Moram priznati da me već dugo neki govor političara nije toliko oduševio kao govor francuskog predsjednika Sarkozija što ga je održao krajem rujna u Toulonu. Pročitao sam ga u integralnoj verziji doslovce u dahu. Bio je to govor kakav nisam očekivao od njega kao predsjednika jedne od vodećih svjetskih država tržišne ekonomije.

Naime, Sarkozy je vrlo otvoreno rekao što misli o ovakvoj tržišnoj ekonomiji, uzdrmanoj stalnim krizama s nesagledivim posljedicama. I to posljedicama ne samo za one koji tu krizu proizvode, nego još više za milijune ljudi koji možda ni ne znaju za krizu financijskog tržišta i šokove na svjetskim burzama, ali će ih, nažalost, i te kako osjetiti u svojem svakodnevnom životu. U svakom slučaju, osjetit će je neusporedivo više od onih koji su tu krizu izazvali.

Sarkozy je u svojem govoru rekao da je ideja svemoćnog tržišta, koje se neće obuzdavati nikakvim pravilom ili političkom intervencijom, bila luda zamisao, kao i ideja da je tržište uvijek u pravu. Tržišna ekonomija je regulirano tržište, tržište koje služi kao sredstvo za daljnji razvoj, služi društvu, služi svima. To nije zakon džungle i ne treba služiti za ostvarenje ekstraprofita samo nekima, a od svih ostalih tražiti žrtvovanje. Tržišna ekonomija znači nadmetanje, smanjivanje cijena i pogodovanje potrošačima, kao i eliminiranje ogromnih dividendi stvorenih bez dodatnog napora. Kapitalizam ne bi trebao davati prednost spekulantima, jer prednost moraju imati poduzetnici, a nagrađivati treba rad, trud i inicijativu.

Rješenje nastale krize Sarkozy vidi u angažmanu na izgradnji kapitalizma u novom okruženju baziranom na radu i etici, preispitivanju odnosa između slobode i pravila, između kolektivne i individualne odgovornosti.

Sarkozy se zapravo usudio jasno reći ono što mnogi misle, ali ne govore i zato - kapa dolje Sarkozy!

Ovako otvorenu kritiku već dugo nisam čuo, a pogotovo ne od vodećih ljudi najrazvijenijih zemalja. Nadam se samo da poziv, koji je Sarkozy uputio čelnicima vodećih svjetskih sila, da se sastanu do kraja godine kako bi razmotrili novi svjetski financijski i monetarni sustav, neće biti zaboravljen.

Kad sam se već ulovio promišljanja o svjetskoj politici nastavit ću s još jednom pojavom koja postaje sve izraženija. Riječ je o hladnom ratu koji ponovo kuca na naša vrata. Mislili smo da je to razdoblje, nakon pada Berlinskog zida, zauvijek za nama, ali prevarili smo se. Amerikanci nastavljaju svoju igru svjetskog policajca braneći demokraciju uglavnom vojnim intervencijama, a lakoća i bahatost kojom Putin i Medvjedev prihvaćaju tu igru, pa čine isto, ozbiljno me zabrinjava. Ponovo je započelo nadmetanje tko će pod kišobran NATO-a, a tko u zagrljaj ruskog medvjeda.

Sve mi se čini da će ponovo biti potrebe za pokret nesvrstanih i da ćemo biti u prilici da ponovo procjenjujemo vrijednost te ideje. Mi smo je se olako odrekli i spuštenih hlača otrčali pod NATO-ov kišobran. Bez referenduma, naravno.