Kad strani političari i novinari čuju za ludu anegdotu na hrvatskoj političkoj sceni u kojoj se jedan bivši predsjednik predstavlja posrednikom između Muamara Gadafija i Međunarodne zajednice, zaista ne mogu prekriti svoje čuđenje. Pa tko je taj gospodin? Pa što mu znači ta izmišljena, suvišna i smiješna njegova titula ''doživotni bivši predsjednik Republike''? Pa tko njega umjetno podržava na sceni, pa kako on dolazi do toliko suludih zamisli kao što je ta, da bi on, veoma poštovani gospodin Nitko. na političkom svjetskom planu, mogao Gadafiju isposlovati neki posebni status nakon propasti njegove strahovlade, poraza njegove diplomacije i vojske te nakon potpunog razotkrivanja kriminalnog karaktera njegovog sustava?

Stjepan Mesić si zaista zamišlja da čak i nakon poraza i razotkrivanja, zločinački sistemi i dalje žive i mogu uskrsnuti. On se ravna po nesretnom slučaju Hrvatske, gdje je osobno doprinio održavanju komunističkoga mita i ekspanzionističkih snova četnika. Izgleda sada da su nekim likovima, patnje libijskog islamskog puka pod Gadafijem skoro toliko opčaravajuće kao što je to za njih i nevina hrvatska prolivena krv pod komunističkim terorom. Nikada dosta, a u njihovim maštanjima, ''treba to da se ponovi''!

Kult Zla je fenomen kojeg se hrvatska politika ne može osloboditi, a koji se održava posebice kroz neke državne dotacije i priznanja. Tako se to vrši preko propagandističkog aparata kojeg ''doživotni'' ima na raspolaganje, te sa nekih 1,4 milijuna eura koje godišnje koristi za svoje političke pustolovine. Prema arapskim demokratskim izvorima, 180.000 libijskih građana ubijeno je pod Gadafijem, a u svijetu je njegov terorizam prouzročio - izvan libijskih granica, barem 12.000 žrtava. Među njima se spominje i teroristički čin rušenja putničkoga zrakoplova 1988.. te terorizam u Libanonu protiv civila. U samoj Libiji, u sjećanju je ubojstvo libanonskih šijitskih mirovnih izaslanika, koji su bez traga nestali u Tripoliju nakon sastanka s ''legendarnim pukovnikom''. Reklo bi se, ''malo'' je to spram hrvatskih žrtava pod Titovom strahovladom, ali ipak dovoljno je da se s Gadafijem ''solidariše'' čovjek koji je apologetičar diktatura i smrti nevinih nenaoružanih ljudi. Ako ih u Libiji nije 400.000 kao što ih je najmanje bilo 1945. u poslijeratnoj Hrvatskoj, on neće zanemariti ni onih 160.000 o kojima se govori u Libiji….

Mesić i dalje arbiter hrvatske demokracije?

U svoja tri službena posjeta Libiji, ''ništa čudnovatoga'' taj naš neumorni i doživotni nije tamo opazio, a kad je cijeli demokratski svijet u veljači 2011. zaključio da krvavom Gadafijevom ludovanju konačno treba stati na kraj, ovaj lokalni zagovornik svih tiranija pohrlio je na libijsko veleposlanstvo u Zagrebu kako bi otpravniku poslova izrazio svoju potporu omraženom diktatoru. Koliko je letova u Libiju država Hrvatska financirala poslušnicima iz INA-e u doba Mesićeva predsjednikovanja, koliko milijuna se je potrošilo na putovanja, na fantastične poklone, gostovanja, šepirenja i laganja, a da danas hrvatske tvrtke koje u Libiji rade, moraju nezaštićene strepiti za svoja ulaganja i za budućnost svojih ljudi?

I što sada? Ta sramota koja se je strovalila padom Gadafija na ovog pripadnika ''hrvatske političke elite'', taj poraz njegovog političkog nazadnjaštva, i ti očajnički njegovi napori da podupre diktatore i mrzitelje naše kulture, vjerojatno će ostati bez političkih sankcija: dokle god državni aparat obmane i svi mediji koje su Mesić, Ivica Račan i Ivo Sanader poklonili sebi sličnima, održavaju monopol nad Hrvatskom, tako dugo će i taj lik iz hrvatske najgore tragikomedije XXI. stoljeća, dobivati stranice u tiskovinama, te zvučnike i reflektore za širenje svojih neistina. Prvo protiv Hrvatske i Hrvata, a sada, naravno, također i protiv libijskoga naroda i svih onih međunarodnih čimbenika koji su diktatora svrgnuli.

Jugonostalgičari su doživotni i neumorni… ali Hrvatska je vječna

Jugonostalgičarima ostaju kao utjeha Bjelorusija, Kuba, Sjeverna Koreja, Mongolija, Kina, te mnogi prijeteći ispadi Borisa Putina u Rusiji. Pa porast četničkog revanšizma u Srbiji.

U predizbornoj Hrvatskoj, isto toliko nade im budi koalicija na čijem je čelu SDP, koliko i koalicija na čijem je čelu pseudo-HDZ, preplavljen kumrovečkim najbolje ocjenjenim polaznicama i KOS-ovim agentima ( beogradskim debeovcima). Tko ih sluša od svibnja 2011. do danas, mora se diviti njihovim svakodnevnim izvedbama pred javnosti. Moglo bi se zaključiti da im je životni kredo ''ni Juga ni Partija – nikada više''. Odlične predstave, spomenploče, priredbe, govori, najave, vijenci. žaljenja, čestitke, fotografije.… A sada, nakon posjete njemačke kancelarske Merkel, te predstave imaju i dodatni sadržaj: samo treba ponavljati ono što je ta suvremena i snažna političarka najavila i predložila u svojim razgovorima na trgu sv. Marka i na Pantovčaku, u utorak 23. kolovoza 2011.

A narod, narod usputno prima na znanje poruke. Zna da su politika i mediji u tuđim rukama, a da je istina – baš kao i 1990/91. u redovima onih koji nemaju glasa, ni sredstava, ni ustrojstva. Zna da je istina njihovo oružje, ali da je to oružje trenutačno neučinkovito u političkim zbivanjima. Sve dok Bog ne ostvari onu narodnu slogu, koju kosovski agenti neumorno razbijaju čim se ona počinje oblikovati na nacionalnom polju. Naravno, uvijek tu slogu razbijaju u ime navodnog ''političkog savršenstva'' i ekstremnih ''hrvatskih vrlina''.

Koliko je poznato, Akcija za bolju Hrvatsku (ABH) generala Sačića, sastavila je najbolji socio-ekonomski program za 2011., zacrtala je realističku politiku prema Europskoj uniji, te je na tekovinama hrvatskih pobjeda iz Devedesetih godina, ponudila suradnju svima koji su slobodni mesićevskih svjetonazora o čovjeku, o društvu i o svijetu. Slobodnih hrvatskih ljudi ima, a ima i takovih grupacija. Ima i drugih dobrih programa i inicijativa. Međutim, parlamentarni izbori su toliko blizu da se dani za učinkoviti nastup više ne smiju propuštati.