Obično svi nastojimo na kraju godine napraviti inventuru i prisjetiti se svega dobrog i lošeg što smo napravili ili proživjeli u protekloj godini pa, evo, to činim i ja. Naravno, to je isključivo moje subjektivno promišljanje i znam da će biti onih koji misle drugačije, kao i onih koji se slažu, a sigurno i onih koje ne zanima što ja mislim. Ali sve je to ljepota slobode i demokracije u kojoj neki uživaju više, a neki manje.

Svakako mislim da ćemo u godini koja je za nama, kao i onoj koja je pred nama, uspjeh i zadovoljstvo mjeriti sigurnošću. No, nema bojazni - Rijeka je u proteklim godinama pokazala da postaje grad iz kojeg se ne odlazi. Dapače, postaje grad u koji se dolazi. I to nije slučajan odabir. Na mapi Hrvatske mi smo i dalje oaza u kojoj se osluškuje što se govori, što se želi, što plaši i što usrećuje. I zato što zajedno volimo Rijeku, ona drži svoj tok čvrstim i mirnim, bistrim i prodornim.

Razvili smo jedra bogate kulturne ponude u gradu i u njih je snažno zapuhao vjetar alternativne glazbene i plesne scene. Sjajna posjećenost rock koncerata i velikih festivala potvrđuje da smo na pravom putu dok slušamo i sviramo hrabar, iskren i glasan riječki zvuk. Počeli smo godinu prisjećajući se novog riječkog vala, nezaboravnim koncertom u Dvorani mladosti, a završili je serijom koncerata pod zajedničkim nazivom "Rijeka zove" uz, naravno, veliko finale na Korzu uz Morso, Gibonnija i Hladno pivo. Gode i pohvale o gradu u kojem uz brojne druge primjere suživota postoji i suživot takozvane institucionalne kulture s alternativnom i nezavisnom kulturom, od glazbe do plesa.

Pitaju me često što bih u 2008. promijenio da mogu i moj je odgovor uvijek isti: knjigu narudžbi u 3. maju, naravno, ovu praznu bih zamijenio punom, prepunom kakva je bila do pred dvije godine, jer znam da bi to najviše razveselilo više tisuća naših sugrađana. No, unatoč problemima siguran sam da ćemo zajedno s našim brodograditeljima prevladati i ove teškoće, pa čak i unatoč Europskoj uniji. Ne tražimo mi od Europske komisije ništa više od onog što proteklih mjeseci čine sve druge članice EU, a to je spašavanje svoji banaka i strateških industrija. Zašto to oni mogu, a mi ne. Kakva je to pravda, kakva jednakost, kavo tržišno nadmetanje? Zato sam se i pridružio prosvjedu brodograditelja kojem se pridružilo i puno naših sugrađana, ali ja sam, nekako intimno, očekivao još više.

Kad me pitaju čime sam najviše zadovoljan obično očekuju odgovor o izgrađenom bazenu. Pa sigurno je to velik uspjeh, pogotovo začinjen domaćinstvom Europskom prvenstvu u plivanju s oborenih 17 svjetskih rekorda, među kojima i jedan naše Sanje Jovanović. No, ipak više od blještavila bazena veselilo me zadovoljstvo na licima 124 obitelji koje su dobile nove stanove na Rujevici. I to je razlog, ali i obveza, da nastavimo s programom izgradnje stanova i sljedeće godine i svake naredne, dok svi Riječani ne riješe svoje stambeno pitanje. Veselit će se dogodine neke druge obitelji, a vjerujem da ćemo se zajedno veseliti i otvaranju Centra Zamet s novom sportskom dvoranom, kao i novoj atletskoj dvorani na Kantridi.

Uz naše zajedništvo, otvorenost, toleranciju i stalno kritičko preispitivanje, Rijeka ostaje grad koji u inat i za primjer drugima teče u pravom smjeru, prema kvaliteti i autentičnosti, uz obale istinskih vrijednosti. Neki su toga svjesni, neki nisu, neki će postati, neki neće nikada, ali i to je život.

Želim vam sretnu i uspješnu Novu godinu punu zdravlja i ljubavi, ali i uspjeha u ljubavi, naravno bez stezanja remena.

I vidimo se na Korzu!