Najsavršeniji politički profil Ive Sanadera objavljen u hrvatskoj političkoj analitici, nedvojbeno se nalazi u djelu ''Tuđmanova baština'' prof. dra. Nedjeljka Mihanovića (Detecta, 2010.). Glumac nad glumcima, agent nad agentima (iako autor akademik Mihanović o njemu ne izražava definitivni sud, spominje vjerodostojno svjedočanstvo prema kojem je još iz davnine, osim što je bio lažov, također bio i doušnik splitske UDBA-e, sa sjedištem na Katalinića brijegu), Sanader danas doslovce vene u zagrebačkom zatvoru Remetinec. Prema povjerljivim informacijama, taj negdašnji intelekt nad ostalim političkim intelektima, koji su bili ostali na hrvatskoj javnoj sceni nakon 2000. godine, doslovce ''trune''. Uvjeren je da je bolestan na smrt, da mu lijeka nema. Od onog čovjeka koji je još pun nade i oholosti pokušao 9. prosinca 2010. pobječi u Sjedinjene Američke Države, uvjeren da će složenost američkog sudskog sustava na nekoliko godina odgoditi njegovo evnetualno izručenje i procesuiranje u Hrvatskoj, od tog čovjeka navodno je veoma malo ostalo. Bolest koja ga je udarila u austrijskom zatvoru, tvrde osobe njegovog povjerenja, nije do danas stavljena pod nadzor.

Ivo Sanader, izgubljen kao svjedok partijske mizerije?

Jadranka Kosor vjerojatno ne žali depresivno stanje čovjeka koji joj je danas najopasniji neprijatelj u Hrvatskoj: ne bude li on više u psihofizičkom stanju razotkriti naličje crnih fondova i financijskih prljavih transakcija, za koje je znala i u kojoj je sudjelovala vrhuška njegove organizacije, opasnost će nestati. Nestat će isto tako i Sanaderove bogate bilješke i dokumenti....

Dok se odigrava ta jeziva utrka između političkih potreba ''elite'' i opasnih fantoma nedavne prošlosti, Jadranka Kosor se nada da utrku dobiva ona, to jest njena organizacija, a da će se njen lik pretvoriti, samo zahvaljujući tome i uz nekoliko čestitih govora, fraza i izjava, u glavnog referenta desnoga centra. Pamćenje birača je kratko - kaže se, a njena smjelost je velika, pa bi time Jadranka mogla i dalje držati u slijepoj ulici čestite i naivne Hrvate. S Ivom Josipovićem i tako, uporno izgrađuje balkansku konfederaciju. Njihove svađe su za javnost, njihov zajednički rad je za Beograd...

Bivši ministar a današnji visoki dužnosnik u UN-u dr. Ivan Šimonović, na putu za London i New York, izjavio je kako za Hrvatsku uopće nije važno tko će pobijediti na idućim izborima, što bi značilo da bi koalicija Hrvatske demokratske zajednice i Socijaldemokratske partije bila razumna. To je u stilu prijedloga Stjepana Mesića, iz 2007. godine.

Zna se da u Velikoj Britaniji nitko ne predlaže koaliciju laburista i konzervativaca, u Njemačkoj demokršćanskoga bloka i socijaldemokrata, a ni u mnogo manjoj zemlji kao što je Slovačka, ne spominje se mogućnost nekog jednostranačja na razini demokršćana i socijaldemokrata. To ne dolazi u obzir, te stranke su različite po svojim filozofijama, načelima, ciljevima i biračkim tijelima. U Hrvatskoj se HDZ razlikuje od SDP-a i HNS-a jedino po svom biračkom tijelu, jer sve ostalo je današnja vrhuška postepeno, ali i temeljito, izdala.

Napreduje Akcije za bolju Hrvatsku, a Hrast je miniran iznutra

S toga, danas je krajnje potrebno stvaranje jedne uvjerljive političke institucionalne snage Hrvata, snage centra - desnoga centra. Na tom putu dosljedno napreduje Akcija za bolju Hrvatsku generala Željka Sačića. Na žalost, koalicijski projekt H-rast potkopan je iznutra i poprskana je ta inicijativa medijskim (u stvari samo medijskim) skandalom kumrovečkoga tipa. To jest, udbaškoga tipa. Međutim, ima naznaka da se nakon udbaških provokacija, hrvatski dio Hrasta oporavlja i nastavlja svojim radom.

Nakon svega, opet se ljudi okreću pravaškim strankama i stranci generala Sačića, pa i nekim drugim grupacijama koje sve kao jedna, pate medijsku izolaciju i potpuno siromaštvo. Kako bi ih birači prepoznali, kad ne znaju ni što misle niti što rade?

Stranačka patologija moćnika

U Hrvatskoj govoriti o demokratskim izborima, licemjerno je. U Hrvatskoj postoje građanske osnovne slobode, ali u politici se ne poštuju pravila demokratskoga života. Ni Sanader ni Kosorova nikad ih nisu poštivali različita mišljenja na sjednicama vlade, Luka Bebić ih ne poštuje na sjednicama Hrvatskoga Sabora.

Stranke ne uživaju demokraciju. Na prvom mjestu, jer stranački statuti (pogotovo u Hrvatskoj demokratskoj zajednici), osujećuju održavanje unutarnjih izbora ako ih predsjednik (sada predsjednica) ne želi sazvati. (Tako niti ona osobno nije legalno izabrana, nego je imenovana naprasitom odlukom Ive Sanadera). Još sramotnije, stranački statut Jadranki Kosor dozvoljava kažnjavanje bilo kakve rasprave o nacionalnim ili stranačkim pitanjima, pa su zbog toga u svibnju 2011., u samo jednom danu raspuštene dvije veoma važne HDZ-ove organizacije: županijski odbori Primorsko-goranske i Splitsko-dalmatinske županije. (U siječnju 2010. je na isti način Kosorova raspustila i ''reorganizirala'' gradski stranački odbor Zagreba).

Kamo to vodi? Pobjedi sile, pobjedi prljave financijske i propagandističke moći, koji su u rukama starih udbaša i partijaca. Možda i Sanader zbog toga treba dugotrajno zašutjeti, a progovorio bi ne zato jer se sada stidi samoga sebe i svojih ortaka, nego zato jer ga ortaci ostaviše prepuštenoga samome sebi.

Petokolonaši za razdor u hrvatskim strankama

Uvodničar ''Glasa Koncila'', dr. Ivan Miklenić, još jednom je upozorio na postojanje rušilačkih kolonaša koji u hrvatskim političkim redovima osujećuju slogu i zajednički izborni nastup.

U Hrastu su se nedavno pokazali na djelu, u pravaškim redovima se dokazuju već godinama. Iz te klopke ćemo izići bilo s ABH-om, bilo s oporavljenim Hrastom, ako do oporavka te čestite inicijative dođe, bilo sa Zvokom Bušićem. Inače javna ili neformalna koalicija SDP-IDS-HDZ, progutat će naše snove o sačuvanju nacionalnog suvereniteta.