Letica Slaven

13.06.2011

Velečasni Zlatko Sudac

Tweet

Kazao sam da je prvi problem s kojim se susreće suvremena psihijatrija problem semantičkog ili lingvističkog bezvlašća, koje se lako može dokazati čak i površnim povijesnim pregledom osnovnih izraza koji su se u posljednjih 130 godina koristili u označavanju bolnice Vrapče i njenih pacijenata. Pacijenti koji navraćaju u ovu bolnicu - prema prijedlogu za izglasavanje dana duševnih bolesnika - trebali bi se ove 2011. godine zvati "duševnim bolesnicima". Taj mi se izraz ne čini najboljim izborom jer u sebi sadrži implicitnu stigmu: upućuje na činjenicu da su to ljudi koje određuje njihova – duševna bolest. Bolje bi bilo govoriti o "osobama s duševnim smetnjama" (tako ih, uostalom, naziva i Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama) ili "ljudima s duševnim smetnjama". Dakako, ostaje otvorenim metafizičko, filozofijsko i teologijsko pitanje o samoj "duši" i njenim "smetnjama". Osobe o kojima danas raspravljamo na neki smo način svi mi, jer svatko od nas, u stanovitim okolnostima, ima blaži ili teži vid "duševne smetnje" shvaćene u najširem smislu te riječi. Povijesno su se pacijenti ove bolnice nazivali različito. Kronologijski, pojmovna je evolucija od 1880. do danas imala ovaj slijed: "luđaci", "umobolnici", "mentalno poremećene osobe", "duševni bolesnici", "mentalni bolesnici", "osobe s psihičkim/duševnim poteškoćama", "osobe s psihičkim/duševnim smetnjama", "psihijatrijski bolesnici", "psihijatrijski pacijenti" itd. 
Čini mi se da bi, s obzirom na taj pojmovni kaos, trebalo organizirati poseban simpozij ili radionicu na kojoj bi lingvisti, antropolozi, psihijatri, sociolozi i pravnici napokon standardizirali ključne pojmove, vodeći računa o tome da će se jezik i dalje mijenjati – kroz vrijeme i prostor. Institucija u kojoj raspravljamo također je povijesno mijenjala svoje ime i "prezime". Zvala se: "Ludnica", "Zavod za umobolne", "Javna ludnica", "Zemaljski zavod za umobolne", "Psihijatrijska bolnica", a danas se zove "Klinika za psihijatriju Vrapče". U današnjem nazivu ustanove nije se našlo mjesta za njene pacijente ili korisnike njenih usluga, pa je i to razlog za ozbiljnu multidisciplinarnu raspravu, jer ispada da je bolnica ovdje zbog psihijatrije i psihijatara, a ne zbog ljudi koje "boli" duša, koji s njom, ili vlastitim umom i razumom, imaju probleme: nasljedne ili stečene. Možda bi prikladan naziv bio "Psihijatrijska klinika za zaštitu i promicanje duševnoga zdravlja Vrapče". S vama danas želim podijeliti osobna razmišljanja o dvije naoko malo povezane teme koje određuju odnos društva prema ljudima ili osobama koje pate ili boluju zbog dijagnosticiranih ili nedijagnosticiranih duševnih ili umnih poremećaja i bolesti. Prva je tema javna upotreba ludosti i luđaka kao medijske, političke ili umjetničke metafore, ilustrirana primjerom metafore o brodu luđaka. Druga je tema profesionalno – psihijatrijsko i društveno određenje granica normalnoga i nenormalnoga (umno i duševno, pa i emocionalno poremećenoga) u 21. stoljeću.

Kratak osvrt na javnu upotrebu sintagme "brod luđaka" u današnjem hrvatskom javnom diskursu: medijskom, političkom i kolokvijalnom. Korisnici te, kao i korisnici drugih povijesno znakovitih sintagmi, najčešće nemaju pojma kad je i kako nastala, koji joj je izvorni lingvistički - etimologijski, društveni i kulturni smisao bio, i kad se iz okrutne stvarnosti pretvorila, ili odmetnula, u prigodničarsku slobodno, pa i krajnje površno i neodgovorno, korištenu metaforu. Jučer sam na Googleu pronašao čak 11.350 dokumenata u kojima se pojavljuje ta sintagma, bez iznimke u prenesenom, metaforičkom smislu. U posljednjih nekoliko mjeseci, najčešće je citirana izjava Radimira Čačića s početka veljače ove godine: "Vlada je brod luđaka bez kormilara."  Iz te je tvrdnje bjelodano da čovjek, koji je jednog maglovitog jutra u Mađarskoj skrivio smrt dvoje ljudi da bi se uvečer tog istoga dana pojavio na proslavi predsjedničke pobjede dr. Ive Josipovića, sebe smatra "normalnim", a da predsjednicu VRH-a i sve njene ministre smatra – luđacima. Teško mi je zamisliti da vrhovnik hrvatskih pučana poznaje burnu i uzbudljivu povijest sintagme koju koristi, pa se iz tona kojim je izgovorena može samo zaključiti da on ne poštuje Vladu, ali i da ne podnosi ljude koje sebi predočava kao "luđake". Novinar Tomislav Klauški objavio je potkraj prošle godine na portalu Indeks.hr članak istoga kova pod naslovom "Vladin brod luđaka". Sudionicima ovog simpozija ne treba objašnjavati da je "brod luđaka" bio legitimni institucionalni oblik "zbrinjavanja" duševnih bolesnika i onih koji su takvima označavani u srednjem vijeku. Ta se metafora u literaturi i umjetnosti izvorno pojavila kao alegorija temeljena na latinskom pojmu "stultus" i engleskom pojmu "fool" koji ne označava samo, pa ni primarno, "luđaka" (u smislu duševno bolesne ili poremećene osobe), već i "bedaka", "benu", "budalu", "neznalicu", pa i "idiota". Metafora o brodu luđaka/bedaka bila je i antipod metafore o brodu Argonautu čiji su putnici ljudi izuzetnih vrlina i vještina. Bila je to i parodija katoličke Noine arke. Inače, metafora se pojavila nakon knjige "Brod bedaka/luđaka" Sebastijana Branta iz 1494. godine. Metafora o brodu luđaka doživljava u 21. stoljeću novu renesansu, jer se brojni društveni problemi i katastrofe pokušavaju svesti na tu metaforu koja je bila popularna i u glazbi (The Doors), znanosti, filmu, politici i novinarstvu 20. stoljeća. Etiologijom broda luđaka pozabavio se i Michael Foucault u knjizi "Ludilo i civilizacija", koji empirijsko ishodište metafore smješta u njemačke i europske gradove koji su se "luđaka" rješavali tako da su ih ukrcavali na trgovačke brodove koji su ih odvodili u luke tuđih gradova i država i tamo ih ostavljali na milost i nemilost. Autor proslova Foucultove knjige Jose Barchilon piše:
"Renesansni su ljudi razvili divan, ali strašan način postupanja sa svojim ludim sugrađanima: ukrcavali su ih na brodove i povjeravali ih pomorcima jer, kao što je bilo dobro znano, ludost, voda i more imaju uzajamnu sklonost jedni za druge. Brodovi luđaka krstarili su europskim morima i kanalima sa svojim komičnim i patetičnim duševnim kargom. Neki od njih ('luđaka') našli su zadovoljstvo, pa čak i izlječenje u promijenjenom okruženju, dok su se drugi još više povukli u sebe ili umrli u samoći, daleko od vlastitih obitelji. Gradovi i sela koji su se na taj način rješavali vlastitih luđaka i ludosti, nakon toga su mogli uživati u promatranju uzbudljivih predstava kad su brodovi puni stranih luđaka privezivani za njihova pristaništa u lukama." 
Moderne su duševne bolnice na metaforičkoj razini ti kontinentalni, usidreni "brodovi luđaka" u koje se ukrcavaju – dragovoljno ili prisilnom hospitalizacijom – današnji "luđaci": duševno bezazleno, teže i najteže poremećene osobe i teški, za okolinu (obitelj, susjede, društvo) opasni duševni bolesnici.

Među američkim psihijatrima godinama kruži anegdota o nepoznatom kolegi koji je razlikovao tri vrste ludih ljudi: prvi su ludi od rođenja (obično je to ženina rodbina), drugi su poludjeli od života, a trećima ludilo kao "etiketu" (dijagnozu) - na temelju "Dijagnostičkog i statističkog priručnika duševnih poremećaja" Američke psihijatrijske udruge – daruju sami psihijatri. Taj priručnik - popularno se naziva Psihijatrijskom Biblijom, a mi ćemo ga, zbog štednje prostora i česte uporabe, nazivati Psiho-Biblijom - određuje koja se mozgovna, duševna i duhovna stanja, raspoloženja i ponašanja smatraju normalnim, a koja nenormalnim, poremećenim, patološkim ili bolesnim. U posljednjih šezdesetak godina metaforički se prostor duševne i životne normalnosti sužava, a prostor nenormalnosti i duševne poremećenosti proširuje. Kad je objavljena prvi put, 1952. godine, Psiho-Biblija je sadržavala samo 106 dijagnoza, a imala je svega 150 stranica. Nakon toga je mijenjana tri puta, a posljednje, četvrto izdanje, iz 1994. godine, ima čak 265 dijagnoza i 494 stranice. U tijeku je priprema petog izdanja Psiho-Biblije. Na novom izdanju, koje je poznato pod skraćenicom DSM-5 (Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders), već punih sedam godina radi čak 600 svjetski (pretežno su to Amerikanci) poznatih psihijatara i kliničkih psihologa, pod vodstvom Davida J. Kupfera, predstojnika Odjela za psihijatriju Sveučilišta Pittsburgh. Već danas je poznato da će peto izdanje Psiho-Biblije stručnoj i općoj javnosti biti predočeno u svibnju 2013. godine. Štoviše, proces rada na petoj Psiho-Bibliji u potpunosti je, barem deklarativno, globaliziran i demokratiziran, jer je otvorena posebna mrežna stranica - http://www.dsm5.org/Pages/Default.aspx  - na kojoj se objavljuje tijek i rezultati rada spomenutog tima, a stručnjaci, pacijenti i građani pozivaju se da sudjeluju u javnoj raspravi o sadašnjim prijedlozima psihijatrijskih dijagnoza. Dosad je najveću pažnju javnosti privukao prijedlog ekspertne skupine da se od 2013. godine ukine "narcistički poremećaj osobnosti", a da se kao poseban poremećaj uvrsti "patološko kockanje" koje je u postojećoj Psiho-Bibliji uvršten u skupinu "Poremećaji kontrole nagona koji nisu drugdje klasificirani".

Prijedlog ekspertne skupine da narcizam pretvori u normalno, a ne patološko stanje svijesti, duha i duše privukao je veliku pažnju stručne, psihijatrijske i psihologijske  javnosti, ali i opće intelektualne i umjetničke javnosti. Antički mit o Narcisu jedan je od najčešće umjetnički tematiziranih mitova u ljudskoj povijesti. Engleski pojam narcizam, u smislu "morbidne ljubavi prema sebi ili divljenja prema sebi", osmislio je Wilhelm Nacke na temelju teorijske rasprave psihologa i seksologa Havelocka Ellisa koji je, potkraj devetnaestoga stoljeća, prvi uočio fenomen nemogućnosti ljudi da vole druge ljude, jer vole samo sebe. Ni neiskusni, ni najiskusniji psihijatri ne mogu osporiti činjenicu kako ne postoji ni jedan laboratorijski ili klinički test na temelju kojeg je moguće postaviti pouzdanu psihijatrijsku dijagnozu. Umjesto toga, oni postavljaju dijagnoze na temelju profesionalnog opažanja sumnjivih simptoma i znakova nenormalnog (?) ponašanja, psihologijskih (!) testova i naputaka posljednjeg izdanja Psiho-Biblije. Sve u svemu, ni u 21. stoljeću neće biti lako biti lud, ali ni "lud" i – normalan.