sukobima i korupcionaškim skandalima. Sada svima nude sporazume i kolektivne ugovore, odobravaju troškove za koje će odgovarati drugi, imenuju svoje pristalice na mjesta koja će biti točke otpora ako se izbori izgube, ulaze u zaduženja koja neće vraćati (opći dug države narastao je na 137 milijardi kuna ili 17,06% u godinu dana!!). U brzini mijenjaju zakone i onda postavljaju nove pouzdanike (HRT, Povjerenstvo za sprječavanje sukoba interesa, DIP, pa i donedavno Ustavni sud). Zgrožen sam stupnjem izmišljanja stvarnosti .

Ne smeta me nijedan monitoring i moguće sankcije. Uostalom još uvijek je dovoljna i samo jedna zemlja da proces ratifikacije zastane i ne treba veća politička sankcija od toga. Monitoringa se možda boji Vlada jer u ovoj zadnjoj fazi radi poslove lakiranja stvarnosti. Ako ratifikacija potraje, ako se vlast promjeni, izvješća više neće biti impresivna i hvaljena, a zli jezici će govoriti da lažemo kao i u nekim ranijim slučajevima. Interesantno je kako su našim uspjesima u reformama više impresionirani stranci (na primjer uspješnošću pravosuđa) nego građani domaći stručnjaci. Baš bi volio znati što to naša Vlada tvrdi!

Zato je njima, našoj vlasti, svejedno koje su kvalitete i što treba za poboljšanje naših institucija demokracije. Zanima ih vanjski dojam. Percepcija je važnija od stvarnosti. Medijska konstrukcija njihovog svijeta i rezoniranja vraća i samopouzdanje i osjećaj da nešto rade. Ne zanima ih više što je stvarnost već kako stvarnost mogu prikazati na večeri diplomatskog zbora ili COREPERA (od franc. Comité des représentants permanent) - za kojeg građani nikad nisu čuli. U državnim medijima biraju se kurtoazne izjave europskih državnika i od toga se stvara predizborna simulacija diplomatskog uspjeha.

Ovu vladi narod ne voli, ne podržava i ne poštuje

Ma neka sve to konačno završi. Oprostit ću im sve gluposti o petim brzinama reformi, o cjelonoćnom radu (čijem? Vlade? ministara? zastupnika?). Oprostit ću im spekulacije datumima izbora, završetka pregovora, referenduma, jer je rješenje tog zadatka previše za jednu vladu. Zaboravit ću da su svaki dan mijenjali svoja očekivanja i datume, oprostit ću im optimistični smiješak usred gospodarskog i političkog brodoloma.

No neću oprostiti ako su jedno mislili i govorili prema van, lagali i izbjegavali istinu, ako misle izigrati potrebu da budemo zrela demokracija a ne balkanizirana prćija. Neću oprostiti ako nas rasprodaju, ako u Hrvatsku dođe europski kapital, ali ne i europski standardi izbornog poštenja i političke odgovornosti.

Neću oprostiti, no to njima nije važno dok sam jedan i sam. Proglasiti će to izrazom zavisti (slatko je Šeksovo objašnjenje da je SDP ljubomoran. Ljubomoran?! ). Možda će neko reći da sam ljubomoran i zavidan. Na čemu? Ovu vladi narod ne voli, ne podržava i ne poštuje. Oni šeću s policijskom zaštitom i okruženi su ulizicama-gubitnicima, ja još mogu slobodno šetati i birati društvo. Jedva čekam rasplet. On dolazi. Nisam jedini koji ovako misli. Više nas je!