Predsjednik SAD-a Barack Obama 1. svibnja navečer objavio je vijest kako su specijalne postrojbe SAD-a taj dan izvršile napad na jednu vilu u pakistanskom gradu Abottabadu, te kako su u tom napadu ubile Osamu bin Ladena. Ova je vijest ubrzo postala glavna priča svih medija u svijetu. Najviše se raspravljalo o velikom uspjehu SAD-a u smislu još jednog dokazivanja predvodništva u borbi protiv globalnog terorizma, ali i načinu izvođenja operacije pri čemu se posebno naglašavalo kako je akcija izvedena bez znanja pakistanskih vlasti. Upravo je ta činjenica izazvala zahlađenje odnosa između SAD-a i Pakistana, a posebnu frustraciju iskazivali su čelnici vojske i tajnih službi.

Očekuje se nastavak nasilja

Ako promatramo smrt Osame bin Ladena u kontekstu borbe protiv terorizma, onda možemo reći da su SAD ispunile jedan od svojih važnih ciljeva. Neki od njihovih partnera u toj borbi počeli su polako iskazivati određene sumnje u izbor metoda u sprječavanju globanog terorizma. Glavni prigovori odnosili su se na veliku upotrebu sile, a bez konkretnih uspjeha na smanjivanju straha od terorizma. Jedan od očekivanih učinaka odnosio se i na eliminiranje ili hvatanje vodstva Al Qaide, što SAD i partneri nisu uspjevali učiniti gotovo deset godina.

Usporedo s različim akcijama koje su poduzimane na identificiranju mjesta gdje bi se mogli nalaziti vođe organizacije, SAD i partneri vodili su klasične vojne operacije protiv asimetričnih prijetnji u Afganistanu i Iraku, a koje su također predstavljane kao napori u borbi protiv terorizma, mada s njim nisu imali izravne veze. Velika većina analitičara i medija priznali su kako se radi o velikom uspjehu protuterorističkih napora, ali su istodobno upozorili kako time nije nestala opasnost od terorističkih napada, te da u skoroj budućnosti možemo očekivati nove nasilne akcije u raznim dijelovima svijeta. Predstavnici Al Qaide vrlo brzo su najavili nastavak terorističkih akcija protiv pakistanskih vlasti i protiv SAD-a, označivši ih tako najodgovornijima za smrt njihovog vođe. Samo desetak dana poslije Pakistan se suočio s novim terorističkim napadima koji su odnijeli mnoge živote. U sljedećim danima i mjesecima možemo očekivati nastavak nasilja u toj državi, što će imati značajne posljedice po stabilnost tog dijela svijeta.

Nakon laganog stišavanja prvih rekacija, počela su se postavljati i pitanja koliko će smrt Osame bin Ladena imati utjecaja na globalni džhadistički pokret. Čini nam se kako je to jedno od najvažnijih pitanja, posebno stoga što je Al Qaida predstavljala samo dio tog pokreta, jedno ga je vrijeme i predvodila, ali je u posljednjih nekoliko godina izgubila primat, dobrim dijelom i stoga što je njezino uže vodstvo izgubilo svoju prijašnju mobilnost i operativnost pod utjecajem djelovanja SAD-a i drugih aktera u borbi protiv terorizma.

Napad na WTC promijenio i Al Quaidu

Teroristički napad 11. rujna 2001. godine na SAD u mnogočemu je promijenio suvremeni svijet, ali isto tako i samu Al Qaidu kao organizaciju koja je predstavljena glavnim krivcem za taj događaj. Nakon intervencije u Afganistanu i zatvaranja prijašnjih kampova u kojima su se obučavali teroristi, došlo je do skrivanja glavnih vođa organizacije u planinama i pećinama, posebno u području na granici između Afganistana i Pakistana.

Dobar dio pripadnika Al Qaide, koji su se zatekli na teritoriju Afganistana ili u njegovoj blizini, pridružio se talibanskom pokretu i otporu intervenciji međunarodnih snaga, te sprječavanju njihovog djelovanja kroz mirovnu operaciju ISAF. Time je Al Qaida izgubila dosta svojih operativnih sposobnosti koje je ranije stvarala s ciljem izvođenja terorističkih napada diljem svijeta. Međutim nastavila je održavati svoje ideološke sposobnosti koje su pridonijele stvaranju jake džihadističke mreže u svijetu.

Ona je dijelom bila usmjerena prema održavanju kapaciteta za izvođenje nasilnih akcija, ali i za propovijedanje džihada kao načina borbe za obranu islama. Osama bin Laden osobno je bio angažiran nakon savezničke intervencije u Afganisanu upravo na provođenju ovog drugog cilja kroz stalno podsjećanje na potrebu borbe protiv svih onih koji su, prema njegovim tvrdnjama, sprječavali realizaciju interesa muslimanskih zajednica.

Posljednjih deset godina

U posljednjih deset godina nekoliko se puta obraćao svjetskoj javnosti svojim porukama koje su uvijek isticale u kojoj mjeri su muslimaske zajednice ugrožene imperijalnim interesima, te kako jedino nasilje može dovesti do poraza zapadnih država.

No, na početku svojeg terorističkog puta, on nije toliko isticao potrebu borbe protiv SAD-a, već su glavna meta njegovih kritika bili muslimanski režimi koji su surađivali sa SAD-om, te je zagovarao rušenje upravo njih i stvaranje uvjeta za udruživanje muslimanskih država s ciljem jačanja muslimanskih interesa i pomoći ugroženim muslimanskim društvima.

Međutim, kako mu to nije uspjevalo, usmjerio se prema „glavnim krivcima“ za ugrožavanje interesa muslimanskih zajednica, što ga je odvelo prema stvaranju globalne mreže koje bi bila sposobna djelovati prema novim metama bez obzira gdje se one nalazile. Kao što je danas poznato, promjena strategije dovela ga je do otvorenog sukoba sa SAD-om, što je u konačnici rezultiralo globalnom borbom protiv terorizma i njegovom eliminacijom.

Radikalizam bez podrške

Iz današnje perspektive čini se kako mu je to bila velika pogreška jer je teško bilo očekivati pobjedu u jednom takvom sukobu. Ono što je njemu i njegovim suradnicima bilo posebno važno jest stvaranje globalne mreže pojedinaca i organizacija koje će podržavati takvu borbu i koja će poduzimati različite akcije s ciljem jačanja utjecaja unutar muslimaskih zajednica i njihovog usmjeravanja prema globalnom džihadu.

U početku je imao određenog uspjeha, posebno u predstavljanju sebe i svoje organizacije globalnim zastupnikom muslimanskih interesa, što nije imalo stvarno utemeljenje u realnoj situaciji na terenu. Većina muslimaskih društava nije podržavala njegove metode, ali ni njegove interpretacije islamske vjere i obveza muslimana. Takav radikalizam nije nailazio na podršku.

Međutim, on je, bez obzira na vrlo slabu podršku u muslimanskim zajednicama, bio obilježen od strane SAD-a glavnim vođom i inspiratorom globalne džihadističke mreže koja je imala za cilj nasilje i terorističke akcije.

Zanimljivo je kako on nije priznao odgovornost za 11. rujna 2001. godine. U svojoj poruci od 16. rujna 2001. godine jasno je rekao: „Želim naglasiti kako ja nisam poduzeo takvu akciju, koju su očito proveli pojedinci koji su imali vlastitu motivaciju učiniti tako nešto“. On je kasnije podržao tu akciju smatrajući je opravdanom kaznom, ali je tek nekoliko godina kasnije preuzeo odgovornost za planiranje ili poticanje na tako nešto.

Optužbe prema Zapadu

Nakon intervencije u Afganistanu, specijalne postrojbe SAD-a u jednoj kući u Jalalabadu pronašle su video kasetu s govorom Osame bin Ladena koji izravno govori o pripremama za tu akciju spominjući neke detalje koji ga izravno povezuju s počiniteljima. Međutim, kasnije se pokazalo kako engleski prijevod arapskog nije bio u potpunosti točan, te da su dodani upravo oni detalji koji su ga izravno povezivali s akcijom.

Neki analiičari su također analizirali neke dijelove spomenutog videa i posumnjali su da se na njemu nalazi Osama bin Laden. Osoba koja je govorila i koja je označena kao on, pisala je desnom rukom, iako je poznato da je bin Laden bio ljevak, te da je istom rukom i pisao. Također su upozorili kako je osoba na videu mlađa u odnosu na samog bin Ladena. No, bez obzira na upozorenja i sumnje u autentičnost videa, on je već tada bio označen glavnim krivcem za 11. rujna 2001.

U kasnijim video porukama on je priznao planiranje akcije, te je pojasnio zašto je takva akcija poduzeta. U njegovim porukama središnje mjesto uvijek su zauzimale optužbe zapada za nepravedno tretiranje muslimanskih interesa i prava, te za imperijalističke nakane i podršku Izraelu. Opravdavao je nasilje kao sredstvo borbe protiv onih koji stoje na putu realizacije muslimanskih interesa. Takvim porukama zapravo se obraćao muslimanskoj javnosti nastojeći pridobiti simpatije i podršku pojedinaca i grupa.

Nekoliko video poruka bilo je upućeno javnosti Pakistana i Iraka, tražeći nastavak nasilnih akcija i svrgavanje režima (Pakistan), odnosno nastavak borbe protiv „okupatora“ i „križara“. Međutim, on se često i obraćao američkoj javnosti upozoravajući kako njihova vlada (i predsjednik) čini zločin prema muslimanskim narodima, te kako će zbog toga slijediti opravdana kazna. Prateći njegove video uratke možemo zaključiti kako je dobro pratio događaje u svijetu, te se često osvrtao na njih.

Primjerice, 2008. godine iskoristio je 60-u obljetnicu osnivanja država Izrael da bi podsjetio na sve nepravde koje su učinjene Palestincima, ali i cijelom muslimanskom svijetu, te je opet pozvao na promjene politika muslimanskih država s ciljem stvaranja jedinstvenog muslimanskog bloka nasuprot zapada.

U nekoliko navrata izravno se obraćao i predsjedniku SAD-a Baracku Obami, te ga pozivao na povlačenje iz Afganistana, Iraka i prestanak podrške Izraelu. Posljednju poruku poslao je 21. siječnja 2011. u kojoj je zatražio povlačenje francuskih vojnika iz Afganistana.

Kraj jednog razdoblja

Osama bin Laden svojim je porukama nastojao motivirati što veći broj pojedinaca i grupa da se pridruže njegovim pristalicama i podrže globalni džihadistički pokret. Al Qaida je bila jezgra tog pokreta i njezina udarna snaga. Međutim, saveznička borba protiv terorizma napravila je veliki pritisak na tu organiazciju koja je s godinama izgubila svoju moć i mogućnost operativnog djelovanja na način kako je to radila ranije.
Kao posljedica pritiska na bin Ladena i Al Qaidu, unutar globalnog džihadističkog pokreta jačale su druge organizacije koje su bile više vezane uz pojedine regije. Obavještanje procjene govore da je džihadistički pokret posebno jak i motiviran u području Magreba i Arapskog poluotoka, te da se njihove akcije sve više usmjeravaju prema kažnjavanju muslimanskih režima i pojedinaca u tim dijelovima svijeta zbog suradnje sa SAD-om.

Upravo činjenica da je organizacija ojačala u dijelovima svijeta s kojima Osama bin Laden nije imao osobnu vezu, ali ni izravni operativni utjecaj, navodi na zaključak kako njegova smrt neće značajnije smanjiti mogućnosti izvođenja novih terorističkih napada.

No, one vrlo vjerojatno neće biti na strateškoj razini kao što je to bilo 11. rujna 2001. već na operativnoj i lokalnoj razini. Posljednji napadi u Pakistanu govore u prilog ocjeni kako će se lokalne mreže sada pokrenuti u kažnjavanju svih onih koje smatraju odgovornima i to dominantno unutar same lokalne zajednice. Pri tome ne treba isključiti mogućnost da se slični napadi dogode i u zapadnim društvima. Ipak, čini se kako su operativne sposobnosti terorističkih mreža ipak bile smanjene, prije svega djelovanjem protuterorističkih akcija od strane SAD-a i saveznika.

Drugi važan čimbenik koji je utjecao na padanje popularnosti globalne džihadističke mreže i samog bin Ladena su revolucije u muslimanskim društvima kojima se nastoje promijeniti totalitarni i autoritarni režimi. Pokazalo se kako je većina građana i skupina unutar muslimanskih društava više zainteresirana za svoje „lokalne“ probleme i poboljšanje uvjeta života, a sve manje za nekakvu imaginarnu globalnu borbu koja nije baš dovela do značajnih rezultata.

Da je još poživio, Osama bina Laden bi se vjerojatno suočio s marginalizacijom svojeg pokreta koji u novim uvjetima nije mogao postići neku značajniju akciju, ali niti pridonijeti novim zahtjevima za promjenama koji su se pojavili unutar muslimanskih društava.

U tom kontekstu možemo zaključiti kako je smrt Osame bin Ladena označila kraj jednog razdoblja koje je bilo obilježeno nasiljem i strahovima koji su proizveli niz rascjepa u globalnim odnosima između zapadnog i muslimanskog svijeta.

Čini se kako se polako stvaraju uvjeti za drugačije odnose s manje nasilja, a više podrške u nastojanjima da se stvore drugačiji uvjeti života unutar muslimanskih društava. U svakom slučaju ulazimo u novo razdoblje s posve novim izazovima koji su vezani uz mnoge nepoznanice budućeg razvoja muslimasnkih politika i društava u vrlo osjetljivim dijelovima svijeta.