Eto, dugo se spremam početi pisati, ali nikako naći malo slobodnog vremena, a ako se i ukaže koja slobodna minuta onda nema inspiracije... Naime, kad čovjek želi napisati nešto osobno, nešto što nema veze sa svakodnevnim poslom i prokupacijama, potrebno je zaboraviti barem nakratko na proračun, naplatu prihoda, probleme s Vladom, nadzor nad brojnim gradilištima, pripreme za sjednice Poglavarstva ili Gradskog vijeća, protokolarne obaveze... i mogao bih tako nizati dalje do kraja stranice.

No, početnu inspiraciju dao mi je događaj kojem sam prisustvovao jučer (u srijedu), 21. studenoga. Naravno, riječ je utakmici Engleska:Hrvatska u hramu nogometa na Wembleyu. Dugo sam se dvoumio ići na utakmicu ili ne zbog brojnih obaveza koje se obično udvostruče pred kraj godine, a ove godine tu su još i izbori, za koji dan. Ipak, odlučio sam otići i nije mi žao unatoč činjenici da sam krenuo prema zagrebačkom aerodromu na sam dan utakmice, u 4.30 i da sam se vratio ujutro drugog dana provevši neprospavanu noć na aerodromu Gatwick. Uglavnom zbog gužve i kašnjenja leta, što je gotovo uobičajeno u ovakvim prilikama. Unatoč naporu, bilo je fantastično biti sudionikom tog događaja. Ne samo zbog veličanstveno izvojevane pobjede nad Engleskom u srcu kolijevke nogometa, iako naravno ni to nije bilo zanemarivo. Dojmio me se prekrasan stadion na kome je svaki detalj u funkciji nogometa i navijača, a na kojem nema napadno vidljivih kontrola i mjera sigurnosti. Dojmili su me se i hektolitri pive koji se ispijaju na stadionu, neposredno uz teren, ali ne potiču agresiju i divljaštvo. Dojmili su me se i engleski navijači koji su u nevjerici, ali stoički i dostojanstveno, podnjeli poraz. Dojmila me se cijela atmosfera, tisuće hrvatskih navijača koji su disali i navijali kao jedan, ali bez ikakvog incidenta i tim svojim jedinstvom nadglasli neusporedivo brojnije Engleze. Kasnije, lutajući aerodromom i čekajući jutro razmišljao sam kako će to jedinstvo već povratkom u Hrvatsku nestati i ponovo će prevladati političke podjele, naročito sad pred izbore, podjele na poslodavce i zaposlenike, podjele na gotovo do rata suprotstavljene navijače naših lokalnih klubova, podjele po regionalnoj pripadnosti i opet bih tako mogao nastaviti do kraja stranice. I baš je zato bilo prekrasno i nezaboravno biti u Londonu taj dan i osjetiti to jedinstvo i ponos. Šteta da to jedinstvo ne možemo postići češće i oko nekih važnijih stvari od ove, najvažnije sporedne stvari na svijetu.